Zatvorska fotografija Donalda Trumpa Foto: EPA/FULTON COUNTY SHERIFF'S OFFICE
Trump sada ima zatvorsku fotku, još jedan u nizu grotesknih suvenira koji bi upokojili bilo čiju političku karijeru, ali koji Donalda samo cine jačim.
Trump je oduvijek bio nietzcheanska pojava. “Pravi muškarac želi dvije stvari: opasnost i igru”. Ili, “Tajna za najispunjeniju egzistenciju je živjeti opasno”. Konačno i najvažnije, “Ništa ne motivira čovjeka brže od srdžbe”. Trump, naravno, nije čitao Nietzschea, cak ni u aforističnom izdanju. Što samo potvrđuje njegov politički akumen i instinkt.
Trumpov jezik je prost i srednjoškolski brutalan. To je efektan antidot elokvenciji prezrene elite (sjećate se Obaminih poetskih oratorija?). Još važnije, njegovo izborno tijelo ne samo da odlično razumije što Trump priča, čak i kad je to besmisleno, nepovezano i totalno bezveze. Oni ga osjećaju na molekularnom nivou, u fascinantnoj projekciji vlastitog bijesa u njegov, i natrag. Trump je avatar za sve njihove stvarne, ali i izmanipulirane frustracije, prorok koji sada ispasta za tudje grijehe, nepravedno progonjen od globalističke kabale i domaćih izdajnika. On je personifikacija njihovog ID-a, primitivan i instinktivan. Trump nije čitao ni Freuda, ali ga razumije bolje od mnogih.
Sve ovo je potentan narativ za mitologiju i marketing, dva ključna motora kasnog, mahnitog kapitalizma. Zatvorska fotka je ekspresno preslikana na šoljice za kavu (koje Trump prodaje za 25 dolara po komadu) i, naravno, majice ($34). Trumpova ljutita grimasa nije slučajna, nego studirana i dizajnirana. On ima bogato iskustvo u WWE (rvačka federacija), i to se vidi. Pogledajte fotografije Braun Strowmana ili Bronson Reeda na WWE web-stranici i prepoznat ćete vizualnu matricu hinjenog bijesa i gotovo komične tvrdoće.
Kažu da da je Trumpov i Melanijin omiljeni glumac Clint Eastwood. Donald i Melanija često projiciraju Clintov Dirty Harry facu iz sedamdesetih: stisnute usne, podignute obrve, prijeki pogled, prezir. To, također, nije slučajno. Dirty Harry je često - mada pogrešno - viđen kao pro-fašistički, rasistički film. Trump nije studirao Nietzchea i Freuda, ali je sigurno gledao Eastwooda. Kao što je Reagan slušao Brucae Springsteena i usvojio njegovu protestnu, duboko kritičnu Born in the USA pjesmu kao patriotsku himnu.
Ljutiti Trump na majici ima istu mitsku kakvoću koju je prkosni Che Guevara imao šezdesetih godina prošlog stoljeća. Samo za suprotni politički blok. Slobodoumni hipici i revolucionarni ljevičari pronašli su u Che Guevari simbol vlastitih vrijednosti. Kapitalizam nije reagirao odmah; Che je bio prijetnja za sistem. Nije, međutim, trebalo da prođe puno vremena da Che od prijetnje postane roba. Majice s njegovim likom (s petokrakom na čelu!) se decenijama na trulom Zapadu prodaju za veliki profit. I većina onih koji ih nose nemaju pojma tko je Che Guevara, samo misle da je ikonografija cool.
Trump je i tu korak ispred svih. Njegove majice ne prodaje neka bezimena korporacija, nego sam Trump. On kontrolira image, on zarađuje novac. Trump nema posrednika između sebe i mase, između sebe i tržišta. Mike Pence ili Rudy Giuliani nikada nisu bili posrednici (middle man), tek potrošna roba.
Baš kao i Fox News. Robert Murdoch živi u zabludi da je on stvorio Trumpa. Pokazalo se da je Trump taj koji je bio injekcija steroida za dodatnu popularnost Fox Newsa, a onda i anti-serum za njegovu atrofiju.
Koliko Trumpu više ne treba Fox News pokazuje i to da se nije pojavio na prvoj predizbornoj Republikanskoj debati na Murdochovom kanalu. Njemu, zapravo, ne treba ni Republikanska partija. Oni, pak, bez njega ne mogu.
Trump je, tako, pobijedio u debati na kojoj nije ni sudjelovao. Čitava stvar je bila predvidljiva, dosadna i nepotrebna. Sve ono što ne bi bila s Trumpom. Možete o njemu, i to s punim pravom, misliti što god hoćete, ali gledati Trumpa je zabavno. On nije čitao ni Guy Deborda ali veoma dobro zna da mi već odavno živimo u “društvu spektakla”. Pa nam ga uvijek servira.
Mike Pence, Vivek Ramaswamy, Tim Scott i kompanija su se na Foxu doimali kao Trump cover band, ne Iron Maiden nego Irion Maidens. Posebno je teško bilo gledati Rona De Santisa i Chrias Christija. Prvi u egzistencijalnom grču čovjeka koji zna da gubi, bez osmijeha i grama šarma. Drugi, Trumpov nekadašnji Trumpov lakej, a danas njegov samozvani najveći kritičar, koji bojažljivo diže a onda brže-bolje spušta ruku na pitanje tko bi podržao drugi Trumpov mandat bude li on uistinu republikanski kandidat.
Jedini način za bilo koga od ovog neveselog društva da otme ono što je, za sada, stoposto Trumpova nominacija, je da svi osim jednog brzo otpadnu. Kako bi se izbor drastično suzio na Donalda i tog preostalog kandidata. To je bila De Santisova strategija od početka, i samo po sebi ima smisla. Ali s iole upotrebljivim kandidatom, što on, bez obzira na početnu pompu, nije. To neće biti ni Christie, Pence, Scott ili Isa Hutchinson (tko?).
Ostaje Vivek Rawaswamy, tridesetosmogodišnji biznismen koji misli da je Trump jedan od najboljih modernih predsjednika. Vivek uz to ponosno kaže da bi Donalda svakako pomilovao u slučaju da ga osude u jednom od mnogih kaznenih procesa. Ne shvaćajući da će Trump pomilovati samog sebe, te mu Vivek ne treba. Chris Christi ga sa pravom naziva amaterom.
Tu je i Nikki Haley, Trumpova ambasadorica u Ujedinjenim narodima, jedina sudionica debate čiji performans nije bio potpuni fijasko. Haley je ozbiljna, odrasla pojava. Problem je u tome što njena retorika i kompletan imidž prizivaju staru, fiskalno i na sve načine konzervativnu, reaganovsku partiju, ali ne i moderne, radikalne, nabrijane i jako srdite republikance.
To je značajan kontrast, ali i jako mala dilema za takve glasače. Zato će republikanci – osim ako se ne dogodi nešto dramatično - opet kandidirati Trumpa. Sto bi rekao Nietzche: “Individualno ludilo je rijetko. U grupama, strankama, nacijama i epohama ludilo je pravilo”.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu