“Ženski antifašistički Zagreb”

U prepunom prostoru Showrooma Galerije Nova u Zagrebu u subotu 6. prosinca u sklopu projekta Ženski antifašistički Zagreb, otvorena je izložba i održana tribina pod zajedničkim naslovom “I. Prolog - Žensko pitanje i antifašizam uoči II. svjetskog rata”.

Projekt, koji vodi Centar za ženske studije, osmislili su i izveli Barbara Blasin i Igor Marković, kako sami kažu, kao svojevrstan nastavak iznimno uspješnog “Ženskog vodiča kroz Zagreb”. Njihovo istraživanje prezentirano je dokumentarnom izložbom koja, nalik udžbeničkoj “vremenskoj crti”, donosi razvoj događanja koje autori smatraju relevantnim za formiranje zagrebačke ženske antifašističke scene tridesetih.

Nakon što je izvršna direktorica Centra za ženske studije Rada Borić pozdravila brojne goste i gošće, autori projekta su u uvodnom dijelu tribine predstavili sam projekt, kao i ovo događanje. Naglasili su da je za masovno učešće žena u antifašističkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata nužno razumijeti kontekst međuratnog razdoblja kao i žensku borbu za politička, radna i obrazovna prava koja se može pratiti sve do početka stoljeća, pa i ranije.

Kada se govori o antifašizmu, osim pacifističkog zalaganja ženskih grupa mora se uzeti u obzir rad sindikalnih organizacija koje se posebno 30-ih sve više uključuju u zajedničke akcije i koalicije protiv uspona fašizma kao i brojne studentske i omladinske organizacije i, naravno, komunističku partiju i SKOJ.

Bogatu, dijelom nepoznatu pacifističku aktivnost ženskih organizacija na tribini je u dijalogu s autorima projekta predstavila gošća iz Novog Sada Gordana Stojaković, koja godinama istražuje ženske pokrete međuratnog i ratnog razdoblja kroz njihove publikacije.

O sindikalnim borbama i sindikalnom radu govorila je Jagoda Milidrag Šmid, fokusirajući se na sličnosti tadašnje situacije i današnjeg sve snažnijeg ugrožavanja radničkih, a posebno ženskih radničkih prava i ukazala na nužnost aktivnijeg i profiliranijeg organiziranja sindikata.

Vjeran Pavlaković, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci govorio je o studentskom pokretu za vrijeme i neposredno nakon Španjolskog građanskog rata i sukobe koji su se odvijali između antifašista i frankovaca posebno istaknuvši da se, nasuprot danas čestim tumačenjima, nije radilo isključivo o studentima pripadnicima komunističke partije već i o brojnim članovima ili simpatizerima Hrvatske seljačke stranke, potvrđujući tezu autora projekta da je antifašizam u Zagrebu imao heterogenu političku strukturu.

Iznimno je bila zanimljiva i diskusija koja je otvorila i neka nova pitanja, poput odnosa ženskih, ali i sindikalnih i socijaldemokratskih organizacija prema antisemitizmu.

Kako je došlo do projekta Ženski antifašistički Zagreb?

Barbara Blasin: Na poticaj i poziv Centra za ženske studije u Zagrebu osmislili smo istraživačko-umjetnički projekt naziva “Ženski antifašistički Zagreb”.

Poziv smo dobili zbog iskustva rada na umjetničko-istraživačkom projektu “Ženski vodić kroz Zagreb” (2003-2006.) koji se uspješno u tom razdoblju prezentirao putem galerijske izložbe, prezentacijskih i zagovaračkih štandova na ulicama i u knjižnicama grada Zagreba, vođenjem grupe po gradskim lokacijama važnim za žensku povijest te naposlijetku objavljivanjem knjige u suradnji s organizacijama B.a.B.e. i BLOK, te izdavačkom kućom “Meandar”.

Projekt “Ženski antifašistički Zagreb” također je zamišljen kao kontinuirani projekt, gdje se kroz male prezentacijske izložbene cjeline zajednici predstavljaju kronološkim redom dijelovi istraživanja.

Te izložbene cjeline nazvali smo “otvorenim uredima” po uzoru na početak projekta “Bilježenje grada bilježenje vremena“ udruge “Bacači sjenki” u kojem su formirali takve urede s intencijom da uključe u istraživanje i publiku ili da joj ponude mogućnost da sama doprinese daljnjem toku istraživanja.

U sklopu projekta “Ženski antifašistički Zagreb” odvijat će se i specijalizirana vođenja gradom, danas već popularna forma projekata koji se bave javnim prostorom, njegovom poviješću ili naprosto poviješću svakodnevice.

Također, svaka obrađena cjelina bit će obilježena i tribinom na koju ćemo razgovarati sa stručnjacima za određene povijesne teme ili cjeline.

Ovaj prvi i uvodni otvoreni ured naslova “Prolog - Žensko pitanje i antifašizam uoči II. svjetskog rata” bavio se antifašističkom ženskom scenom u Zagrebu 30-tih i dužom poviješću ženskog organiziranja, te borbom za radna, obrazovna i politička prava.

Igor Marković: Radeći na “Vodiču” susreli smo se s problemom predstavljanja antifašističkog učešća žena u Narodnooslobodilačkoj borbi. Ne, naravno, iz nekog ideološkog razloga već jer se radilo o do tada nezabilježenom i nikada ponovljenom sudjelovanje žena u jednom vojnom sukobu. Aktivno je u ratnim operacijama u Jugoslaviji sudjelovalo 100.000 žena, od kojih je 25.000 poginulo, 40.000 ranjeno, a 63 su proglašene narodnim herojima. Procjenjuje se da je u pozadinskim akcijama sudjelovalo oko dva milijuna žena. S obzirom na tadašnji način predstavljanja kroz pojedinačnu biografiju, smatrali smo da bi bila duboka nepravda izvući samo jedno ime.

Tada smo se antifašizma “dotakli” predstavivši Leu Kraus, jedinu dobrovoljku u Španjolskom građanskom ratu iz Zagreba, Tatjanu Marinić, najpoznatiju po poslijeratnom radu na uspostavljanju sustava vrtićkih ustanova i obrazovanju za rad s djecom predškolskog uzrasta i Elviru Kohn, prvu fotoreporterku Vjesnika. Međutim, već nam je tada bilo jasno da ćemo se ženama i antifašizmu morati jednom vratiti. Ono što je dodatno zanimljivo je da se Lea Kraus i Tatjana Marinić učestalo javljuju i u dokumentima iz ovog perioda u kontekstu antirežimskih, antiratnih i antifašističkih akcija, što dodatno potvrđuje našu inicijalnu tezu da je za razumijevanje masovnog učešća žena u antifašističkoj borbi neophodno poznavati predratno vrijeme.

Kakva je bila metodologija istraživanja i prezentiranja projekta?

Igor Marković: Krenuli smo iz sličnih pretpostavki kao i u “Ženskom vodiču kroz Zagreb” (2006.), dakle koristeći metode suvremenih praksi kao što su povijest svakodnevice, „public history“, nova historiografija i sličnih. Tu nam je uvelike pomogla Gordana Stojaković iz Novog Sada, koja istražuje povijest ženskih pokreta na području bivše Jugoslavije i povijest AFŽ-a, skoro isključivo analizirajući glasila pojedinih ženskih organizacija. S obzirom na oskudnost literature koja se bavi ovom temom, oslonili smo se i mi dobrim dijelom na tisak, te smo pregledavali građu raštrkanu i nesređenu po raznim kataloškim jedinicama.

Barbara Blasin: Naša želja je u nastavku projekta uključiti dio zabilježenih svjedočenja nekih preživjelih sudionica i članova njihovih obitelji i prijatelja. S obzirom na snažnu represiju državnog aparata, stalne zabrane, hapšenja i progone, bez osobnih zabilježenih svjedočenja teško da bismo mogli razumjeti uvjete rada i posvećenost tih uglavnom mladih žena koje su se s iznimnim žarom aktivno uključile u antifašističku ili pak borbu za ženska radna i politička prava. Iz tih razloga projekt želimo prezentirati i razvijati upravo kroz forme “otvorenih ureda”, izložbenih prezentacija istraženih cjelina, u kojima održavamo tribine, manje diskusije i pozivamo građane na sudjelovanje. Jedan od budućih ureda zamislili smo kao sakupljanje i prezentiranje osobnih i obiteljskih arhiva, vezanih uz razdoblje Drugog svjetskog rata i antifašističkih aktivnosti žena na području Zagreba.

Nemoguće je razdvojiti borbu za radna prava i obrazovanje od borbe za politička prava žena. Zašto se o tom periodu, zapravo, malo zna?

Igor Marković: Pravo na jednake mogućnosti obrazovanja, kao i pravo na jednake nadnice za isti posao u odnosu na muškarce primarno su politička pitanja, neodvojiva od zahtjeva za drugim političkim pravima, uključujući i ono temeljno – birati i biti birana.

O ženskoj sceni između dva rata malo se pisalo, pa su i danas istraživanja o tome razmijerno rijetka. Radi se o iznimno bogatom periodu i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu, kako su i naše istraživanje i izložba vjerujem pokazali. Bez obzira na to što zahtjevi za izjednačavanje radnih prava s muškarcima sežu duboko u 19. stoljeće, a prvi zahtijev Saboru za pravo glasa upućen je krajem Prvog svjetskog rata, do formalnog izjednačavanja dolazi tek 1945.

Na planu obrazovanja, posebno gimnazijskog i sveučilišnog situacija se također pomalo popravlja. Iako je 1901. odobren upis prvim studenticama na mudroslovni (današnji Filozofski) fakultet u školskoj godini 1939/40 studentica na zagrebačkom Sveučilištu je manje od četvrtine ukupnog broja. Omjer je tek neznatno bolji kada govorimo o srednjim i strukovnim školama - pri čemu ne treba zanemariti činjenicu da na 1000 stanovnika u Banovini Hrvatskoj dolazi tek 6.37% učenika/ca srednjih škola. Nepismenost i nemogućnost primarno iz ekonomskih razloga završavanja čak i pučke škole (usprkos zakonskoj obavezi, samo 56 posto mladih do 14 godine završava osnovno školovanje) svakako da doprinose i lošijem položaju na, kako se danas kaže, tržištu rada. Krajem Prvog svjetskog rata u Zagrebu se otvaraju i večernje škole za žene, tako u popisu stanovništva iz 1931. stoji da je od ukupnog broja žena u Zagrebu 91.5% pismeno.

Barbara Blasin: U razdoblju između dva svjetska rata dolazi do boljeg organiziranja ženskih sindikalnih organizacija i masovnijeg pristupanja radnica sindikatima. Žene tijekom 20-ih i 30-ih godina polako i uz ponešto otpora ulaze u upravna tijela nekih sindikalnih organizacija i organiziraju veliki broj štrajkova. Na području Zagreba 1937. i 1938. potpisano je ukupno 49 kolektivnih ugovora od kojih su danas neki nezamislivi, kao primjer navela bih štrajk i pregovore radnica u ženskim krojačkim salonima (danas bi rekli “buticima”) u svibnju 1938., koji su doveli do potpisivanja kolektivnog ugovora.

Od 1934. do 1937. u Zagrebu dolazi do međuorganizacijskog povezivanja ženske i feminističke scene (prvenstveno Omladinske i studentske sekcije “Ženskog pokreta”) s ženskim ograncima sindikata i istaknutim sindikalistkinjama te s udruženjima studentica i visoko obrazovanih žena. Njihovi se zahtjevi najčešće isprepliću. Sindikalistice ukazuju na probleme u obrazovanju, ženske “lobističke” organizacije sudjeluju na skupovima za izjednačavanje nadnica i tako dalje.

Također, one u Zagrebu tih godina počinju organizirati javne skupove gdje se otvoreno suprotstavljaju nadirućem fašizmu i upozoravaju na opasnosti od izbijanja novog rata. U njihovim glasilima, nakon izbijanja Španjolskog građanskog rata, piše se o mogućoj ulozi žena u budućem ratu, također pojavljuju se tekstovi u kojima se otvoreno kritizira i napada uloga žene u nacističkom društvu.

Te brojne i intenzivne aktivnosti uvelike su pripomogle kasnijem brojnom i aktivnom uključivanju žena iz urbanih sredina u antifašistički otpor. Neke od istaknutih članica tih organizacija iz 30-tih, kasnije su među osnivačicama Antifašističkog fronta žena.

Raskol na ženskoj sceni je i u tom periodu indikativan, kao što je i danas. Kako to objašnjavate?

Barbara Blasin: Sporova i raskola na “ženskoj sceni”, odnosno između i unutar ženskih i feminističkih organizacija u cijelom međuratnom periodu bilo je više i do njih je dolazilo iz različitih razloga.

Pretpostavljam da nas pitate o raskolu unutar organizacije “Ženski pokret” u Zagrebu i Beogradu krajem 30-ih, odnosno odvajanju i isključivanju Omladinske sekcije iz organizacije. To Gordana Stojaković spominje u tekstu koji je pripremila za našu tribinu “Crtica o feminističkoj istoriji grada Zagreba (1919.-1940.)” koji se u cjelosti može pročitati na stranici pravonarad.info, pa nema potrebe da ovdje prepričavamo njezinu interpretaciju tog raskola.

Meni se čini da je očito da dolazi do određene generacijske smjene i da je Omladinska i studentska sekcija aktivnija od središnjice organizacije. U Zagrebu je ta sekcija od 1934. (kao što smo naveli) jako dobro povezana sa sindikatima i studentskim i sveučilišnim organizacijama, što se može vidjeti kroz njihove brojne zajedničke javne nastupe. Ukinuta je i diktatura, pa je logično da se Omladinska sekcija zalaže za “stvaranje što masovnije baze, u kojoj želi okupiti žene iz svih slojeva”, jer već 1935. u suradnji sa sindikatima i “Juniorskom sekcijom Univerzitetski obrazovanih žena” održavaju veliki skup (2.500 učesnica) povodom najave održavanja izbora i novog pokušaja okupljanja široke koalicije za žensko pravo glasa. Istovremeno Omladinska sekcija u Zagrebu organizira i skupove o položaju žena radnica i namještenica, ulozi studentica u revolucionarnom pokretu, te skupove protiv rata i fašizma.

Naravno, neke od članica su i članice tada ilegalnog SKOJ-a. Prilikom raspuštanja Omladinske sekcije 1937., predsjednica “Ženskog pokreta” u Zagrebu Mira Kočonda-Vodvarška ističe da poštuju svačija politička uvjerenja i da mogu okupiti žene svih “legalnih” stranaka. Mislim da je ovdje ključno “legalno”, jer je moguće da središnjica “Ženskog pokreta” strahuje da vanorganizacijske aktivnosti nekih članica zagrebačke Omladinske sekcije mogu ugroziti legalno djelovanje organizacije i dovesti do zabrane rada ili policijskog privođenja članica.

U tom smislu ne vidim paralelu sa sadašnjošću jer na sreću još uvijek, koliko je meni poznato, nemamo zabrane rada ženskih pa niti drugih organizacija niti zatvaranja i progone njihovih članica. Nakon toga djelovanje zagrebačke podružnice “Ženskog pokreta” postaje zanemarivo i nedugo kasnije sama podružnica prestaje s radom.

U Zagrebu je nakon toga slična platforma formirana u organizaciji “Društvo za prosvjetu žena” osnovanog 1935., koje se po antifašističkoj liniji povezuje s raznim organizacijama od “Ženske sekcije Seljačkog kola” do “Udruženja jugoslavenskih studenata u Parizu” ili “Društva hrvatskih književnica”. Mislim da tu do rata ne dolazi do potpune generacijske smjene i bitnog diskontinuiteta, jer u radu tih organizacija aktivno djeluju i mnoge predstavnice starije generacije ženskog i feminističkog pokreta. To možemo vidjeti i po članicama redakcije časopisa “Ženski svijet” koji izlazi od 1939. do 1941. godine, čija redakcija je ilegalna jer su “novinarke” od ranije poznate zagrebačkoj policiji. Časopis je nominalno vlasništvo i registriran je na glavnu urednicu upravo iz straha od novih hapšenja.

Igor Marković: Sukob i raskol unutar “Ženskog pokreta” u Beogradu 1939. daleko je kompliciraniji i na prvi pogled nelogičniji, i to je presložena tema za ovaj razgovor. Svakako bi bilo zanimljivo o toj njoj i u Zagrebu i u Beogradu organizirati u najmanju ruku još jedan okrugli stol.

Pitanje koje ovaj projekt otvara je što su žene od te borbe sačuvale, a što izgubile? Mogu li žene i na koji način danas, u uvjetima neoliberalne ekonomske represije i rasta ekstremne desnice u Europi i Hrvatskoj, iskoristiti iskustva te borbe?

Igor Marković: Kao što je naša gošća Jagoda Milidrag Šmid na tribini u nekoliko navrata ukazala, možemo povući mnogo paralela s razdobljem pred Drugi svjetski rat. Desne tendencije svakako da se – još uvijek – ne mogu usporediti s vlašću nacista, ali znakovito je da se radi u osnovi o istoj retorici. Ksenofobni i rasistički incidenti također podsjećaju na uspon fašističke i nacističke stranke dvadesetih, odnosno tridesetih godina. Današnji sindikalni zahtjevi, posebno u segmentu radnih uvjeta također frapantno podsjećaju na to doba.

Barbara Blasin: Za odgovor na pitanje “što su žene od te borbe sačuvale”, mislim da bi trebalo usporediti djelovanje ženske scene 30-ih, sa onim poslije Drugog svjetskog rata (dakle djelovanjem AFŽ-a), te usporedbom sa feminističkim i ženskim organiziranjem u toku 80-ih, odnosno 90-ih i naposlijetku pogledati koje su tendencije prisutne na današnjoj ženskoj i feminističkoj sceni. To bi bila tema za neko ozbiljnije i bitno opsežnije znanstveno istraživanje. To prelazi okvire našeg malog umjetničko-istraživačkog projekta i naše sposobnosti amatera-istraživača. Međutim, model suradnje ženskih organizacija, sindikalnih ženskih podružnica i udruženja studentkinja iz 30-tih izgleda mi kao “moćni savez” i dobar primjer iz naše ženske povijesti iz kojeg bi svašta mogli naučiti i primijeniti u sadašnjosti.

Koji su sljedeći koraci ovog projekta?

Igor Marković: Kao što smo rekli na početku, tokom iduće godine kada se slavi 70 godišnjica pobjede nad fašizmom, kao i oslobođenja Zagreba planiramo prije svega nastaviti s intenzivnim istraživačkim radom te praksom otvorenih ureda, koja se pokazala dobrim modelom za prezentaciju. U svibnju, nadamo se da ćemo uspjeti oragnizirati i vođene ture po lokacijama značajnim za ženski antifašizam tijekom Drugog svjetskog rata.

Barbara Blasin: U planu je osmog marta još jednom se vratiti samom kraju 30-ih i u opširnijem izlaganju prezentirati aktivnu antifašističku žensku scenu Zagreba. Koncentrirat ćemo se na neke biografije koje u ovom trenutku nismo mogli opširnije predstaviti. U sklopu toga voljeli bi napraviti “čajanku” s nekim posebnim gošćama, djelomičnim svjedokinjama toga vremena. Početkom svibnja, s obzirom na godišnjicu oslobođenja Zagreba nadam se da ćemo prezentirati ured radnog naslova “Odlazak” koji će se baviti prvim godinama ilegalnih aktivnosti u gradu, te prvim organiziranim odlascima u partizane.