Život je poput nogometa. Računa se samo ono što se dogodi za vrijeme utakmice

Coen Simon (1972.) je nizozemski filozof i publicist. Njegovi eseji u novinama NRC Handelsblad, nrc.next i Trouw pobuđuju veliku pozornost u javnim raspravama. Napisao je, između ostalog, Kijk de mens (Gledaj čovjeka), Waarom we onszelf zoeken maar niet vinden (Zašto se tražimo, ali ne nalazimo), Zo begint iedere ziener (Tako započinje svaki vizionar) i En toen wisten we alles (I onda smo znali sve), za koju je dobio značajnu nagradu Sokrat, za "najaktualniju, najoriginalniju i najpoticajniju" filozofsku knjigu 2012. godine. Osim toga gostovao je u Zagrebu u okviru projekta Europea u Dvorištu, kao na promociji svoje knjige “Čekajući sreću: Filozofija čežnje”.

Tvrdite kako bez želja, mi zapravo, ne znamo vrednovati?

Želja se najbolje može razumjeti na primjeru glazbe. Ključne note nekog glazbenog djela stvaraju čežnju za ostatkom nota koje odgovaraju toj istoj glazbenoj shemi, te micanju onih koje se ne uklapaju u tu shemu. Tako da, poštujemo, valoriziramo, ono za čime žudimo. Naše vrijednosti su dirigirane ili komponirane, ako želite, našim željama. Želje se pojavljuju kada vaša neodređena želja “naleti” na nešto u svijetu što ste mogli ili možete posjedovati. Dakle, žudnja je želja za nečim, dok je volja – želja za ničim osobitim. ”Žrtva” koja je ustupljena kako biste dobili ono što ste željeli  određuje cijenu same te želje. Sjetite se samo djevojke iz srednje škole u koju ste bili ludo zaljubljeni. Danas ona zasigurno “vrijedi” puno više, ipak za vas to ništa ne znači, jer ju više ne želite.

Tko je “usamljenik-ica”? Usamljenost je u stvari važan politički fenomen, zar ne?

Mislim da je usamljen svatko onaj tko ne može ili ne želi biti sam sa sobom. Ima osjećaj da ljude iz njegova okruženja nije briga za njegove osjećaje. Osjećaj da imate dom na ovom svijetu bilo bi ispunjenje odista čudne želje, uvijek je namjera takve želje da vaše osobno iskustvo spoji s iskustvom izvanjskog svijeta. Iako ova suradnja izgleda kao da se ostvaruje na dnevnoj razini, rekao bih da ipak nije toliko očigledna ili moguća. Uvijek postoji ta izvjesna praznina, između mene i svijeta. Društvo i kultura uopće, način su da se ta praznina preskoči. Otkako je kultura postala sve više individualizirana i sekularizirana, spomenuta želja je sve manje ispunjiva. Frustracija može biti opaka za čovječanstvo kao takvo jer je političko jedinstvo pod ogromnim pritiskom.

Što mislite o štakarenju kroz psihologiju kako bi svi bili sretni? Kroz reklame, tečajeve sreće I slično… Sreća je ideološki, ako hoćete, klasni problem…

Svakako da sumnjam u sve popularniju nametnutu obvezu da svi budu sretni. Najproblematičniji dio te priče jest to što je “sreća” uokvirena u vrlo siromašan znanstveni rječnik sa svim dostupnim oruđem propagande kapitalističkog mišljenja. Sreća je izjednačena s rezultatima, ciljevima, profitom koji posljedično dolaze poslije, a ne za života. Ono što sam naglasio i u svojoj knjizi je da je sreća, odnosno – instinkt za životom, upravo ono zbog čega vrijedi živjeti. Ona dolazi kroz želju samu po sebi, a ne nužno kroz ostvarenje iste.

Kojim dijagnozama je blizak suvremeni čovjek, kako se samodijagnosticira?

Suvremeni pojedinac šeta između građanina i najobičnijeg konzumenta, ili – najidealnijeg. Konzumira svijet kao “event” ili običan proizvod koji ima za zadatak da zadovolji njegove elementarne želje. Smatramo da su naše želje naše najautentičnije potrebe, koje pripadaju našoj osobnosti koja je za takvo shvaćanje – nepromjenjiva. Ako mislimo da ćemo se usrećiti u traženju ili ispunjavanju ciljeva, nećemo. Moramo si dati smjer, i igrati se, kao što igramo igrice, ili sviramo muziku. Naše želje, naša htijenja su tek kontakt između naše neutažive volje s jedne strane I svijeta, s druge.

Kako je za vas pisati autobiografski, biti autoreferencijalan?

Moje autobiografsko pisanje dio je moje filozofije. Mislim da se iz filozofije može učiti, ili da se filozofiju može učiti kroz pokazivanje drugačijeg pogleda na život, kroz osobno iskustvo, a tek onda kroz učenje, čitanje filozofskih teorija. Van toga, moj tekst je također – žanr, moja iskustva nisu fikcijska, dakako mogu biti fikcijski iskorištena, u istoj onoj tradiciji u kojoj je Platon pisao. Ne, ne uspoređujem se s njim, nisam baš tako tašt.

Mislite li da konačno živimo ultimativno narcističko stanje?

Narcističko stanje podrazumijeva uvjerenje da je naše izmišljeno sebstvo jedino cjelovita istina. Čovjek je osuđen na život i u imaginaciji, ali je također beznadno izgubljen kao Narcis ukoliko vjeruje da je ta mašta jedina i neosporna istina. Mi nemamo zapravo nikakva znanja o stvarnosti kao takvoj, ali ipak, moramo vjerovati da uvijek ima još nečeg više no što je naše oko u stanju vidjeti.

Živimo tiraniju izbora, da parafraziram tvrdnju Renate Salecl, poznate slovenske filozofkinje..

Bliži mi je citat njemačko-korejsko mislioca Byung-Chul Han-a koji tvrdi da živimo u potpuno uništenom društvu jer mislimo da smo sami jedini izvor sreće u našim životima.

Imamo li alternative, šansu?

Život je poput nogometa, bez analiziranja dijela kraja, bez uzimanja tog u obzir. Samo ono što se dogodi za vrijeme utakmice, ono je što se računa. Želja da pobijedimo je tek instrument kojim to činimo mogućim, a ne gol sam po sebi.