Zoran Pusić: Zauzimanje za bolje društvo nije politički izbor, nego etički stav od kojeg ne odustajemo

Zoran Pusić jedan je od najuglednijih aktivista za ljudska prava na području bivše Jugoslavije. Matematičar i fizičar po struci, zainteresiran i upućen u prirodne znanosti – istodobno ronilac, jedriličar, skijaš, alpinist koji je osvojio Matterhorn i Mont Blanc - velik dio svoje građanske energije posvetio je sada već višedesetljetnom angažmanu za ljudska prava, mir i pravednu državu. 

"U mladosti, najviše od svih nas, pravio je viceve na Titov račun", prisjetio se u jednom intervjuu Žarko Puhovski, Pusićev prijatelj i susjed iz djetinjstva, filozof i aktivist baš kao i on. “Dan i noć zafrkavao se s režimom. A danas bi taj čovjek, da karikiram, život za Tita dao, ali to je druga priča - jer ga je iskustvo devedesetih otjeralo na tu, drugu stranu.” 

Kraj osamdesetih Pusiću je, kao i mnogima, značio šok: prva ubojstva na Kosovu. Kada se nasilje zakotrljalo i u Hrvatskoj, Pusić je pregovarao o mirnoj primopredaji nadležnosti u Vojnotehničkoj akademiji na zagrebačkom Črnomercu, gdje je predavao. U studenome 1990., pokrenuo je inicijativu za povrat imena Trga žrtava fašizma, čiji će pripadnici – raznovrsna premda prilično malobrojna skupina Zagrepčana svjesnih što znači zatirati sjećanje na žrtve - podnijeti mnoge bubotke, pogrde i prezir, ali i izdržati deset godina, te tako postići da trg na kojemu su ustaše i nacisti mučili svoje žrtve danas opet nosi ime koje mu i pripada – Trg žrtava fašizma. 

Sljedeće godine, 1991., kada su već zaredale barikade oko Knina, zajedno s Miloradom Pupovcem i još nekoliko dobronamjernih građana zabrinutih za mir, kojima se iz Beograda pridružio i redatelj Lazar Stojanović, u Kninu je održao javnu tribinu i mirotvorni skup s kojega su jedva izvukli žive glave, ali izašli čista obraza. 

Tako je nastavio do danas: duže od tri desetljeća Zoran Pusić u prvim je redovima hrvatskog i regionalnog aktivizma za ljudska prava: osnovao je i vodi, među ostalim, ugledni Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP); jedan od pokretača regionalne Igmanske inicijative za ljudska prava, kao i jedan od utemeljitelja Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, čije je osnivanje prije dvadeset godina i poslužilo kao povod za ovaj intervju. 

Posljednjih godina utemeljio je i vodi Antifašističku ligu, nevladinu organizaciju čiji je utjecaj mnogo veći od njezine objektivne veličine i snage. Isto bi se to moglo reći i za samog Zorana Pusića: ime čovjeka koji nema ništa osim vlastitog integriteta, volje za mirom i ljudskom dobrobiti, altruizma i hrabrosti da se suprotstavi nepravdi, postalo je sinonim odvažnosti, empatije i etičnosti u svijetu koji sve manje mari i za moral, i za suosjećanje, i za ljudsku odgovornost. Povrh svega toga, Zoran Pusić vedar je, nadasve pristojan, dobronamjeran i druželjubiv čovjek koji svojih osamdeset, što ih baš ovih dana navršava, nosi s lakoćom pedesetogodišnjaka – a mi mu, dakako, želimo da baš tako i ostane.

Ovo je intervju u povodu lijepih obljetnica organizacija za ljudska prava, Documente i GOLJP-a, ali prisiljeni smo ga početi šokantnim ponovljenim izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Imamo li razloga za zebnju?

Imamo. Trump je utjelovljenje politike koja ne nudi rješenja složenih problema nego njihovo postojanje koristi za poticanje najnižih i najsramnijih ljudskih poriva, netrpeljivosti, mržnje i nasilja. Takvih političkih stranaka ima u svakoj zemlji, za navođenje primjera ne trebamo se ni truditi i ići preko granice, ali takav izbor u državi s najduljom tradicijom moderne demokracije razlog je za nekoliko dana duboke razočaranosti i depresije. Dovoljno je samo pogledati kakvi opskurni tipovi, od uličnih nasilnika do nasilnika u vrhovima politike, slave pobjedu čovjeka s kojim se mogu poistovjetiti. A poslije par dana treba se podsjetiti da je zalaganje za tolerantnije, otvorenije, pravednije i miroljubljivije društvo, drugim riječima suprotstavljanje svemu onome što predstavlja Trump i njegovi domaći sličnomišljenici, prije svega naš etički stav od kojeg ne odustajemo, a ne samo politički izbor.  

Na dan Trumpove pobjede, hrvatski ministar obrane Ivan Anušić govorio je o mogućim presizanjima Mađarske i Srbije prema Hrvatskoj i branio koncept naoružavanja, jer, kako je rekao, "sigurnost nema cijenu". Očito, vraća se govor konflikta i straha. Kako, u ovakvim uvjetima, protiv njega?

Naoružavanje može imati efekt pojavljivanja pištolja u prvom činu neke drame, znak da će se u trećem činu vjerojatno dogoditi ubojstvo. Kao u nekoj tragikomičnoj opereti na hrvatsku kupnju Rafalea Srbija je odgovorila – kupnjom Rafalea. Nekima od nas činilo se da bi bilo bolje sredstva usmjeriti u smanjenje socijalnih razlika, u zdravstvo, u prosvjetu. Da je hrvatsko članstvo u EU i NATO-u sigurnosna garancija kakvu nikad nismo imali. Ali izborom Trumpa to se mijenja: u Srbiji i Republici Srpskoj Trumpova pobjeda slavi se kao pobjeda radikalnog srpskog nacionalizma, hrvatski radikalni nacionalisti slave je kao pobjedu svojih stavova, Orban kao podršku njegovoj iliberalnoj demokraciji i imperijalističkim tlapnjama. Naravno da bi bilo neusporedivo pametnije i moralnije ulagati sredstva kako bi ovaj svijet postao bolji. Ali perspektive koje se otvaraju više nalikuju na noćnu moru. A da pamet ode u trubu kad se razviju nacionalne zastave mnogi od nas znaju iz traumatičnih iskustava s ovih prostora.

Imaš mnogo iskustva s djelovanjem za mir i ljudska prava u ratnim uvjetima. Koji su ti trenuci, i koji događaji, ostali najsnažnije u sjećanju?

Suprotstavljanje fašizaciji Hrvatske i hrvatskog društva, jednoj od najgorih nuspojava demokratizacije i uvođenja političkog pluralizma u Hrvatskoj. Na primjer kroz 11 godina zalaganja za povratak imena Trg žrtava fašizma.

Pokušaji da spriječimo rat devedesetih nasuprot politikama i političarima kojima je rat bio prihvatljiva opcija, pa i nužan korak za postizanje njihovih ciljeva. Na primjer organiziranje DOF-a, Demokratskog opozicionog foruma, organiziranje Pretparlamenta Jugoslavije kako bi se svi sukobi rješavali mirnim putem, odlazak u Knin s takvim prijedlozima... Javna osuda i suprotstavljanje korištenju ratnih uvjeta za teška kršenja ljudskih prava: na primjer, sprječavanje nasilnih i protupravnih deložacija.

Koje akcije aktivista za ljudska prava u zemljama bivše Jugoslavije smatraš najvažnijima za proboj tih zemalja prema dostignutoj razini pomirenja, suočavanja s prošlošću, kažnjavanja ratnih zločina, zaštite manjina i poštovanja ljudskih prava?

Dostignuta razina povjerenja bila je daleko viša prije petnaestak godina nego što je to danas. Slično se može reći i za suočavanje s prošlošću i kažnjavanje ratnih zločina. Na primjer, Igmanska inicijativa, a organizirana je kao organizacija civilnog društva baš s ciljem poboljšanja odnosa između BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, godinama je, do 2012., okupljala nevladine organizacije, političare i predsjednike tih država na vrlo konstruktivnim razgovorima o poboljšanju odnosa. Pri tome posebno nam je bila dragocjena suradnja s predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem i njegovim savjetnicima Tomislavom Jakićem, Joškom Parom i Davorom Božinovićem.

Suočavanje s traumatičnim dijelovima bliže i dalje prošlosti, što je posebno važno da bi buduće generacije uopće mogle učiti na iskustvu prethodnih, bilo je upravo takvo, traumatično; ali je napredovalo. S tim ciljem osnovana je i Documenta 2004. godine. Danas kao da se vraćamo u podobne mitove o prošlosti i verbalne harange protiv svakog tko te mitove propituje.

Procesuiranje ratnih zločina, posebno počinjenih od vlastite strane, bitno je jer je pravedno, predstavlja katarzu za pravosuđe i važan je korak u prenošenju istine budućim generacijama. Katarzu zato jer nereagiranje na teška kršenja ljudskih prava ili presude donesene po političkoj podobnosti a ne po pravu i pravdi, spada među najgore oblike korupcije pravosuđa. Hrvatska je to, uz velike napore, usprkos protivljenju mnogih politički moćnih pojedinaca i utjecajnih grupa, ipak, malo po malo, uspjela, pod pritiskom Haškog suda i uvjeta za prijem u EU. Postepeno je izgrađena suradnja između odjela tužilaštva koji su procesuirali ratne zločine u Hrvatskoj, Srbiji i BiH; to je bio efikasan i ohrabrujući korak. Sve je zamrlo poslije 2012., 2013. godine. Zašto – to je malo duža priča.

U srijedu, 6. prosinca, umro je Ivan Zvonimir Čičak, suosnivač i, devedesetih, predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava. Svjestan sam da je to osjetljivo pitanje, ali ipak te molim da, u povodu Čičkova odlaska, istakneš nekoliko aktivista u zemljama bivše Jugoslavije koje ti osobno najviše poštuješ i smatraš nekima od najvažnijih.

Prošlo je skoro 35 godina. Više nema mnogih ljudi koji su se početkom 90-tih suprotstavili razarajućoj poplavi tendencija ne tako različitih od onih koje ponovo jačaju izborom Trumpa. Znali smo reći, na pola u šali, da nas u Hrvatskoj ima jedva za dvije „marice“, a tako je bilo i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Kad bi se i ograničili samo na „dvije marice“ bilo bi to nabrajanje preko trideset ljudi: Nebojša Popov, Živorad Kovačević, Borka Pavičević, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Staša Zajović, Aleksandar Popov, Vehid Šehić, Branko Todorović, Siniša Maričić, Slavko Goldstein, Danko Ivin, Žarko Puhovski, Vesna Teršelič, Katarina Kruhonja... Da, i Ivan Zvonimir Čičak. Površno smo se poznavali od kraja 1960-tih kad smo još obojica bili studenti. Nisam se slagao s njegovim tadašnjim stavovima ali sam smatrao nepravdom i sramotom pravosuđa i države da je zbog javno izrečenih stavova bio osuđen na zatvor. Devedesetih smo postali dobri poznanici i, po mom sudu, nekoliko godina poslije osnivanja HHO-a bio je najbolji period njegovog djelovanja.

Pokušaj usporediti uvjete za aktivističko djelovanje devedesetih, dvijetisućitih i danas: kada je bilo najteže, kada najpovoljnije, a kako je danas?

Najpovoljnije je bilo kad je bilo najteže. Kršenja ljudskih prava bila su nedvojbena, aktivna nedjelotvornost državnih institucija da rade svoj posao očigledna, pravne pomoći gotovo niotkuda. Danas, srećom, takvih eklatantnih kršenja ljudskih prava ima mnogo manje, a i ona kojih ima više zahtijevaju odvjetnika nego aktiviste.

Danas si predsjednik aktivne i angažirane Antifašističke lige. U listopadu prošle godine zainteresiranu javnost potresla je vijest o istupanju Židovske općine Zagreb iz AFL-a zbog tvog članka u kojemu si napade Izraela na Gazu ocijenio ratnim zločinom. Je li u posljednjih godinu dana neslaganje na bilo koji način izglađeno? Jeste li razgovarali, i ima li nade da se ŽOZ vrati u AFL, gdje joj je i mjesto?

Da li će se ŽOZ vratiti u AFL treba pitati njih. Do sada nam se nisu obratili. Žalosti da ŽOZ nije ni nakon godine dana svakodnevnog masovnog ubijanja bespomoćnih ljudi u Gazi, koje provodi trenutačna vlada države Izrael, našao snage da osudi te postupke. A nije se oglasio niti povodom izjava nekih ministara izraelske Vlade koje kao da su kopije izjava ministara nacističke Njemačke i NDH o provođenju genocida nad Židovima i Srbima; o ženama koje rađaju teroriste, o svim stanovnicima Gaze kao legitimnim metama. .. Zaboravlja se da empatija prema žrtvama nije slabost, a osuda ubijanja desetaka tisuća žena i djece, pogotovo ako su počinjena navodno i u tvoje ime, jeste patriotski čin i u obrani ideje države Izrael.

Karakteristika vaše generacije aktivista svakako je suradnja preko i usprkos novoformiranim granicama nakon raspada Jugoslavije. Postoji li ta suradnja još uvijek? Jesu li je mlade generacije naslijedile, možda i produbile, i jesu li svjesne njezine važnosti?

Pripadnici mlađe generacije koje poznajem suradnju među ljudima koji dijele slične vrijednosne stavove smatraju samorazumljivom, pogotovo ako su jezične razlike manje nego između narječja. Ali to nije prosjek, i oprezan sam prema vlastitim procjenama: po meni, Trump ne bi mogao biti ni predsjednik kućnog savjeta, pa ipak je američki predsjednik. Na primjer, radikalne navijačke skupine dijele slične vrijednosne stavove a mržnju smatraju samu po sebi razumljivom.

Spomenuo si da je prije 20 godina osnovan Centar za suočavanje s prošlošću Documenta. Kako ocjenjuješ njezine dosege i postignuća?

Rekao sam već s kojim je ciljem Documenta osnovana. Generacije mladih i nešto manje mladih ljudi radili su predano i izuzetno pošteno i profesionalno na sakupljanju i objavljivanju činjenica. To je Documentu učinilo relevantnom institucijom kad se govori o bližoj i daljoj povijesti, o događajima vezanim za Domovinski rat i Drugi svjetski rat. U državnim institucijama s načelno sličnim ciljevima, činjenice obično stradaju ako ne podržavaju unaprijed postavljenu ideološku matricu. A koja su postignuća? Časno i profesionalno raditi niz godina nepopularni a potrebni posao, suočavati društvo i s manje sjajnim dijelovima njegove prošlosti, postignuće je samo po sebi. Da li će to doprinijeti suočavanju društva s vlastitom prošlošću? Možda. Jednom.

Vlada Andreja Plenkovića na vlasti je već osam godina, bez izgleda da bi se to u dogledno vrijeme moglo promijeniti. Kakav je Plenkovićev odnos prema demokraciji i aktivizmu za ljudska prava? Smatraš li točnom ocjenu koju s vremena na vrijeme u javnosti možemo čuti, da Hrvatska polako ali sustavno klizi u autokraciju?

Kad se slušaju noviji govori Plenkovića, kad se gleda njegova ljutnja na novinare što se uopće usude propitivati riječi koje dolaze s "Olimpa", stječe se taj dojam o klizanju u autokraciju. Šteta, jer Plenković u prvim godinama predsjednikovanja Vladom nije bio tako bahat. To je još jedna potvrda da preduga vlast previše kvari. S druge strane, kad se politička situacija u Hrvatskoj usporedi s mnogim zemljama bliže i dalje okoline, čini se: "A moj bože, ča se može, moglo je i svršit gore".