Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (14)

6.9.2022. - 194. dan rata

Jučer je Rusija izrekla sankcije američkim glumcima Seanu Pennu i Benu Stilleru. Groteska.

8.9.2022. - 196. dan rata

Jučer su 'naši Ukrajinci' pozvali na popodne i raskošnu ukrajinsku večeru kod sebe u Kukcima, ja sam u Puli ostao čuvati mace. Bili su i kijevčani Olesja, Marko i još jedan Ukrajinac, Oleg. Alina, Nika i Alinina majka vraćaju se uskoro u Ukrajinu, u Kijev a ne Harkov, Mihajlo još ne zna, ostao bi jer se u Ukrajini sa šezdeset pet godina više ne može dobiti posao. Slađana mu je ponudila da bude u Kosinožićima. Zahvaljujući Svetlani Volkovoj ima izgleda za neki posao i nakon 1.10., kad prolazi sezona. Nika, osam godina, Višnji je poklonila minijaturni ikonstas na rasklapanje pred kojim se može moliti. Na te vijesti nisam znao da li da se plačem ili smijem. U Kosinožićima su sve te mame, djeca, bake bile na sigurnom, s druge strane Alina je pije desetak dana bila kratko u Ukrajini i procijenila da se treba, može vratiti. Dakle, u biti jako dobra vijest. Flux i reflux milijuna izbjeglica, Ukrajina se možda ovako opet popunjava. Unutarnja energija ukrajinskog društva je ionako cijelo vrijeme više nego impresivna. Koja lekcija traljavoj, malaksaloj zapadnoj Europi (a nama pogotovo). – Bilanca Kosinožića. U kući je negdje od početka ožujka bilo osam Harkovljana, sad, ako se preostali Mihajlo vrati jer tu ipak ništa ne plaća, troje se vraćaju, četvero ih je na putu za Seattle, a jedni koji su bili samo kratko odavno su u San Joseu.  Volio bih naravno da su povratci, prekidi emigracije, nekako povezani s malim napredovanjima ukrajinskih branitelja prema Hersonu i odbacivanju ruske vojske iz neposredne okolice Harkova. No moja djetinja sreća zbog minimalnog pomicanja zastavica na karti posljednjih dana je nešto čemu se nikako ne smijem prepustiti.

Da li je krenuo izbjeglički reflux, za to ću opet morati paziti na ukrajinske tablice po Istri. Sad sa sve manje turista bit će vidljivije. Nadam se da će  biti rjeđe nego na proljeće i u rano ljeto. Jer još uvijek postoji mogućnost da su nagli povratak Aline, njezine majke i kćeri očajnički potez onih koje tuđe nebo ogrijat neće, pa bilo i ovo istarsko.

Sve veći mi je problem, pa i s ovim dnevnikom, što se sve više okrećem praćenju onog što se događa u Rusiji, sve više se bavim agresorom a ne žrtvom. Moram priznati da sam taj refleks imao i zadnjih godina osamdesetih sa Slobodanom Miloševićem. Dok su svi iz mojeg kruga govorili na primjer o kolaboraciji viđenih i manje viđenih srpskih intelektualaca i pisaca, ja sam fascinirano osluškivao Miloševićeve intonacije, sintaksu i ritam kojim govori, kako se fizički inscenira – na primjer kad se kosovskoj vele-proslavi usred samih državnih rukovodioca pojavio okružen vlastitim tjelohraniteljima u crnim odijelima. Fasciniralo me vrlo rano, još dok je bio tek rukovodilac među rukovodiocima, često govori u ritmu njemačkog jezika, točnije jednostavnog Stabreima, koji slavenskim jezicima nije blizak a skoro nužno vodi u jednostavnu, pučku sentencioznost. Bilo mi je iz toga jasno da, svjesno ili nesvjesno, govori kao nacistički demagozi a zbog toga još jasnije kamo takav govor i mobilizatorski aksiomi vode. Naime u propast, prije svega masa koje to slušaju i skandiraju, euforizirane jer razumiju. U tom slučaju na kraju Srbiju i Srbe, kao što je veliki meštar skandiranja zavodljivih fraza i strateg vojnih agresija odveo Njemačku u propast. Gdje 1945. nije bilo više nijednog grada koji nije bio sravnjen sa zemljom, doslovno.

Sad sam opet u sličnoj situaciji s Putinovom Rusijom – ili da kažem Rusijom pod Putinom? – osluškujem svaku riječ koja od tamo dopire, sintakse i izbor leksika (npr. tamošnjih disidenata i proskribiranih ), rijetke snimke iz svakodnevnice (ogromni redovi za kruh u 'oslobođenom  Donjecku), pratim Putinove izlaske iz Kremlja kao i neizlaske – zadnjih dana je proputovao zemlju s kraja na kraj, od Koenigsberga/Kaliningrada gdje je učenicima održao govor (!) do Vladivostoka gdje je održao govor privrednicima na nekakvom 'ekonomskom forumu', upadno je kada se pojavljuje njegov kagemusha Medvedev, sitting in for Putin kao na pogrebu mlade Duginove, a od Kremlja do Doma sindikata ima pet-šest minuta kolima, dakle na kratko skočiti i nakloniti se stvarno može. Umjesto da odlazim na Kyev Independent i vidim što se zbiva u Ukrajini, ja odlazim na Novaju Gazetu i zadnjih dana studiozno čitam o orwellovskoj militarizaciji školskog sistema po uzoru na Hitlerjugend (i bolje) ili reportažu o skidanju kazališnih predstava u Moskvi i širom zemlje (između ostalih i komada jadnog Mihaila Bulgakova, opet), naglom neangažiranju politički nepodobnih režisera, gleichschaltungu kao iz priče. A ne tražim po internetu informacije o ukrajinskim kazališnim repertoarima i jesu li i gdje kazališta uopće otvorena.

Ta moja osluškivanja Rusije siguran sam da imaju veze s metrima pročitanih knjiga o nacističkom dobu Njemačke 1933.-1945. koje se uglavnom bave sa strukturom nacističkog vladanja, praksama i ličnostima (Schirach, Goering, Goebbels i družina), a ponekad se naiđe i na naslove koji govore o svakodnevnim ljudima i  njihovim ponašanjima. Istreniran sam dakle na vlast. U tome sigurno nisam sam, dapače, to su danas alati u općoj upotrebi, ali o sebi to jednostavno moram konstatirati, zapisati si tu psihološku činjenicu.

10.9.2022. - 198. dan rata

Lexicon quarti imperii: Siloviki – to su 'sadašnji i bivši šefovi momaka /guys/ obavještajne službe' i ' bliski Putinovi savjetnici'. To veli Steve Hall, bivši za ruske operacije CIE, u interviewu za CNN Zaharyju B. Wolfu objavljenom danas. Silovik je, našao sam, pribilježen na Wikipediji i već dulje od deset godina korišten u novinarstvu i publicistici o Putinovoj vladavini. U Le Mondeu je pred desetak godina u jednom članku korištena i vjerojatno vrsta kalamburske izvedenice siviliki a odnosi se na nekakvu kremaljsku frakciju, klan ili nešto slično.

Nevjerojatno, u Harkovskoj oblasti zadnjih dana ukrajinska vojska oslobađa prilične teritorije. Pred tjedan dana nisam znao da postoji takva oblast, znao sam samo za grad Harkov. Uostalom, riječ oblast sad se u izvorniku navodi u svjetskim medijima, kao da je ta riječ sama po sebi razumljiva, a je vraga. Nešto poznatiji je ruski administrativni pojam gubernija, ali baš bih volio vidjeti koliko ljudi mi može reći je Čečenija gubernija. Radujem se tim jezično-političkim utrkama na slavenskom jezičnom materijalu. Jer odjednom ukrajinske riječi i nazivi ne označavaju geografske točke ('željezničko čvorište', 'industrijski grad') već prostore slobode ili neslobode, u pitanju je liberty, središnji pojam oko kojeg su se okupile, ujedinile, Sjedinjene Američke Države, ni ne baš tako davno uostalom. Da me netko pred šest mjeseci pitao što mislim gdje leži grad Izjum, tipovao bih na Tursku. Da se sad kao dijete veselim svakoj vijesti o ponovnom oslobađanju svakog gradića u Ukrajini, dio je moje velike uzdrmanosti moje dosadašnje slike svijeta, odnosno Europe, a kojoj su kumovali i tako veliki ljudi kao Fernand Braudel. Djetinja radost zbog malih napredovanja Ukrajinaca, moram ju zabilježiti zbog sebe samog, jer bog zna što ću misliti za godinu dana. 'Mišljenja' imam ionako napretek.

11.9.2022., 199. dan rata

Danas je sasvim sigurno da je oslobođeno ogromno područje oko Harkova koje se broji u tisućama kvadratnih kilometara, čak je to potvrdilo rusko ministarstvo obrane. Što se događa s ruskom vojskom je podjednako misteriozno kao i ono što  se događa u Kremlju. Njihovi glasnogovornici govore da su u ratu sa Zapadom, 'koalicijom od 49 zemalja i ogromnim vojno-industrijskim kompleksom', a ne s Ukrajinom. Međutim, počeli su gubiti rat protiv ukrajinske vojske.

In tempo reale može se pratiti moskovski jezični obrat iz slavljenja ruske vojske koja pobjedonosno oslobađa Ukrajince od nacističke vlasti u martirološki diskurs Rusije kao žrtve 'koalicije 49 zemalja', iz trijumfalizma agresorske države i vojske na tuđem terenu u govor onog koji se brani pa dakle agresirane Rusije. Ne da se tu raspetljati što je propaganda, što šanžirajuća ideologija, što poticanje na masovnu histeriju, što hranjenje starih nacionalističkih resantimana, što fantaziranje o ruso-azijskim koalicijama, što prosto mucanje pred vlastitim narodom, a sasvim sigurno su posrijedi i osobne halucinacije i pukovničko-generalske krvoločne fantazije o 'Čečenima' i kako će izgledati 'osveta' sve do casualnih mračnih proročanstava, nostradamusovskih mrmljanja o kraju svijeta, još nikad viđenim katastrofama iz usta Gromovnika osobno i njegove alternacije Medvedev. U svakom slučaju, najnoviji martirološki diskurs je podmetanje kukavičjeg jajeta ruskom narodu za budućnost, otrov s odgođenim djelovanjem. Današnjih preko pedeset tisuća poginulih ruskih vojnika poslanih pod ukrajinske topove od strane Kremlja pretvorit će se u pale za obranu Rusije, oni na štakama i kolicima bit će slika i prilika Žrtve za Domovinu, makar u toj ruskoj domovini nije ispaljen ni metak. Ostat će Tragedija ruskog naroda, a ne ukrajinska. Žrtve neće biti ukrajinski narod bez struje i vode već ruski građanin koji je ostao bez McDonaldsa i jeftinih linija za Costu Bravu. Da za mitsku svijest nema ništa bolje od poraza, pa makar i ovakvog izmišljenog, je opće mjesto. Ipak, kad laž penetrira u puk, on je neiscrpno emotivno gorivo – samo da je poraz. Toga sam se sam nagledao i naslušao i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji u svim mogućim varijantama, a u Hrvatskoj sasvim izbliza u već dva slučaja. Čitave strukture moći na njima upravo odlično vegetiraju, i što duže vrijeme prolazi, to je tragedija bila veća, žrtva sve strašnija i Neprijatelj sve okrutniji. U ruskom slučaju to će, ako već nije, biti Ukrajinac s velikim nožem koji lovi mlade ruske ročnike a Putin i Šojgu neutješni plaču. U Koblenzu na Rajni, gdje sam išao u školu, postojala je još živa priča 'Kroaten essen kleine Kinder', odnosila se na Tridesetogodišnji rat.

Groteska na kraju dana: Danas, u nedjelju, završavaju se regionalni izbori u Rusiji. Država je organizirala elektronsko glasanje putem svojih servera. Vodi stranka šefa države. 'Stranka' se izgleda zove Jednoglasna Rusija, ili ujedinjena ili suglasna, a možda i jedinstvena. Jedinaja Rosija zvuči mi i kao Jedna Rusija, Jedino Rusija ili Samo Rusija. No ne znam ruski a kamo li kremaljski putinolekt. G. Putin nije član te 'stranke'. Njen predsjednik je kagemuša Dimitrije Medvedev. Što je pak kagemuša? Mamac, zamka, lažnjak, dubler (gospodara, po Akiru Kurosavi).

13.9.2022. – 201. dan rata

Apokalipsa now. Kako ukrajinska vojska napreduje, ruski vojnici unaokolo ostavljaju ratnu opremu i povlače se, izgleda i bježe. Istodobno oduzimaju civilima automobile i u njih tovare opljačkane stvari. To su scene iz jugoslavenskog rata 91.-95.. Kao i pred Bljesak i Oluju, prvi su SAO Krajine potiho i mjesec dana ranije napuštali vojni i civilni vođe u pravcu Srbije a možda i Bosne. Da bi onda, sa sigurnog u zadnji čas – znali su datume! – digli uzbunu među narodom ('Dolaze Ustaše') koji je u strahu ostavljao sve, domove i sve što su imali, živu stoku u štalama. Sad, navodno, već i na Krimu značajniji ruski vlastodršci i oficiri šalju obitelji u Rusiju. Istodobno Kremlj Ukrajince drži u šaci s zaposjednutom nuklearnom elektranom Zaporožje, najvećom u Europi. I s milijun i dvjesto tisuća u Rusiju deportiranih ukrajinskih građana. Koju brojku nitko ne demantira. Jedan ruski zastupnik koji je tražio obustavu rata osuđen je na sedam godina zatvora. Drugi koji sad traže slično, ne smiju to tako formulirati nego –što im je zakonski dopušteno – pozivaju maxima leadera Vladimira Putina da odstupi.

14.9.2022. – 202. dan rata

Snimke sela i gradova u oslobođenim dijelovima Ukrajine su strašne. Ruševine, zgarišta, nešto preplašenih ljudi izlazi iz podruma, uglavnom žene. Tko će se tamo vratiti? Iskustvo iz 1995. i godina nakon toga u Hrvatskoj je da se malo tko vraćao. Niti hrvatski prognanici i izbjeglice u Vukovar, niti Srbi iz Srbije, niti tisuće onih koji su se izmakli u Europu i dalje. Nakon godinu, dvije, tri ljudi su se 'snašli', nolens volens započeli novi život. Oni s djecom pogotovo. Povratak na zgarište, u na očigled izbrisanu i oskrvljenu prošlost i duhovno zatrovan stari zavičaj je već psihološki neizdrživ a kamoli tehnički savladiv. U Ukrajini rat za ljude iz oslobođenih krajeva traje samo sedam mjeseci, ali prestao nije. Jedan izvjestitelj, mislim od CNN-a, uz snimke ljudi s kojima je razgovarao napominje kako se cijelo vrijeme čula udaljena grmljavina topova. Rusi nakon povlačenja ispucavaju granate, kojih očigledno imaju u beskonačnim količinama. Po spaljenoj zemlji baražna vatra; besmislena vojna agresija, agresivnost i u odlasku. Kažnjavanje što se nakon sedam mjeseci mora u pravcu domovine, rajske zemlje Ruske Federacije. Koliko će mržnje i antipatije nakon toga ostati u Ukrajincima lako je zamisliti. I tu je Putin uspio u naumu odvajanja Rusije od Europe. Gdje god se ponovno izbije na granice zemlje izdići će se psihološka željezna zavjesa. Civilna takoreći. Ukrajinski graničari uopće neće morati biti osobito strogi i neprijazni.

Unutarnji zidovi možda i kod ukrajinskog ruskog odnosno rusofonog stanovništva: Michael Moser sa slavističkog instituta bečkog Sveučilišta koji je često u Ukrajini: 'Udio Rusa i Ruskinja u Ukrajini srozao se na najnižu točku ikad. To je povezano s time što ti ljudi ne žele da ih se povezuje s agresorom. U razgovorima doduše navode da im roditelji govore ruski ili su rođeni u Rusiji, ali se smatraju dijelom ukrajinske nacije i identificiraju se s kulturom i jezikom Ukrajine. Ukrajinsko društvo je u pogledu vlastitog identiteta postalo samosvjesnije.' Agresija aktivirala je paklene psihološke mehanizme i kod Rusa. Na tisuće iseljavaju iz same Rusije glavom bez obzira, poglavito vrlo obrazovanih  i postaju emigranti i najnovija ruska dijaspora (Stephen Kotkin veli da je srednja klasa sad zastupljena u dijaspori koliko i kod kuće). Unutarnja oštećenja kamo se god pogleda. Stephen Kotkin s Princetona, govori ovo ocjenjujući Putinovu makro operaciju na živom ruskom tkivu. On smatra da je Europa  kultura a ne politički činilac a Rusija njen integralni dio, odnosno da je ona u prvom redu sastavni dio europske kulture a onda tek svjetske. Govori o pokušaju odvajanja Rusije od jedne civilizacije.

16.9.2022. – 204. dan rata

Masovna grobnica odnosno 440 svježih grobova pronađenih u gradu Izjumu  u šumi nakon povlačenja ruske vojske ona su točka bez povratka kao što je bila Srebrenica. Gdje su masakrirani također zakapani u okolnim šumama. Prestaje svaka spekulacija, svako odvagivanje, interpretiranje i zauzimanje stava. Nema stava prema Babi Jaru. Činjenica odnosi pobjedu nad umom, nad rezoniranjem. Dolazi do sinkope i promjene notnog ključa. Sad dolazi vrijeme strepnje. Umjesto veselja što se jedna zemlja oslobađa okupatora strah da bi oslobodilački pohod mogao završiti kao smrtohod, od masovne grobnice do sljedeće. Detalji koji pristižu s ekshumacije već sad su strašni. Akceleracija bit će sve gora. Ako su mrtvi pokapani u pojedinačne grobove, a vide se improvizirani križevi među drvećem, onda to znači da su mrtvi tamo bili a netko ih dolazio pokopati. Sigurno ne jedan čovjek. Da li obitelj po obitelj? Koje se nisu usuđivale prevesti tijela da se normalno sahrane u obiteljskim grobnicama? Da li neki samilosni ljudi? Vrlo brzo ćemo doznavati o dramaturgiji užasa post mortem, a onda malo po malo o anatomiji i kronologiji užasa egzekucija. To je neminovno, već zbog forenzičara sudaca istrage koji su na djelu, a kamo li svjedoka.

17.9.2022. – 205. dan rata

Imam osjećaj da je poluvrijeme. Na mikropaliranom nivou: troje od 'naših Ukrajinaca' za koji tjedan diže sidro i vraća se u Ukrajinu. Naši kijevski Vodnjanci otišli su na četrnaest dana također, skupa s klincem. Što znači da su procijenili da u Kijevu dijete neće biti traumatizirano. I jedni i drugi, u to ne sumnjam, su u stalnoj privatnoj komunikaciji s prijateljima i kolegama i osjećaju opću, običnu atmosferu kod kuće. Alina kaže da želi tamo 'učiniti nešto za svoju zemlju'. Magnetizam obnove, vraćanja u biografsku normalnost nasuprot emigrantskom stagniranju i nepomičnosti. Dobra atmosfera: Vodnjanci žele s klincem u Kijevu proslaviti njegov rođendan. Na portalu Ministarstva kulture broj izbjeglica, 'raseljenih osoba iz Ukrajine', stagnira i vrti se oko dvadesetak tisuća. Uostalom među njima je postotak muškaraca vrlo mali, malo više od deset posto, dok glavninu čine žene i djeca. S druge strane, od prekjučer s otkrićem izjumske masovne grobnice počelo je drugačije otkucavanje samog rata, sad se radi o sprečavanju daljnjih pogroma.

Sad pred navršavanje sedmog mjeseca 'specijalne operacije' jasno je i to da su dvije velike europske institucije, snage, upale u ozbiljnu krizu. To je pravoslavlje – pravoslavna crkva odnosno crkve – i, zapanjujuće, njemačka socijaldemokracija, SPD. Da je svijet pravoslavnog kršćanstva u krizi, posve je razumljivo jer se moskovska patrijaršija stavila na stranu čistog zla i nasilja, ali njemačka socijaldemokracija (uz asistenciju satelitske stranke 'Ljevica'), koja aktivno i postojano koči običnu vojnu pomoć Ukrajini, je zapanjujući coming out. Jesu li to fantomski bolovi njemačkog polu-kolonijalizma i hegemonizma nad srednjom ('srednjoistočnom') Europom i obnova dogovaranja podjela tog prostora s Rusijom odnosno SSSR-om nije jasno naravno jer Njemačka u sklopu Zapada ni nije u poziciji da tako nešto artikulira.

Gromoglasno traženje u parlamentu da se hitno prestane s 'privrednim ratom' protiv Rusije od strane Sare Wagenknecht, supruge bivšeg šefa SPD-a Oskara Lafontainea, sada viđene članice stranke Ljevica, čitava jedna frakcija njemačkih intelektualaca (progresivnih po njihovom mišljenju) koja traži 'mirno' rješenje Ukrajine dogovaranjem s Moskvom,  činjenice su koje su izronile u ovih sedam mjeseci.

Kao i to, što je još misterioznije, da su njemački socijaldemokrati tu na liniji  pro-moskovske talijanske i francuske desnice, čak i neofašista. I oficirski kor njemačke vojske, gotovo doslovno citirajući Ludendorffa iz 1919., traži da se nikako ne daje 'njemačko oružje' Ukrajincima, odnosno podupire SPD s desna, što je povratak na političku scenu aveti njemačkog militarizma i njemačkog oficirskog kora kao političke snage nakon 1945., samo što ne govori pruski generalni štab već, mutno, Savez Bundeswehra  a ima 200.000 članova. Sad u poluvremenu se vidi da je rano upozorenje na SPD bilo došlo – iz Ukrajine kad je službeno odbila posjetu Waltera Steinmeiera, najviđenijeg njemačkog socijaldemokrata kao predsjednika Savezne Republike Njemačke. 'Usput' treba reći da je u SPD-u kad je u pitanju sabotiranje vojne pomoći Ukrajini u zemlji ostao izoliran. Velike njemačke demokratske stranke, Zeleni, Demokršćani i Liberali traže isto što i Vladimir Zelenski: prave topove i prave tenkove. SPD na vlasti se samo pokušava predstaviti kao 'Njemačka'.

Misterij je otkud se baš kod socijaldemokracije u trenutku ukrajinske krize pojavio obris njemačko-ruskog tutorstva nad državama i nacijama između dvije 'sile' – minus Poljska od koje su odustale i jedna i druga – a u tom pogledu su se bezuvjetno razumjele bilo da su pregovarači/dogovarači Leo Trotzki u Brest-Litovsku ili Josif Visarjonovič koji je s von Ribbentropom u paktu o nenapadanju samorazumljivo potpisao tajne klauzule o podjeli Poljske. Stidljivi smiješak Olafa Scholza zadnjih pola godine i njegova dogma 'samo ne njemački tenkovi' protiv Rusa upućuju na neki mrak koji je više od obrazaca  'interesi njemačke teške industrije', 'privredna i vojna suradnja na obostranu korist', 'trgovački odnosi s Istokom', nego iz  'ruskog kompleksa' (Gerd Koenen) njemačkih politika, koji znači ništa drugo do tek polovične pripadnosti Njemačke Zapadu i Srednjoj Europe. Dok se cijeli svijet 2022. digao na noge zbog Ukrajine, njemačka socijaldemokracija se smješka – vodeći najpotentniju i najmnogoljudniju zemlju u Europi. Halucinira Njemačku kao punopravnog 'partnera' Rusiji? Usred Europe, jedna važna politička snaga kao da ima metastaze zaboravljene bolesti. Brandtova Ostpolitik izvrnuta je naglavačke. Umjesto omekšavanja, humaniziranja tvrdih kremaljskih politika neutralistički aranžman s apsolutističkom diktaturom u Rusiji.

18.9.2022. – 206. dan rata

Jurij Jandruhovič u interviewu današnjeg Standarda veli da je na zapadu Ukrajine 'u međuvremenu relativno sigurno, moguća je normalnost, ako se to može tako reći'. Već je u svibnju, nakon faze uzetosti i užasnutost mogao je nastaviti 'rad na romanu'. 'Od tada opet pišem i mislim da je važno jer je to put da se dokaže vlastita živost i samostalnost.'

'Puno se zajedno pjeva, za kuhinjskim stolom, kad su obiteljske proslave, u svim mogućim svakodnevnim situacijama, pa tako i za revolucija posljednjih godina, ali i sada u ratu. S glazbom se lakše nađe jezik za ono što se često ne dade izgovoriti.'

Alina danas javlja da ona i njezini, 'naši Harkovci' odlaze 3. listopada. Vraćaju se u Ukrajinu, idu u Kijev. Na vijest trebalo mi je pola sata da shvatim da posljednjih desetak dana u Puli nisam vidio nego jednu, dvije ukrajinske registracije. Kao da su dio vala zapadnih turista koji naglo nestaju s Juga vraćajući se na posao. Operacija s malom Nikom kojoj su u ožujku govorili da su malo otišli na odmor je uspjela. Nevjerojatno.

21.9.2022. – 209. dan rata

Danas ujutro u Rusiji je objavljena djelomična mobilizacija. Dignut će se pod oružje 300.000 ljudi. Dva, tri dana izglasala zakon o neviđenim kaznama za vojnike. Ratno stanje se je dakle s Ukrajine proširilo na Rusiju. Diktatura je sada kompletna. Za odlazak u inozemstvo većina građana će trebati potvrde mjesnog vojnog odsjeka. Tehničke dimenzije pothvata su mi nepojmljive. Treba li tristo tisuća šljemova, tristo tisuća pari cokula, tristo tisuća kaputa, košulja, remena, tristo tisuća pušaka, koliko kamiona, koliko kasarni treba, vagona i lokomotiva za prijevoz po ogromnim razdaljinama? To je zapravo nemoguće, barem ne u smislu kratkoročne mobilizacije. Fantastična objavljena brojka prije će biti dugoročno držanje u strahu stanovništva. Čekanje na poziv ticat će se tristo tisuća ruskih obitelji, sa svim razgovorima, nagađanjima i zebnjama koje uz to idu. Potvrde o bolestima, potvrde poslodavca da si na radnom mjestu neophodan, traženje veza u Partiji, općini, policiji i gdje sve ne. Gotovo je sa šutnjom i držanjem distanse prema kagebeu, ne miješanja 'u politiku'. Sad će trebati s represivnim aparatom stupati u vezu, pristupati mu, tražiti savjete, povjeravati se, davati mito. Jer, barem je meni jasno da sveopći neznalizam Rusa himba. Ako ja u Puli znam da je na frontu u Ukrajini u samo par mjeseci poginulo 56.000 ruskih vojnika, kako to onda ne bi znali Rusi?

Objava djelomične mobilizacije odnosno video vrpca s Putinovim obraćanjem naciji, trebala je biti puštena jučer na večer, no puštena je danas ujutro, kad si ljudi peru zube i kreću na posao. Bizarno, u tim terminima se na televiziji i na radiju emitiraju dječji programi. No sigurno je to 'jako dobro smišljeno' jer je u Kremlju posljednjih godina sve jako dobro smišljeno i planirano, drug Putin uvijek sve ima pod kontrolom, misli unaprijed, upravlja poviješću a jer je nenadmašno inteligentan djeluje strelovito: on je sad u fazi Mao Ce Tunga.

22.9.2022. - 210. dan rata

Jučer navečer u ruskim gradovima nekoliko demonstracija protiv mobilizacije, danas je procjena da ih je privedeno 1.300 te da neke odmah na policiji mobiliziraju za front. Od jutra izvještaji o punim avionima za inozemstvo, na primjer u Beograd, te da su cijene karata astronomske, po devet tisuća eura. Na finskim graničnim prijelazima da je danas naglo pojačan promet iz Rusije. Sve kako treba, masa ostaje zatočena, a reakcionarni elementi, izdajice i slični neka idu i ostave sve za sobom. Kao nakon 1917.-21. I mjesta kamo se bježi su ista, Beograd i Istanbul gdje su dvadesetih nastale ruske dijaspore. Europska komisija veli da je od veljače Rusiju napustilo pola milijuna ljudi. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock na pitanje što misli Vladimir Putin odgovara: 'Samo Putin zna što misli Putin'. Isto je bilo sa Staljinom. Što misli nije znao ni njegov najbliži suradnik Molotov. Vladao je iz jedne sobe.

23.9.2022. – 211. dan rata

Poraz Rusije u ratu s Japanom 1905. doveo je u Rusiji do revolucionarnih previranja i prisilio cara na korake ka parlamentarizmu. Poraz Rusije u ratu s Njemačkom koji je kulminirao 1916.-1917. doveo je do februarske revolucije i svrgavanja cara a potom do oktobarske revolucije (ili prevrata) i dolaska boljševika na vlast.

Ako bi ovakva analogija – fantastična i kronotopska – još dan-danas u Rusiji funkcionirala, onda je imperativ Vladimiru Vladimiroviču Putinu da izbjegne Poraz odnosno proglasi bilo kakvu Pobjedu, pa makar ona za jedan 'imperij', jednu 'svjetsku silu' bila smiješno mala.

Fantazija pak njegova kako će osvojivši Kijev i po Moskvi zaslužnim birokratima i generalima dijeliti lena po Ukrajini propala je.

U stvari, netko bi trebao proučiti što sanjaju KGB-ovci. Kako su Putin i policijski siloviki došli do fantazije o ruskom imperiju, carstvu i carevanju premda su formativno specijalisti unutarnje kontrole i represije (i taj su posao gleichschaltunga odlično obavili u zemlji). U te čudne sanje ide donedavni samodoživljaj Putina kao mišićavog playboja, ženama (samo njima?) najpoželjnijeg muškarca Rusije, šarmantnog i razuzdanog carevića.

Što čitaju kagebeovci? Koje su to knjige ili feljtoni? Ili samo 'žive', dišu punim plućima dok iz švicarskih vila gledaju čudesne alpske krajolike, s velejahti plave horizonte?

Jesu li ti silovici i dvorjani u neurozi da su ruski uebermenschi, kao što je to bila opijenost nacističke vrhuške koju je nota bene tvorio krug ljudi slabog obrazovanja i potrebnih 'građanskih' performansi i navika? Ili su petrodolarskoj, arapsko-saudijskoj neurozi zlatnih slavina, opće playboyevštine i krvave represije?  Mislim da je to pitanje legitimno i akutno, jer svi drugi, mi svi ostali posežemo za knjigama, filmovima, protokolima. Ja sam si na primjer pred mjesec dana priuštio doslovno čitanje mirovnog ugovora iz Brest-Litovska, jedno besciljno čitanje odnosno u nadi da ću naići na nekakve tragove elemenata koji bi mi pomogli da si objasnim ovo; čitam knjige u kojima piše što je taj famozni Putinov imaginarni Zapad, kome je što i kada bio Zapad duhovno, ekonomski, politički. Što mi se čini važnim jer Kremalj veli da se Rusija upravo vojno bori protiv njega - uz motivirajući mini gag da sam i ja osobno sad taj Zapad, neprijatelj Rusije, a već dulje bio neprijatelj sveukupnih islamskih država, Kine,  Sjeverne Koreje i bog te pitaj koga sve ne. I Donalda Trumpa!

Otkud mu, tom Vladimiru Vladimiroviču, nacisti, Zapad, volio bih proniknuti. Pogledati u te glave Putin/Šojgu, apartčika koji su odlijepili.

Prethodne tekstove iz ciklusa možete pročitati ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku