Hoćemo li ikad naučiti lekciju Salvadora Allendea?

Promatram to bauljanje Zorana Milanovića kao da je zaklana kokoš koja još trči dvorištem. „Ja sam čuvar hrvatskog ugleda, nije to Europska komisija“, rekao je kao odgovor na izjavu europske povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, koja je kazala da „hrvatska Vlada radi jako loše za Hrvatsku“.

Ali gledam i odricanje od odgovornosti Tomislava Karamarka, koji reče, i ostade živ, da se ograđuje od toga da je HDZ skupa sa SDSS-om izglasao uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru jer da je to bio HDZ „prije njegova dolaska“, odnosno da se sadašnji HDZ ne slaže s ondašnjim. Ne može, kaže on, ulaziti u to što je prethodnicima bilo u glavi, a zna li što je bilo u njegovoj, s obzirom na to da je u to vrijeme bio jedan od ministara u vladi Jadranke Kosor?

Ja to ne znam. Ne znam ni što kani Milanović. Vidim samo to ludilo hrvatske politike koje traje, i traje i traje. Da parafraziram Miljenka Jergovića iz neke druge teme: kao da su svi pijani i nikako da se otrijezne. I tješim se time što mislim da znam barem to što je meni u glavi.

A meni je danas, 11. rujna 2013., točno na 40. obljetnicu vojnog udara generala Augusta Pinocheta na čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, jasno koliko je bila važna njegova oporuka, izrečena malo prije nego što će artiljerija i avijacija zasuti granatama i bombama njegovu predsjedničku palaču La Moneda.

Allende je kazao dvije važne stvari koje bismo mi u Hrvatskoj jednom trebali usvojiti i za vijeke vjekova upamtiti: da će svojim životom platiti cijenu lojalnosti naroda prema demokratskim institucijama te kako će i nakon njegove smrti ostati živa ideja da je važno sagraditi društvo u kojem će sloboda i jednakost biti ravnopravne sastavnice naših života.

Kada je nenarodna Pinochetova vojska išla prema njegovu uredu, Allende je sjeo na svoju omiljenu fotelju, naslonio bradu na sačmaricu i poprskao zid vlastitim mozgom. Meni je to samoubojstvo, kasnije sam shvatio, bilo ne samo razumljivo i smiono, nego odgojno i državotvorno toliko koliko mi je napuštanje svijeta Zvonka Bušića, na žalost, jalovo, karikaturalno, luzersko i nedomoljubno.

Jer nisam siguran da je rečeni hrvatski terorist shvatio, a mogao je – smatrao se, naime, načitanim, dapače, vrlo pametnim – da je najvažnija vrlina bila i ostala pomiriti slobodu i jednakost. Eh, vidite, Martin Luther King mlađi je to znao, Vlado Gotovac je to razumio, Eric Hobsbawn je možda to najpreciznije opisao, uz Herberta Marcusea, Jürgena Habermasa, Martina Bubera i Hansa Künga, ali Bušić je promašio „ceo fudbal“. I nije jedini, kažem, fulaju igru i Milanović, i Karamarko, i Bozanić i, dakako, Štimac. Bojim se, gotovo svi.

U čemu je, dakle, stvar? Nisam marksist, neka to bude svima jasno. Ja sam kršćanin. To je moj najvažniji identitet. Možda, kada malo promislim, i jedini do kojeg mi je zaista stalo. Ali slutim da je socijalistički lider kojeg je de facto maknula CIA, uz Bijelu kuću, baš kao što su, jer su u tome bili stručni, posao „obavili“ u Gvatemali 1954., u Dominikanskoj Republici 1963., u Brazilu 1964., u Boliviji 1971., itd, uza sve svoje mane i greške, znao da ne treba privilegirati slobodu jer postoji masa onih koji pitaju čemu služi sloboda ako ljudsko biće svake noći ide gladno i očajno u krevet.

Znao je Allende da se u ime slobode ugasila sloboda mišljenja, stvaranja, vjerovanja, poduzimanja, traženja novih pravaca i realiziranja najdubljih i naiskonskijih ljudskih snova. Poznavao je čileanski predsjednik najvažniju lekciju 20. stoljeća: da nam je suđena nesreća ako zakinemo ili slobodu ili jednakost i da neće biti mira - ta, koliko je ratova pokrenuto i opravdano u ime jednog ili drugog principa, kao da su u antagonističkom odnosu, što je najčešća zabluda Hrvata koji nikako da shvate da su sloboda i jednakost komplementarne vrijednosti!

Prije 40 godina golem se dio svijeta probudio pametniji jer je uvidio važnost ljudskih prava. Imali smo još jedno veliko buđenje 1989., kada je pao Berlinski zid, pa još jedno kada se 2007. urušio ekstremni neoliberalizam. Ali, čini mi se, Hrvati još spavaju. A Milanović i Karamarko, članovi episkopata, urednici listova, radija i televizije, kao i većine portala, domaćice, škverani, bankari, gradonačelnici i starlete najglasnije hrču.

Ne zamjerite mi, stoga, što vam pišem kao da još živim u Latinskoj Americi, gdje sam vidio kako se grade pravednija, slobodnija i tolerantnija društva nego ova ovdje.

Dobro je da ovo čitate, da me, zapravo, ne čujete, jer ja bih vam sada urlao pokraj ušiju. Ostali su nam izazovi, snovi i utopije nisu iščeznuli. Trebamo im se posvetiti!

Neću vas zavaravati: Čile je podijeljen. U polovici škola se ne uči o tamošnjim sedamdesetima nego tek o tome što se zbilo nakon 1990. i Pinochetova odlaska. Malo njih zna da se još traga za sudbinom 1000 od 3214 ubijenih žrtava diktature.

No, je li kod nas situacija bitno bolja? Osim Documente, Građanskog odbora za ljudska prava i Centra za mir i nenasilje iz Osijeka, tko zaista misli na sve, ali baš na sve žrtve devedesetih u Hrvatskoj? O događajima s pravom razvikanog Vukovara tri četvrtine naših srednjoškolaca ne bi bila u stanju posložiti bitne predratne i ratne činjenice, barem do strahote Ovčare. Još manje bi ih znalo da se u ponedjeljak trebala obilježiti 20. godišnjica strahota koje je hrvatska strana počinila u Medačkom džepu, ali da je to izbjegnuto u širokom luku. A zašto i ne bi tako bilo ako se vinovnici toga zločina, tih zločina, slikaju i paradiraju na Pantovčaku? Još gore, ako je točna informacija iz kuloara bliskima ministru branitelja Fredu Matiću da se kani okačiti medalje na junačka prsa tih zločinaca.

Mjerenje razlika u stupnju krivnje i stupnju spremnosti da se krivnja za nacionalističko ludilo 1990-tih godina prizna nije ispravan put. Drugačije kazano, priznanje krivnje preduvjet je opravdanja i obnove, ljudske koliko i vjerske.

„Svaki grijeh nekog drugog mogu opravdati, samo moj vlastiti grijeh ostaje krivnja koju ja nikad ne mogu opravdati“, pisao je Dietrich Bonhoeffer.

Naša je istina neminovna i preteško breme: kod nas ni petnaestak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) u jednoj kršćanskoj crkvi ili vjerskoj zajednici nema naznaka ozbiljnog, temeljitog i oslobađajućeg suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. Nema je ni u političkih strukturama.

Koliko još treba čekati?

U Čileu su morale proći 23 godine od kraja diktature i proces je krenuo: 70 posto tamošnjih sudaca ovih se dana ispričalo jer je u doba diktature pozitivno odgovoreno na samo 10 od 5400 zahtjeva da se sudski intervenira u slučajevima teškog kršenja ljudskih prava. U mojoj Argentini je papa Ivan Pavao II. uoči jubilejske 2000. godine naredio argentinskim biskupima da se ispričaju jer je većina njih, odnosno oni koji su tada bili živi i aktivni, 1976. podržala diktaturu koja je odnijela 30.000 života.

Znam, vjerojatno neću doživjeti ispriku svih onih koji su zabrazdili s Tuđmanom i Miloševićem, a kamoli riječ kajanja katoličkog episkopata zato što su prethodnici sekundirali Paveliću i ustašama. Ali u meni je nada.

Kao novinar i kao politički teolog živim u političkoj dimenziji. Za mene je sloboda sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva, za našu jednakost.

Želim istaknuti da je, kada je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu potpisan ček za svakoga hrvatskoga građanina da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti zajamčena svakom. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Moramo znati unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo jasno znati reći sebi, ali i vlastima da si više ne možemo dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda i jednakost.

Čini mi se da bi nam to Allende danas ponovio.