Dok su u protekla dva desetljeća mediji u Crnoj Gori nicali preko noći, danas, u borbi za preživljavanje istom brzinom nestaju. U najlošijoj su situaciji lokalni mediji, koji se gase brzinom svjetlosti, a na probleme nisu imuni ni neovisni mediji, koji osim pribjegavanja smanjenju plaća, nerijetko i otpušaju radnike.
Državni - Televizija Crne Gore i dnevni list Pobjeda – svake godine dobivaju milijunske svote, ali se ipak guše u dugovima. O gašenju Pobjede govori se već dugo, a da nema pomoći vlastodržaca, državna televizija ne bi preživjela budžetsku godinu.
U toj priči najgore prolaze novinari, koji su obespravljeni i marginalizirani. Pravnu zaštitu nemaju ni u Granskom kolektivnom ugovoru, zastarjelom i neprimjenjivom dokumentu. O kolektivnim ugovorima na razini tvrtki novinari mogu samo sanjati, a rijetke su i sindikalne organizacije koje okupljaju medijske radnike.
Sindikalno organiziranje u tvrtkama obično počinje kada se situacija zakomplicira, kao u slučaju s privatnom televizijom IN. Napori sindikata pred samo zatvaranje televizije 22. listopada prošle godine bili su, međutim, uzaludni.
Godinu dana nakon što je zatvoren IN, inače jedna od najgledanijih televizija u Crnoj Gori, pomaka u suđenju između slovenske tvrtke koja je bila vlasnik i radnika ipak ima. Presuda, kojom radnici traže isplatu nekoliko plaća i doprinosa, u međuvremenu je postala pravomoćna, pa se čeka pokretanje postupka izvršenja.
Zaposlenici su lanjskog svibnja primili posljednju plaću, i to za siječanj, pa je zbog dugovanja prema njima, ali i prema državi, inspekcija rada zapečatila televiziju IN, a radnici su tužili nakladnika. Prema njihovoj računici, duguje im oko 300.000 eura. Ni sami nisu sigurni hoće li zarađeni novac zaista i dobiti.
Više sreće u sindikalnom djelovanju imali su radnici tiskare u državnoj Pobjedi, koji su štrajkali zbog neisplaćenih plaća, pa je tiskara obustavila posao, te se novine 12. listopada 2011. prvi put u svojoj povijesti nisu našle na kioscima. Radnici tiskare sada redovito dobivaju plaću, što pokazuje da se borba ipak isplati. Možda bi stvari bile drukčije i za televiziju IN da su radnici ranije shvatili kako se u zaštiti svojih prava moraju udružiti.
Situacija bi možda bila drukčija i da je tada postojao Sindikat medija Crne Gore, radnička organizacija osnovana u travnju ove godine. S oko 330 predstavnika medija među članstvom, u Sindikatu mnogi vide glavnog aktera poboljšanja položaja novinara u Crnoj Gori.
Od Sindikata će se mnogo očekivati i kada je riječ o nerasvijetljenim napadima na predstavnike sedme sile. Država je nedavno došla na ideju da Ministarstvo unutarnjih poslova formira komisiju sastavljenu od pripadnika policije, tužiteljstva, nevladinog sektora i medija, s ciljem da analizira dosadašnja postupanja u slučajevima nasilja nad novinarima. Koliko će takva komisija uspjeti oprati obraz državi za brojne neriješene slučajeve napada na novinare, znat će se ubrzo, jer s radom počinje već do kraja godine.
Velika su očekivanja novinara, ali i međunarodne zajednice, s obzirom da gotovo nijedan ozbiljniji napad na novinare, urednike ili vlasnike medija nije rasvijetljen. Prije desetak godina ubijen je direktor dnevnog lista Dan Duško Jovanović i osim jedne osobe koja je osuđena za sudioništvo, nisu otkriveni ni izravni počinitelji ni naručitelji ubojstva. Isto je i s napadima na direktora Vijesti Željka Ivanovića, književnika Jevrema Brkovića i njegova pratitelja Srđana Vojičića.
U posljednje vrijeme zabilježeno je premlaćivanje novinara Vijesti Olivere Lakić i Tufika Softića. Napadi se ponavljaju, pa je prije dva mjeseca pred Softićevu obiteljsku kuću bačena bomba. Ni taj "incident" nije rasvijetljen.
Činjenica je da su žrtve svih napada novinari i mediji koji ukazuju na teške društvene anomalije, prije svega na korupciju na visokoj razini te spregu organiziranoga kriminala i političkih moćnika.
Iako su se u povodu tih napada oglasile mnoge međunarodne organizacije, čini se da nije bilo jačeg efekta. Na napad su reagirali i predstavnici medija i nevladinog sektora složni oko jednoga, da se takav postupak ne smije tolerirati, bez obzira na uređivačku politiku medija.
Problem je i suparništvo između provladinih i antirežimskih medija. Prostor u medijima pune se demantiranjem konkurenata uvredama na račun kolega, a država na takvo «obavještavanje» javnosti šuti.
Sve afere članova vladajuće elite, ako se novinarski uopće prate, u prodržavnim medijima prikazane su vrlo površno. Vlast pravila igre prilagođava sebi i prikazuje se u najboljem svjetlu. To je najočitije u izborno vrijeme. Prostor i vrijeme u državnim medijima tada se gotovo bez ograničenja ustupa vlasti. O aktivnostima državnih čelnika javnost se naširoko obavještava, a sve pozitivno pripisuje se vlasti, pri čemu se obavezno koristi fraza "zahvaljujući Vladi Crne Gore", dok su za opoziciju rezervirane teške optužbe.
Također, elektronički se mediji tada u velikoj mjeri pretvaraju u permanentnu političku demagogiju, a tisak u jednolično propagandno štivo. Time se sve druge strukture marginaliziraju i proglašavaju nekompetentnima u društvenim poslovima.
Dok god je situacija takva, novinari neće biti ozbiljno shvaćeni, a njihova će prava ostati na dnu ljestvice.