Nataša Škaričić: Poduzeli su sve da mi unište egzistenciju

Presudom Županijskog suda u Zagrebu novinarka Nataša Škaričić dokazala je da je njezin RPO-ugovor sa Slobodnom Dalmacijom imao obilježja ugovora o radu. Stoga je njegov raskid sud okvalificirao kao nedopušteni otkaz. Iako to ne piše u presudi, Nataša Škaričić mora biti vraćena na mjesto pomoćnice glavnog urednika u Slobodnoj te joj moraju biti isplaćeni novčani zaostaci. Osim za nju, ova je presuda važna i za sve druge novinare RPO-ovce koje su izdavači dosad šutirali među prvima već na prvi spomen riječi "kriza".

Slučaj Nataše Škaričić počeo je u ožujku 2009. godine otkazom bez obrazloženja. Njemu je, međutim, prethodio sastanak svih glavnih urednika vodećih hrvatskih medija s tadašnjim ministrom zdravstva Darkom Milinovićem, na kojem je dogovoreno da se njegova zdravstvena reforma neće kritizirati u medijima. Budući da je sastanak održan na inicijativu tadašnjeg premijera Ive Sanadera, Škaričić je tražila od direktora EPH da objasni ljudima kako im je Sanader urednik. Novinarka nedugo potom dobiva otkaz bez objašnjenja i pokreće tužbu protiv svojih donedavnih poslodavaca. U studenome 2010. godine sud presuđuje u njezinu korist. Iako je vraćena na posao, uskoro je dobila novi ugovor, kao obična novinarka. Potkraj prošle godine počela je pregovore s EPH-om s ciljem da se mirno raziđu, no onda je u prosincu Vrhovni sud vratio njezin predmet Općinskom sudu na ponovno odlučivanje, nakon čega su i pregovori s poslodavcem stali.

I danas piše za Slobodnu Dalmaciju iako radi od kuće jer u redakciji ionako nema računala (formalno ga ima, ali ono ne radi). Kaže da ne zna objavljuju li joj tekstove jer te novine ionako ne čita, ali urednici je zovu svakodnevno i naručuju teme.

Nataša Škaričić dobitnica je više stručnih nagrada za svoj dugogodišnji predan novinarski rad. Posljednja je stigla u svibnju ove godine i to od Hrvatskog novinarskog društva, čiji su članovi odlučili da upravo u njezine ruke ide ona najvažnija, nagrada za novinarku godine.

Jesi li uopće vjerovala u ovakav ishod nakon rješenja Vrhovnog suda?

Pa, to je rješenje bilo dosta čudno i nonšalantno. Vrhovni sud nije zauzeo konačni stav, nego je suspendirao ranije presude i zatražio od nižih sudova da opet razmotre je li za cijeli slučaj nadležan Zakon o radu ili Zakon o medijima. Takva formulacija nije bila zastrašujuća, jer nije obavezala sudove na drugačiju presudu. No, sama činjenica da se to dogodilo je strašna, naročito znamo li da država skoro 15 godina zatvara oči pred očitim kršenjem radnog zakonodavstva u novinskim kućama, odnosno pred nezakonitim miješanjem stalnog radnog odnosa i free-lance statusa. Kad znate sve one koruptivne medijsko-političke veze koje su to omogućile, skupa s mnogo gorim stvarima, onda vas, naravno, uhvati panika, jer ste svjesni mogućnosti da se o pravnom pitanju odlučuje pod pritiskom tih veza. U jednom trenutku sam počela osjećati da mi ovaj sudski postupak uništava život i strah da to nikad neće završiti, ali me je s druge strane tješila činjenica da nikad nisam čula nijednog pravnog praktičara ili teoretičara koji je o mom slučaju imao drugačije mišljenje od ovoga koje je sada drugi put postalo pravomoćno.

Postoji li rok do kojeg te Slobodna Dalmacija mora vratiti na posao?

Vraćena sam na posao nakon prve pravomoćne presude koja je donesena 2011. godine, a po kojoj sam morala biti zaposlena na mjestu pomoćnice glavnog urednika. Međutim, Slobodna Dalmacija mi je odmah dala otkaz na mjestu pomoćnice glavnog urednika i zadržala me kao novinarku s prepolovljenom plaćom, a sada me opet moraju vratiti na isto uredničko mjesto. Rok je osam dana.

Jesu li ti se već javili?

Ne, vjerojatno još nisu primili presudu.

Što ova presuda znači za tebe osobno?

Presuda je prerasla u pitanje mogućnosti opstanka. Znači, preživjela sam. Slobodna Dalmacija je već prije rješenja Vrhovnog suda poduzela neke pravne korake protiv mene, koji su postali vezani uz ovaj ključni spor – tražili su natrag novac koji smo dobili kroz ovrhu, pokrenuli postupak poništenja mog statusa u Zavodu za mirovinsko osiguranje, još ranije me tužili i tražili odštetu od 200 tisuća kuna jer sam otišla od njih nakon što su mi dali otkaz, nudili mi otpremninu za tri godine rada, iako sam kod njih zaposlena punih 20 godina, itd. – a koji smjeraju na doslovno uništavanje egzistencije. Ova presuda, nadam se, otvara put mirnom povlačenju iz svih tih sporova.

Koliko će ona pomoći ostalim novinarima koji su u sličnom položaju?

Već je prva presuda pomogla mnogima. Otkad sam je dobila, funkcioniram kao neformalni sindikat s jednim članom – dijelim savjete, kontakte, presude, elaborate... Nekoliko novinara kojima je najavljen otkaz uspjelo je zadržati radno mjesto nakon što su se u zahtjevu za zaštitu prava radnika pozvali na moju presudu.

Što bi im savjetovala?

Ne mogu dijeliti opće savjete, nisam life coach za novinare.

Tko ti je najviše pomogao? Kakvu je ulogu u tvom slučaju odigralo Hrvatsko novinarsko društvo, a kakvu Sindikat novinara Hrvatske?

Sramotnu. Ne samo da mi nisu pomogli, nego su aktivno radili protiv mene. O tome sam milijun puta govorila i ta me tema više uopće ne zanima. Pomogli su mi neki kolege, kao prijatelji ili kao izolirani „pravednici“, zatim ljudi s Filozofskog fakulteta koji su dva puta podržali moje inicijative i još neki ljudi iz zdravstvenog sektora kojim se bavim, kao što je dr. Dražen Gorjanski. Upravo me on sa svojom udrugom nominirao za HND-ovu nagradu Novinar godine.

Unatoč desetkovanju redakcija, ponajprije tiskanih medija, šikaniranju novinara gaženjem njihovih radničkih prava, interes za razne studije novinarstva ne jenjava. Kako to objašnjavaš?

Tako me možeš pitati i kako to da ne jenjava interes za bilo koji studij. Zašto ljudi studiraju filozofiju ili komparativnu književnost? Što ljudi u Hrvatskoj rade s bilo kojom diplomom? Odgovor sigurno ne treba tražiti u realnom stanju stvari. Mladi su entuzijastični i točno takvi trebaju biti.

Bi li situacija u novinarstvu bila bolja da su novinari bili složniji i da su se radikalnije borili za svoja prava?

Bi, ali to je wishfull thinking. Nije jasno što može biti kohezivni faktor za društveni angažman bilo koje vrste, pa tako ni za jedinstvo novinara. Vidimo da neka svjetonazorska pitanja kao što su gay-brakovi imaju takav potencijal, a da se sve ostalo svelo na privatnu sferu. Bitno je kako ja vidim stvari i kako će se one mene dotaknuti, a ostalo me ne zanima. Zato odgovor na pitanje bi li bilo bolje treba preformulirati tako da glasi – što treba napraviti da bi bilo manje loše? Mnogo je toga: poboljšanje edukacije na fakultetima, stvaranje alternativnih centara za obrazovanje novinara, izmjene medijskog zakonodavstva, jačanje civilnog sektora, izrada medijske strategije i analize problema...