Ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić u HRT-ovoj emisiji "Hrvatska uživo" izjavila je kako smatra da je novac uplaćen za preminulu djevojčicu Noru Šitum novac građana. I nije bila u krivu. To uistinu i jest novac građana, ali prema zakonu on pripada pravnim sljednicima, u ovom slučaju Norinim roditeljima.
Ono što zakonom i pripadajućim pravilnikom nije riješeno jest pravo javnosti na specifikaciju prihoda i troškova akcije u kojoj je javnost pozvana sudjelovati. Iako jest riječ o «novcu građana», pravo se ostavlja na dobru volju organizatorima akcije. U ovom slučaju novogradiškoj udruzi koja se našla pod istragom upravo zbog nedostatka dobre volje da pitanje Norine ostavštine riješi s njezinim roditeljima.
Sudeći prema ovakvoj reakciji, i ministrica je neodlučna u tome kojoj od dviju suprotstavljenih strana pokloniti povjerenje. Da se ne zaustavljamo na onoj otrcanoj kako će vrijeme pokazati, vjerujemo da je prilično jasno kako bi malo tko nakon ovakvog medijskog odjeka udruzi Hrabro dijete dao novac na raspolaganje.
Najprije, predsjednica te udruge odbila je roditeljima isplatiti novac jer još nisu osnovali zakladu, iako pravno gledano roditelji nisu obavezni građanima vratiti taj novac. Tako stoji u zakonu.
Zatim je odbila prijaviti novac koji je za Noru skupljan i nakon 9. veljače, kad je, prema rješenju, akcija službeno završila, a zapravo je i dalje trajala.
Na kraju je udruga objavila stanje svojeg računa i prozvala roditelje da novac koji je skupljan za njihovu kćer žele potrošiti na tko zna što jer zakladu još nisu osnovali čime su sugerirali kako je novac bolje ostaviti udruzi koja će pomoći svoj djeci. Zanimljivo, ali u danima kad je udruga žestoko napadana u javnosti nije se čuo nijedan glas roditelja kojima Hrabro dijete pomaže svojim akcijama.
Zanimljivi su i dugoročni planovi udruge, a moguće ih je pronaći na službenoj internetskoj stranici hrabrodijete.hr. Tu se najprije spominje gradnja rehabilitacijskog centra na Strmcu, što je brdo kod Nove Gradiške. Iako je većina roditelja bolesnih mališana najveći dio svojeg vremena prisiljena provoditi u Zagrebu i po zagrebačkim bolnicama.
Drugi je dugoročni cilj udruge proizvodnja zdrave hrane u plastenicima i zapošljavanje roditelja bolesne djece, a tek na trećem mjestu stoji osnivanje fonda za liječenje djece koje ne pokriva HZZO.
Pri tome valja imati na umu i bitne razlike koje postoje između udruga i zaklada. Dok dozvolu za osnivanje i sva druga rješenja potrebna za humanitarni rad udruga rješavaju tijela lokalne uprave, u slučaju zaklade za ta su pitanja nadležni Ministarstvo uprave te sva ministarstva u čijoj je nadležnosti djelatnost zaklade.
Dok zaklade podliježu redovitom inspekcijskom nadzoru, udruge i njihove akcije provjeravaju se tek u slučaju prijave nepravilnosti nadležnom lokalnom tijelu. Na to kako funkcioniraju državni fondovi ovdje ne treba trošiti previše prostora.
Tijekove novca koji pripadaju građanima zato je nužno baš njima dati na uvid prije nego li priliku da se izjašnjavaju o tome kome bi prikupljeni novac u ovako nesretnim okolnostima trebao pripasti.
Najružnije u cijeloj ovoj ružnoj priči je osporavanje prava roditeljima da osnuju zakladu koja bi nosila Norino ime. To je potpuno promašena poanta ove priče u kojoj jedino oni nisu baš ništa zgriješili.
Naime, nakon predistražnih radnji koje je najavio pomoćnik ministra financija Branko Šegon, počeo je financijski nadzor udruge Hrabro dijete. Koliko će trajati, ovisi o količini dokumentacije i opsegu podataka, rečeno nam je iz Ministarstva financija.
Lidija Štaudt-Lisko, voditeljica Odsjeka za društvene djelatnosti nadležnog za izdavanje dozvola na području Nove Gradiške, također nam je potvrdila kako je inspekcijski nadzor u tijeku.
Štaudt-Lisko potvrdila nam je, međutim, i da udruga Hrabro dijete nema nikakvo rješenje za prikupljanje pomoći putem broja 060, koji je objavljen na njihovoj web-stranici.
Udruga, naime, nije ni na popisu Ministarstva socijalne politike i mladih kao jedna od onih koje imaju dozvolu stalnog prikupljanja pomoći. Prema riječima nadležne osobe u Novoj Gradiški, ni tamo nije ishodovala povremenu dozvolu.
Ipak, telefon za pomoć postoji jer je riječ o komercijalnoj usluzi s posebnom tarifom, nešto poput broja za zvanje tarota.
Teško je sugerirati kakvu pouku treba izvući iz ove neugodne priče, ali dvije su činjenice uistinu zabrinjavajuće.
Prva je da javnost, prema pravilniku i zakonima koji su na snazi, nema pravo uvida u specifikaciju računa prikupljene i pružene humanitarne pomoći te troškova.
Druga je da broj 060 za prikupljanje pomoći možete otvoriti kod bilo kojeg od par stotina operatera koji kod HAKOM-a ima registriranu djelatnost usluge s posebnom tarifom. Tek će malobrojni među njima ustanoviti posebno povjerenstvo koje će odlučivati o uvjetima i kriterijima za pružanje te usluge, posebno kad je riječ o apelu za humanitarnu pomoć.
Premda HAKOM prema pravilniku ima nadležnost da u slučaju donacija od operatera zatraži informacije o naplaćenim iznosima sa specifikacijom dijela donacije i troška, vremenskim trajanjem i brojem ostvarenih poziva, za takvo postupanje HAKOM-u je potreban i službeni zahtjev.
Treba li za otvaranje broja 060 u svrhu prikupljanja humanitarne pomoći ishoditi rješenje prema zakonu ili je riječ o sivoj zoni u kojoj svatko operira prema vlastitoj savjesti, pitanje je za koje se nitko, izgleda, ne smatra nadležnim.