Davor Verković
<p>Davor Verković je novinar koji je cijelu dosadašnju karijeru proveo prateći turizam. Ne samo da je obišao sve hotele i restorane od Iloka do Prevlake i natrag, nego vrlo dobro poznaje turističke trendove i još bolje njihove kreatore</p>
Nakon svih priča o rastrošnim župani(ca)ma, audijima i sličnim "pilama" na račun poreznih obveznika zbog kojih su među narodom zaradili status bešćutnih ništarija i najgoreg šljama, sljedeća će priča zvučati prilično nevjerojatno: političarima nije problem platiti račun u restoranu.I to bez razlike. Zna se, recimo, da strana diplomacija voli Šestinski lagvić u Zagrebu, ali što vole naši političari i zašto im besplatni obrok nije važan iako bi ih mnogi rado ugostili, pogotovo one utjecajnije?
"Uvijek netko na kraju plati. Političari se zaista ne grebu za besplatan obrok", reći će nam gotovo uglas kapitalniji primjerci hrvatskih ugostitelja.
Nakon Tača i slučajnog susreta premijera Zorana Milanovića s vladarom EPH Nine Pavića, željeli smo napraviti priču o tome koje restorane preferira ljevica, a koje desnica, koje voli vlast, a koje oporba. Ali, stvari nisu tako jednostavne pa da "kod Srbina" (Labus) viđamo samo Milorada Pupovca, ljevicu i njihova društva, a "kod Hrvatine" Crnjca (Okrugljak) samo glasne Hercegovce i žestoke HDZ-ovce. Dnevna se prehrambena fluktuacija političara vodi drugačijim zakonitostima.
O.K., kod maksimirskog Labusa viđali smo često Pupovca i njegove goste, nerijetko strance s kojima je bistrio hrvatski politički trenutak, ali su tamo izborne pobjede ili debakle znale proslavljati i desnije opcije. I umjerenjaci su česti – zadnji smo put tamo, u noći lokalni izbora, vidjeli laburista Branka Vukšića i njegovu svitu.
Okrugljak je, s druge strane, režimski restoran još od Titova vremena, kazat će nam Zlatko Puntijar, čuveni zagrebački ugostitelj i vlasnik poznatog podsljemenskog restorana.
- Vlast je uvijek voljela ići u Okrugljak, još od davnih vremena. Tito je tamo vodio svoje društvo, a puno se toga nije promijenilo ni nakon 1990. godine, tvrdi Puntijar. Osim vlasnika, dodat ćemo. Nekad restoran u društvenom vlasništvu dopao je jednom od junaka pretvorbe Boži Crnjcu, a umjesto Titovih kompanjona, jednu od najugodnijih terasa u Zagrebu zaposjeli su viđeniji HDZ-ovci.
Zapravo se ne sjećamo jesmo li ikad bili u Okrugljaku, a da tamo nije bio netko od vodećih ljudi te stranke, često i u društvu predstavnika medija, doduše, uglavnom onih kojima promjena kaputa nikad nije bila problem.
Svojedobno iznimno moćni Ljubo Ćesić Rojs imao je svoj stol, osoblje ga je oslovljavalo s "generale", a oko njega je uvijek bilo desetak "hodočasnika". Na takvim mjestima uvijek ima raznih "satelita", ljudi kojima je duševna hrana biti na mjestima gdje izlaze moćnici, makar i pokunjenih glava sjedili negdje u kutu.
Nakon što je izgubio stranačke izbore od Ive Sanadera, Ivić Pašalić je upravo s faksa Okrugljaka slao priopćenje medijima. Zato se postavljalo pitanje ima li Pašalić ikakve veze s vlasničkom strukturom spomenutog restorana i svime onime (a riječ je, uzgred, o popriličnom broju nekretnina) što je uz restoran išlo.
I dok je gubitnik Pašalić žalovao u Okrugljaku, tadašnji pobjednik Sanader slavio je na drugom mjestu. U restoranu Kalelarga na Branimirovoj cesti.
- Dan nakon pobjede nad Pašalićem došao mi je Ivo Sanader sa suprugom i nekim prijateljima. Nisu bili nešto posebno zahtjevni. Bili su gosti kakve svaki ugostitelj voli. Rekao sam mu: 'Sad si faca, pobijedio si na izborima, daj da se slikamo, možda ću jednog dana imati koristi od tebe', kaže nam Ivo Zuanović, tadašnji voditelj Kalelarge, a sada vlasnik restorana Paklenica na Savici. Kalelargu su, isto kao i Okrugljak, najčešće pohodili HDZ-ovci, kaže Zuanović. Istina je, tamo smo, nakon Sanadera, znali viđati i Tomislava Karamarka. Zuanović tvrdi i kako političari svih vrsta i opcija zadnjih 20 godina ne zaobilaze ni hramove janjetine poput Trnjanke.
Prije Kalelarge, dvadesetak godina vodio je poznati Savski mlin, također jedno od okupljališta bivše jugo-elite.
- Zapravo tadašnje političke i društvene elite nisu imale puno opcija. U Zagrebu je 1970-ih godina bilo samo nekoliko vrhunskih restorana, Okrugljak i Savski mlin bili su u vrhu, navodi Zuanović.
S tom se konstatacijom ne bi složio Branko Žufika, vrhunski zagrebački kuhar, koji je najslavnije dane proveo u Esplanadi i restoranu Hrvatski gospodarski klub u Vukovarskoj ulici, u zgradi Ministarstva poljoprivrede.
- Svatko tko je 1970-ih i 1980-ih godina nešto predstavljao u gradu, ali i u bivšoj Jugoslaviji, nastojao je objedovati u Esplanadi. Esplanade je bila apsolutni broj jedan, kazao nam je Žufika, koji je nakon toga otvorio vrhunski restoran u Vukovarskoj ulici, a političari su mu bili svakodnevni gosti.
- Moji su gosti, njih gotovo 90 posto, bili političari. Tek preostalih 10 posto odnosilo se na diplomaciju i poslovne ljude. Političari su odlični gosti, nisu zahtjevni, ni lijevi ili desni. Dobro se radilo, ali je sve palo kad je počela kriza. Prvo su se počeli otkazivati domjenci, a onda i uobičajeni ručkovi. Danas ugostitelji jedva preživljavaju. Ovo je strašno, redovito posjećujem desetak kolega, vlasnika objekata u centru grada, i svi jako loše rade. Ima nešto gableca, ali to nije to. Mi smo pred istrebljenjem, ističe Žufika, koji sada vodi mali restoran na Slavonskoj aveniji.
Jesu li političari žicali besplatne obroke ili popuste?
- Nisu, bili su O.K. A i zašto bi, nekad bi račun platio netko iz vlade ili iz nekog ministarstva ili je sve, u zlatna vremena, išlo na račun protokola, kaže.
Nakon izborne pobjede 2000. godine tadašnja lijeva koalicija nerijetko se znala provoditi u konobi Dida u Petrovoj ulici. Tamo su znali voditi i mučne razgovore, ali i zapjevati nakon par butelja crnoga.
S druge strane, aktualna je lijeva koalicija osmišljena u kvarnerskom restoranu Kukuriku. Samo njegov vlasnik zna je li mu to, nakon njezine dvogodišnje vladavine, reklama ili bi najradije da su se «kukurikavci» našli na nekom drugom mjestu.
Slično je i s restoranom Tač. Iako je aktualni hrvatski premijer tamo čest gost, pitanje je da li je sastanak Milanović – Pavić napravio tom mjestu bog zna kakvu reklamu. Posebno ako se prisjetimo sudbine restorana Marčelino koji je ostao obilježen Sanaderovim susretom s MOL-ovim direktorom Zsoltom Hernadijem.
Postoji, međutim, jednako privlačno mjesto i za lijevu i za desnu elitu – lokal, točnije lokali u vlasništvu Anđelka Leke, neokrunjenoga hrvatskoga hotelskog kralja.
- Leko igra za sve političke opcije, zato je i opstao do danas, reći će Puntijar.
Spretni Hercegovac danas u svojem vlasništvu ima najbolje zagrebačke hotele sa stalnom klijentelom. Nebrojeno smo puta čuli razgovore u kojima su od Leke tražili usluge i lijevi i desni, a Leko bi pak vještim verbalnim ekvilibrijem obično vodu dovukao do svog mlina. Na kraju, naime, uvijek netko plati, ovako ili onako.
Nismo, naravno, zaboravili ni Baltazar Slobodana Čimbura Bobe, koji je uhodani biznis davno preuzeo od punca. Dok će neki ugostitelji kazati kako političari u Baltazaru "peru lovu", činjenica je da oni vole taj restoran. U Baltazarovim tajnim sobama uživali su i uživaju mnogi koji se znojni nisu napili hladne vode. Sanader i Mesić samo su neki od njih.
Uglavnom baš ta izrazita vezanost uz političke elite (i) Bobi je vjerojatno otjerala dobar broj "običnih" gostiju.
A kako je u manjim sredinama, primjerice Zadru, gradu koji je preporodila vladavina HDZ-a?
- Mi smo mali grad i političarima valjda zato ne pada na pamet da forsiraju i privilegiraju samo neke ugostiteljske objekte. Za to bi se odmah doznalo, a to im ne treba. Drugi je problem što nam je svima posao strašno pao u onom trenutku kada su u povijest otišle narudžbenice. Dotad se živjelo, a nakon toga je sve preživljavanje. Sada imamo još i fiskalizaciju, ni piće ne možeš dati prijatelju, kaže nam Dubravko Milin, voditelj restorana Atrij, gdje je glavni kuhar Mate Janković.
Ah te narudžbenice. Ponekom će umirovljenom voditelju nekog proslavljenog restorana tipa Mirnih krovova ili tadašnjeg Debelog Martina i sada suza poteći niz lice pri pomisli na taj divni komadić papira. Jelo se i pilo do iznemoglosti, računi bi se napuhali do neprepoznatljivosti, jer bi i naručitelj i izvršitelj usluge uzeli svoj dio provizije, a na kraju bi opet sve netko platio. I nitko se ne bi previše sekirao zbog iznosa, žderačine su bile ukalkulirane u godišnji plan.
Kao, uostalom, i danas. Ali, ruku na srce, ono su ipak bila neka sretnija vremena.