Krešimir Dujmović
<p><span class="null">Krešimir Dujmović - Ketz, glazbenik, novinar, publicist. Završio filozofiju i komparativnu književnost, a zamalo teologiju i matematiku. Ostavio najbolje godine u Zagrebu, Amsterdamu, Parizu, Berlinu i Šibeniku. Ispisao plahte tekstova ispod kojih je rijetko kada toplo. Vjeruje u slobodni stil, bez peraja</span></p>
Kada misliš svojom glavom, teško je naći skupinu glava gdje ćeš se osjećati domaće Foto: dnevnik.hr
Znate onu situaciju kada se naivno zakvačite u debatu s poluidiotom i onda se u jednom trenutku uhvatite s riječima, intonacijom i idejama od kojih vam bude odvratno neugodno. Na kraju si ne možete oprostiti što je čovjek od vas napravio, kako vas je odveo u svoju špilju i prisilio vas da s njim gulite banane.
Gledajući puste Facebook profile preko kojih stoji referendumska etiketa 'protiv' ne pada mi ništa drugo na pamet.
Sori, dragi i napredni Hrvati, ali izgledate kao idioti
Da razradim kolumnu napisanu za ŠibenikIN...
Dakle ovako, da sam gej bilo bi mi savršeno svejedno što heteroseksualna većina neurotično želi lupiti copyright na brak, riječ i instituciju koja zaudara na prohujala vremena u kojima su muškarac i žena navlačili jedno drugom prstenje pod egidom društva, države, dječjih doplataka, materijalnog boljitka, reproduktivnih beneficija, nadnaravnog plana ili, ako ništa drugo, svadbenog tuluma čija im je priprema predstavljala sjajnu razbibrigu za razbijanje monotonije unutar veze.
Brak je u svim svojim varijacijama kroz prostorne i vremenske koordinate uvijek bio podređivanje nekoj vanjskoj nuždi koja nema previše veze s dinamikom dvoje ljudi. Razmislim ponovno i da, tradicija prisilnih brakova možda je najiskrenija tj. najmanje licemjerna manifestacija neizrečenih okolnosti u kojima se događa institucija u pitanju.
Ali OK, nisam gej, pa nemam pojma.
Očito je taj povuci-potegni za simbolički kapital braka još uvijek dovoljno napet u društvu koje se mazohistički hrani vlastitim kompleksima, tj. vječnim pitanjima jesam li dovoljno odan 'pravim' vrijednostima ili, u paslici, jesam li dovoljno napredan.
Da nekoga u Berlinu pitate treba li se omogućiti homoseksualnim parovima titula braka, dobili biste najvjerojatnije nešto tipa 'pa..ne znam..valjda'. Točnije, iskreno nerazumijevanje zašto bi bračno stanje i status nekome danas bili toliko bitni ako ne postoji mjerljiva legislativna diskriminacija.
Ali, jebi ga, u Hrvatskoj je superbitno, jer kao što svaka religija stvara svoj vlastiti specifični ateizam, o čemu sam jednom zgodno čuo Žižeka, tako i hrvatski LGBT-ovci baštine sustav vrijednosti i prioriteta lokalnog mikrokozmosa kao mentalni orijentir kojem lupaju kontru.
Drugim riječima, oriđiđi hrvatski peder čita o Severini, jede štrukle, visi nedjeljom po šoping centrima i možda bi se čak htio vjenčati u crkvi. Da brak u Hrvatskoj nije toliko napeta i poželjna ljubavna forma, ne vidim otkuda bi se sasusla sva ta prašina koja se kovitla oko referenduma.
No, u cijeloj toj bračnoj sapunici zabrinjava me nešto drugo. Način na koji je podijelila zastavice, omiljene rekvizite domaćeg misaonog procesa, a za koji je Facebook idealno mjesto zbivanja.
Savršeno mi je jasno da ognjištarski, bogodomoljubni korpus ove nacije nastupa, misli i djeluje kao pomahnitali kolektiv, kao bezglavi i nepregledni člankonožac čije bi jedinke isparile u ništavilo da im netko oduzme tih par pojmova koje su popile preko hrvatske sise, a bez da su na tren zastale i pokušale same sebi verbalizirati zašto ih se tako grozničavo drže - nacija, tradicija, vjera, brak, nogomet, janjetina, pas, mater.
Jasno mi je da ti neprebrojivi identiteti koji stoje i padaju kao domino, koji su inertni, lijeni, samorazumljivi klonovi najuže okoline, obitelji, savršeno istokareni po kalupu naslijeđenih vrijednosti niti ne mogu istupati nego kao amorfna većina. Kao gigantski bijeli kvadrat na bijeloj plohi.
No, nije mi jasno zašto ekipa koja je navodno izborila neke svoje vrijednosti, koja očito stoji u pobuni protiv 'očitih', 'prirodnih', 'bogomobjavljenih' istina i zakona, koja je, nadam se, u nekom životnom trenutku sastrugala sa sebe svu smolu serviranog mišljenja i ponašanja te se suočila sa pitanjima na liniji tko sam i zašto sam, radi od sebe istu takvu galvaniziranu masu s kričavim transparentom 'protiv'.
Sasvim osobno, gledam pojedince koje uglavnom smatram hvalevrijednim pupoljcima emancipacije, različitosti, svojeglavosti, a preko profilne fotke na Facebooku stoji im navijački pamflet. Pronašli su svoje krdo, svoj tabor. Podijelimo im značke i zviždaljke. Možemo i organizirati šoru na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Da vidimo tko ima bolji aperkat. Facebook avangarda očito ima i veću potrebu istaknuti svoju osviještenost, s obzirom da je broj ljudi koji si je na sliku zakvačilo banner 'protiv' više od 22 000.
Tek njih 5000 stavilo je 'za'.
Izgleda optimistično na prvu.
Na drugu - očita deklamatorna potreba hrvatskih homofila je skroz obeshrabrujuća.
Ako postoji jedna razlika između konzervativnog mainstreama koji slijepo vjeruje u prirodni poredak stvari, baš kao što je vjerovao svaki pravi nacionalsocijalist u Hitlerovoj Njemačkoj, i mentalne alternative, onda je to da je ova potonja u sebi razjedinjena. U najboljem mogućem smislu.
Zato se misleći ljudi neobično teško povezuju u kolektiv. Kada misliš svojom glavom, teško je naći skupinu glava gdje ćeš se osjećati domaće. Jer - surprise! - nijedna druga glava nije tvoja. Zato na vlasti konstantno imamo isti ispljuvak karaktera i vrijednosti. Nemoguće je htjeti pripadati nekoj stranci, grupaciji i kolektivu s ciljem, a bez da amputiraš najbolji dio sebe. Hoćeš potpise? Prvo si sredi gips.
Glupo je. Uzaludno. Što kome znači tvoja objava urbi et orbi da si 'protiv', osim da sam sebi predivno izgledaš tako osviješten, napredan i ko fol drugačiji.
Nikoga to neće promijeniti, baš kao što ništa neće promijeniti niti ishod referenduma. I jedno i drugo ishlapljuje u narcisoidnoj zadovoljštini.
Mogu vjerovati da taj impuls goni homogeniziranu gomilu s raspelom u jednoj i batinom u drugoj ruci, ali ako pali i alternativu, onda je jedini mogući zaključak da i jednima i drugima puca kita za pravnu sudbinu pedera i lezbijki.
Sve oko čega se notorni referendum onda vrti je priglupo kompleksaško dokazivanje tko je od dvije strane u pravu i jesmo li u svojoj fiktivnoj autopercepciji više nalik Nizozemskoj ili Poljskoj.
Tako autentično hrvatski i tako suludo nebitno svima s bilo koje strane državne granice.
Jedno ZA i jedno PROTIV. Crveno i crno. HDZ i SDP. Samobitnost i Europa. Naši i izdajnici. Thompson i Let 3.
Ne kužim još zašto Hrvati nisu izmislili svoj brojčani sustav gdje je najveća znamenka dva.
Dalje se nema što brojati.
Želiš dati moralnu podršku homo populaciji?
Kul.
Izađeš onda na referendum i zaokružiš adekvatni odgovor bez pompe i fanfara. Sve ostalo koštat će te komad dostojanstva, i još važnije - uvjerljivosti.