Foto: FaH/Lana SLIVAR DOMINIĆ
Referendum o izmjenama Ustava uvijek je bitan, ma koliko se nebitnom temom bavio – Ustavom se postavljaju temelji svih naših prava i obaveza i nije igračka koju se može mijenjati kako je kome zgodno. Pitanje definicije braka nema istu težinu za sve građane Hrvatske, no svakako je manje važno za životni standard od radnih prava. Premda se usporedno s pripremama za referendum o definiciji braka mijenja i Zakon o radu, zbog čijih izmjena se prije tri godine skupilo otprilike podjednako potpisa kao i za referendum o ustavnoj definiciji braka, reakcije na to praktički izostaju, kao da nikoga nije briga da se radnici svode na nadničare.
Jedina su to dva referenduma na kojima se uspjelo skupiti dovoljno potpisa za pokretanje unatoč užasno rigoroznoj odredbi o potrebi dobivanja potpore od bar 10 posto biračkog tijela da bi se referendum uopće mogao raspisati. A nije da nije bilo nezanimljivih tema: 2008. godine je široka koalicija nevladinih udruga pokušala prikupiti potpise da bi se o ulasku u NATO odlučivalo na referendumu, a 2009. je građanska inicijativa „More je kopno“ pokrenula skupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije. Oba legitimna pitanja nisu uspjela dovoljno zaintrigirati građane, a upitno je hoće li to uspjeti i referendum koji bi raspisao Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara o manjinskom pismu (manjina bi mogla ostvariti prava tamo gdje je većina).
Očito, ključ za uspjeh referenduma je potpora velike organizacije poput sindikata i Crkve. No, dok se sindikat bavi isključivo radnim pravima, pa je zbog njih prikupljao i potpise, Crkva se dosad nije pačala ni u jedan od referenduma osim ovog o ustavnoj definiciji braka, čime je postala saveznik jedne inicijative, odnosno skupine građana. Koliko je to produktivno?
Ima li smisla uložiti tako velik napor da bi se osiguralo ustavno definiranje termina koji je već definiran zakonski? Posebno u situaciji kad zemlja ima znatno složenijih problema, počevši od onih mjerljivih poput pada BDP-a i rasta nezaposlenosti do onih apstraktnijih kao što su gotovo endemska korupcija i sve lošija razina obrazovanja? Napokon, zar ne postoji niz pitanja o kojima se Crkva vrlo glasno izjašnjavala, počevši od grijeha struktura pa do suprotstavljanja Zakonu o strateškim investicijama, koji bi mogao nanijeti veliku štetu ovoj zemlji? Zašto se tu nije podržalo inicijativu i spriječilo da zakon koji praktički omogućava diskrecijsko odlučivanje i otvara prostor korupciji uopće vidi svjetlo dana? Cijeli se niz nevladinih udruga tome suprotstavio, no tu se očito nije uspjelo naći zajednički jezik.
Crkva je ta pitanja jednostavno stavila na čekanje i odlučila pozabaviti se definiranjem braka i ostaloga što se dosad utrpalo pod tu egidu. U redu, svatko ima svoje prioritete, ali je uistinu šteta da organizacija koja ima nesumnjiv ugled u dijelu populacije i koja, bar nominalno, vodi računa o dobrobiti svoje pastve, nije smogla snage poraditi na još nekim akcijama koje bi bar malo unaprijedile društvo. Akcijama koje bi spriječile privatizaciju budzašto i pod nejasnim kriterijima imovine na koju svi građani ove zemlje imaju pravo te im pomogle da žive bar malo bolje dok kriza ne prođe.
Svaki angažman Crkve – čak i onaj načelni, bez aktiviranja resursa te moćne organizacije – dao bi snažan vjetar u leđa i borbi protiv korupcije, sprječavanju štetnih propisa i, napokon, odgovornijem ponašanju vlasti. Šteta što to zasad nije slučaj.