Obamina administracija je oko Sirije odigrala igru sličnu onoj kakvu je odigrao Obamin prethodnik Bush oko Iraka - američke obavještajne službe nisu imale dokaza da je ljetošnji napad kemijskim oružjem izveo Asadov režim, ali su podaci aranžirani tako da se stvori taj dojam. Štoviše, nakon programa uništenja sirijskog kemijskog oružja moglo bi se dogoditi da jedine snage koje ubuduće budu imale kemijsko oružje u Siriji budu one al-Nusre, islamističke skupine koja je vjerojatno došla u posjed kemijskog oružja. Tvrdnje su to Seymora Hersha, istaknutog istraživačkog novinara i dobitnika Pulitzerove nagrade koji je u nedjelju na stranicama London Review of Books objavio opsežan esej pod nazivom "Čiji sarin?".
Hersh je iskusni freelancer koji je u zadnje vrijeme radio za The New Yorker, gdje je pisao i o zločinima u Abu Graihbu. Taj magazin, međutim, nije pristao objaviti njegov opsežan tekst, pa se on potom obratio The Washington Postu, računajući da bi tom listu mogao biti zanimljiv i s obzirom da je objavljivao otkrića vezana uz Snowdenovu dokumentaciju. Međutim i taj ga je list odbio, navodno zbog nedovoljne uvjerljivosti Hershovih izvora. Optužbe koje Hersh iznosi prilično su ozbiljne.
U mjesecima prije napada američke obavještajne agencije proizvele su seriju visokoklasificiranih izvještaja u kojima citiraju dokaze da je al-Nusra front, džihadistička grupa koja surađuje s al-K'aidom, ovladala tehnikom proizvodnje i upotrebe sarina. Kada je došlo do napada i al-Nusra je trebala biti među sumnjivcima, ali je Obamina administracija iz obavještajnih podataka izdvojila samo ono što je išlo u prilog opravdanja za napad na Asada, tvrdi autor.
U danima koji su prethodili napadu 21. kolovoza, američke obavještajne službe nisu primjetile ništa sumnjivo i ništa nisu poslale u raport koji svakog jutra čeka američkog ministra obrane, zapovjednika združenog stožera i savjetnika za nacionalnu sigurnost.
"Jedan viši obavještajni savjetnik rekao mi je kako je naknadno provjeravao raporte za razdoblje od 20. do 23. kolovoza. U izvještajima 20. i 21. Sirija nije bila spomenuta nijednom riječju", navodi Hersh te dodaje kako je dan nakon napada, 22. kolovoza glavna tema bila Egipat, a vezano za Siriju spominje se interna promjena u zapovjednoj strukturi u jednoj od pobunjeničkih skupina. Tek 23. kolovoza napad kemijskim oružjem postaje dominantno pitanje, iako su u međuvremenu na internetu i YouTubeu osvanule stotine fotografija i video snimaka masakra. U tom trenutku administracija nije znala ništa više od obične javnosti.
Pozivajući se na dokumente Edwarda Snowdena, autor navodi kako je prije građanskog rata u Siriji NSA imala mogućnosti prisluškivanja viših sirijskih vojnih zapovjednika, ali da je u međuvremenu Asad taj sustav onemogućio te da u vrijeme neposredno prije napada SAD nisu više bile u stanju na taj način čuti je li Asad izdao naređenje za napad kemijskim oružjem. The Washington Post je, također na temelju Snowdenove dokumentacije, objavio kako unutar Sirije funkcionira tajni sustav senzora s ciljem slanja ranog alarma oko bilo kakvih promjena u arsenalu kemijskog oružja. Bivši visokorangirani član obavještajne zajednice koji je bio upućen u taj program ustvrdio je autoru kako su ti senzori postavljeni pored svih poznatih lokacija s kemijskim oružjem u Siriji. Ti senzori američkim i izraelskim obavještajcima javljaju ako se bojne glave pune sarinom. Bitno je reći i kako poslije punjenja nema više puno praznog hoda prije akcije. Zbog prirode samog oružja "ne mogu se tri dana trošiti za pripreme za gađanje nervnim plinom", kazao je isti izvor autoru i potvrdio da senzori nisu detektirali nikakve pokrete u mjesecima i danima prije 21. kolovoza. U prosincu prošle godine senzori su detektirali pokret (ne zna se radi napada ili vježbe) i Obama je odmah javno upozorio Asada da ne smije koristiti kemijsko oružje. Zašto to ne bi napravio i prije napada 21. kolovoza?
Amerikanci su u stanju prisluškivati sirijske vojne jedinice na terenu, ali zbog velikog broja nevažnih komunikacija ne dešifriraju ih neprestano. Te komunikacije se, međutim, pohranjuju u kompjuterima. U ovom se slučaju, navodi anonimni izvor, krenulo unatrag. Prvo se zbio događaj, a potom su se putem ključnih riječi krenule tražiti važne komunikacije koje bi poduprijele tezu da je napad naredio Asad. Mediji su pod utjecajem administracije, međutim, objavili kako su američke tajne službe mogle pratiti svaki korak vezan za taj napad u realnom vremenu.
Hersh iznosi i sumnje oko tvrdnji da je kemijsko oružje pogodilo cilj s udaljenosti od devet kilometara, gdje su bile najbliže pozicije Asadove vojske.
Do kraja svibnja, kako je autoru rekao viši savjetnik obavještajne zajednice, CIA je izvjestila Obaminu administraciju da al-Nusra radi na sarinu te da je još jedna fundamentalistička grupa, iračka podružnica al-K'aide, dobro upućena u rad s kemijskim oružjem. U to je vrijeme al-Nusra operirala u okolici Damaska, ukljućujući i istočnu Ghoutu gdje se zbio kemijski napad s brojnim žrtvama. Jedan se obavještajni izvještaj opširno bavio Zijadom Tarikom Ahmedom, stručnjakom za kemijsko oružje koji je nekad bio u iračkoj vojsci, a potom se, prema nekim navodima, preselio u Ghoutu.
Autor iznosi mogućnost da je Obama odustao od napada na Siriju, ne samo zato što za to nije dobio potporu u američkoj javnosti, već možda i zbog obavještajnih podataka iz kojih se vidi da i al-Nusra posjeduje kemijsko oružje.
Čitav članak pogledajte na
http://www.lrb.co.uk/2013/12/08/seymour-m-hersh/whose-sarin