Pouke benkovačkog slučaja

Zahvaljujući policiji, koja je vlastitim neangažmanom u sprječavaju da hrpa zadrtih mrzitelja svega van onoga što im omogućuje vidjeti crkveni i nacionalistički oglav onemogući odvijanje festivala financiranog javnim sredstvima, popeli smo se još jednu stepenicu više. S ove je stepenice pogled sasvim jasan. Ozbiljan korak prema evropskom egzemplaru nacionalno čistog prostora kakav nam je kao uzor postavila grupa intelektualno skromnih i zlih entuzijasta pred umalo osamdeset i pet godina.

Da podsjetimo, toj tadašnjoj grupici je, osim angažmana i čiste sreće u vidu izrazito povoljnog povijesnog trenutka, za doći na vlast malo toga išlo u korist. Nisu, jebi ga, na svojoj strani imali učene i pametne glave. Intelektualce koji su između dva rata prijateljevali s najvećim umjetnicima i misliocima svog vremena. Nije njihovu ideju nacionalne superiornosti okupljala nekakva Internacionala sa zajedničkim jasnim ciljem. Rat se već odavno zahuktao i postojali su slični, više ili manje, skromni likovi po pojedinim državama od kojih su dvojica najznačajnijih uspjeli doći na vlast upirući prstom u druge i prekrivajući sve oko sebe koprenom strogih nacionalističkih ciljeva kako bi uspostavili totalitarnu vlast i ozakonili svoju sebeljubivost, bolesnu maštu i zle misli proistekle iz vlastitih frustracija vjerojatno stečenih u djetinjstvu. Pavelić i njegovo intelektualno skromno društvo nisu imali ni retoriku koja je na našem prostoru uspijevala polučiti populističke rezultate. Ni tradiciju nacionalne države, već tradiciju sluganstva centrima moći u susjedstvu kroz dugu povijest, a sjećanje na odavno umrle ili nedavno ubijene bundžije koji su imali svoju popularnost, odnosilo se skoro isključivo na osobe koje su tražili ravnopravnost unutar postojećih granica tadašnjih država ili pak širili ideju sveslavenstva. Ono što im je pak išlo u prilog je također skromnost, slaba obrazovanost i zadrtost crkvenog vrha, koja se nije znala nositi s razumijevanjem svijeta u okviru velikog napretka znanosti i snažnih društvenih promjena. Te, najviše od svega, partikularni imperijalistički interes nacističke Njemačke i fašističke Italije. Nešto kao, „zašto ih ne iskoristiti kad se glupani već sami nude“. 

Zašto ovaj dugi, dosadni, općepoznati, toplovodaški, povijesni uvod?

Zato da ukažem na jednu činjenicu koje je danas malo tko svjestan, a to je da je ustaški totalitarni režim Ante Pavelića prije nego je zavladao i uveo zakone kojima ozakonjuje rasizam, fašizam, mržnju, nejednakost, zlo i mašineriju smrti, uživao neusporedivo manje podrške ili simpatija prema sebi i gore nabrojanim aspektima, nego što ih ima danas. 

I možemo mi sad jasno pratiti kad je sve, rekli bi nedavno, eskaliralo. Pratiti događaje od proslave srebra rukometaša, preko koncerta Thompsona u Zagrebu, javne podrške, odobravanja i izgovaranja ZDS političara za saborskom govornicom, puštanje sličnih gadosti na javnim televizijama, presudama sudova, pa koncertom u Sinju. Zatim, kao izravnom rezultatu tih događaja, "sitnim" čarkama u vidu nekažnjenog premlaćivanja pojedinaca kojima se sve ovo ne sviđa, kaznenom prijavom protiv poznate i nezavisne novinarke jer se usudila stupiti na sumnjivi posjed stihoklepca koji promovira ustaštvo pod pričom o zajedništvu, vjeri i domovini, nešto prije "savjetima" povjesničaru da ne promovira knjigu o partizanima jer će uzbuniti javnost, pa preko propovijedi otvorenih prijetnji s oltara, ili vrhovnog štaba reprezentacije, da bi sve to kulminiralo u Benkovcu gdje hrpa nasilnika uz ustašku ikonografiju, prijetnje sudionicima i uzvike čiste mržnje prekida festival financiran javnim sredstvima, a policija, premda prisutna, ne učini ništa da bi to spriječila, već, solidarizirajući se s nasilnicima, savjetuje organizatoricu da napusti mjesto. 

Ali ova eskalacija ne bi bila moguća bez dugogodišnje gradnje temelja za ovo što nam se događa. Bez slikovnih javnotelevizijskih traženja neprijatelja godinama i desetljećima nakon završenog rata, bez indoktrinacije kroz obrazovni sustav, vjeronauk u školama, promoviranja belosvetskih hohštaplera u udžbenicima kao poduzetničke primjere uspješnosti na koje bi se svi trebali ugledati, srozavanja sveučilišta na čelu s likovima koji furaju trovremenski taft, žezla i lance oko vrata, HAZU-a koji veleumno donosi mišljenje o tom kako se nekad i negdje može koristiti ZDS i nijednog od njihovih privilegiranih članova koji je osjetio potrebu od toga se ograditi. Kirurga s prizivom savjesti koji trebaju obaviti abortus zagarantiran važećim zakonom, udruge udovica koja smjenjuje ravnatelja HAVC-a ili zabranjuje kazališne predstave, pa Hod za život, klečanje… Tako bi mogli nabrajati u nedogled. Retoriku političara na vlasti, kad im to ustreba, ne treba ni spominjati, ali je zato vrijedno spomenuti veliki doprinos oporbenih „lijevih“ stranaka. Prije svega SDP-a koji ne da ne zastupa nikakvu promjenu rigidnog kapitalističkog sustava, kao izvora pogodovanja ovakvih odnosa u društvu (jer ako zagrebeš uvijek će se negdje u pozadini kriti interes za profitom), nego traži načine kako se umiliti najopskurnijim braniteljskim udrugama ili, da navedemo samo shit of the decade, promijeniti neutralno dugogodišnje ime aerodromu u Franjo Tuđman pucavši sebi izravno u nogu kako sigurno ne bi dobili iduće izbore. Tom, dobro proučenom praksom popuštanja do granice čmarenja suprotnoj strani (jer o stranama se radi, koliko god to lijevi ne žele priznati), služi se i Možemo. Naime, budimo iskreni, ovo što nam se događa mogla je privremeno zaustaviti ili umanjiti njegove dosege upravo ta stranka u Zagrebu i imala je za to nekoliko prilika. U etapama od slavlja rukometaša do konačnog krešenda kad im je dronobogorodica uz promukli glas iz zvučnika pokazala u koju se mišju rupu trebaju zavući. Dapače, cijela društvena (ne sad politička) „ljevica“, izuzev usamljenih uvijek istih dosadnih glasova kontinuirano je kroz godine komformistički šutjela, relativizirala opasnosti fašizacije, pravila se da sve ovo ne primjećuje ili nešto mrmljala sebi u fejsbučku bradu. Od liberala u ekonomskom smislu se ništa drugo ni nije očekivalo jer im zapravo u materijalnom smislu ovakav sustav i odgovara. Mogu glumiti one koji vide daleko šire. U daleka prostranstva budućnosti iznad nepreglednih povijesnih polja gdje se vječito tuku ti zaostali ustaše i partizani, te pritom sebi sa strane nešto utrpati u džep s punim ustima slobode tržišta dok im firme sklapaju ugovore s državom. 

Bilo kako bilo, čini se da je napravljen presudan korak ili potrebna stepenica prema uspostavi države koja će, osim ozakonjenja ustaškog pozdrava, uskoro ozakoniti ili barem uspješno provoditi zabranu festivala koji vrijeđaju nacionalne ili vjerske osjećaje. Najčešće oboje jer to u pravilu ide u paketu. A onda smo u osnovi barem načisto. Ostane nam pravo svehrvatsko zajedništvo u mi i oni. Njima ostane uvesti rasne zakone, uz bolju i potpuniju pravnu regulaciju. Sitnu modifikaciju koja uključuje komuniste, pedere, lezbe, feministkinje, ateiste, organizatorice festivala, posrnule pisce koji ne pišu čistim jezikom, bivše pankerske glazbenike i ostale neprijatelje svega hrvatskog. 

Ono što ih, unatoč daleko većoj podršci javnosti za uspostavu ustaške države od one koju je imao Pavelić 1941., sprječava da takvu državu demokratski izglasaju ili uspostave nekim drugim načinom je strah od javnog nastupa skriven iza no name profila. Nešto što bi mogli opisati kao neku vrstu treme na otvorenoj pozornici. No, eto, Benkovac nam ukazuje i da je na tom pitanju odrađen dobar posao. Ne pogoduje im, također, ni činjenica da svi mi, i na jednoj i na drugoj strani (jer o stranama se radi ili barikadama ili balvanima, nazovite to kako hoćete), imamo što izgubiti. Imamo za izgubiti relativno ugodan život. Barem u usporedbi sa životom ljudi 1941. godine. Zajebano je to. Lako je riskirati kad nemaš ništa. Mislim da je Vuk Karadžić ovo od nekoga čuo pa zapisao ili je sam smislio pa ću ga citirati jer je Vuk sam po sebi našoj današnjici prst u oko: “Gola je guzica tvrđa od Budima grada". Što će reći da treba učiniti još samo mali napor i oduzeti ljudima prava i imovinu (jer o načinima otimanja u korist nekolicine se u pozadini uvijek radi) bilo na "demokratski ili nedemokratski način", i eto nas. 

Za dobiti sliku gdje nam je danas, „nama“ s ove strane barikade, društveno usmjerena pažnja i koje su naše mogućnosti obrane, možda najbolje pokazuje popis imena nekadašnjih vještica iz Rija: Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Dubravka Ugrešić, Jelena Lovrić. I današnjih: Dalija Orešković, Vlatka Pokos i Severina Vučković.