Ova je nesposobna vlast dosad uništila sve što je mogla, ali kad već dosad nikome nije ni pokušala pružiti ruku, neka je barem pruži radnicima Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, koji je trebao biti naš Čatež, a postao je zgarište, poligon propalih eksperimenata.
Nešto manje od dva mjeseca preostalo je, naime, da Ministarstvo turizma pokuša pronaći strateškog partnera za Bjelolasicu. Ako se to ne dogodi 25. veljače 2014., HOC odlazi u stečaj. Od nekadašnjih 170 ljudi, sada ih je u sklopu tvrtke ostalo tek 35, a s obzirom na to da se za njihove interese trenutno bore stručnjaci iz Ministarstva turizma, nismo uvjereni da i ovih 35 neće uskoro na burzu. Iako im svim srcem želimo da uspiju.
Što se, međutim, od tzv. zlatnih vremena, sredine 2000-ih, do danas dogodilo s tim nekad perspektivnim centrom kojem je namijenjena uloga pripreme vrhunskih, ali i svih ostalih sportaša te "običnih" gostiju, turista? Činjenica je da se na Bjelolasici iživljavala svaka vlast. Još od Račanove pa preko Sanaderove i Kosoričine te, naravno, aktualne, još autističnije Vlade, puštalo se da se Bjelolasica sama koprca umjesto da se pronašao modus kako kvalitetu podići na višu razinu. Posebno ju je nagazio bivši Sanaderov miljenik Dragan Primorac, koji je u bahatom stilu, svojstvenom aktualnim SDP-ovcima i HNS-ovcima, tražio srednje rješenje da na kraju ne bi pronašao ništa. Baš čudno za Primorca.
Dakle, negdje sredinom 2000-ih godina pripremljen je projekt koji je predviđao da se na području HOC-a Bjelolasica, i tada i sada u vlasništvu države, sagrade dva nova hotela sa svim pripadajućim sadržajima: bazeni, sportske dvorane i tereni za pripremu sportaša, turističku eksploataciju. Trebao se napraviti i potpuno nov sustav zasnježavanja skijaških staza. Govorilo se da će to bit naš Čatež, baza za pripremu sportaša, a usporedba nije bila slučajna jer se tada u Čatežu, što je naravno bilo nerazumno, pripremala naša nogometna reprezentacija. Čatež je, inače, danas najprofitabilniji slovenski turistički proizvod.
Pripremljeni su projekti i studije, dobivene građevinske dozvole, da bi tada Primorac & Co. odlučili kako je cijela priča preskupa i da treba ići na spartanskiju inačicu. Osmišljeno je potom i to, te je, bez hotela, vrijednost investicije procijenjena na 140 milijuna kuna, ali država je i od toga digla ruke.
Jedni kažu da je tih desetak godina – od 2000. do 2010. – bilo zlatno vrijeme za HOC, koji u svom portfelju, osim objekata na istoimenoj planini, ima, točnije imao je, i restoran na fenomenalnom jezeru Sabljaci nedaleko od Ogulina te hotel Jastreb, također na prvorazrednoj poziciji u Begovu Razdolju.
Preuređeni paviljoni HOC-a radili su punom parom, bilo je tu gostiju i cijele Hrvatske, dječjih grupa i team-buildinga najjačih hrvatskih poduzeća i ministarstava.
Drugi, međutim, tvrde da je već u to vrijeme HOC bio prezadužen i da je sadašnja agonija samo posljedica tadašnjih prevelikih kreditnih zaduženja.
Prava agonija počinje u siječnju 2011., kada glavna zgrada nestaje u požaru. Mnogi su odmah rekli da je požar podmetnut, ali tko je to mogao dokazati.
Zaposlenici su bili izgubljeni i osjećali su da je to početak kraja iako znamo da su odlično radili, da su prvorazredno obavljali svoj posao jer smo često navraćali do Bjelolasice. Nedostatke samog objekta nadoknađivali su iznimnim angažmanom.
Protekle dvije godine HOC Bjelolasica nalikuje cirkusu Medrano. Nedaleko od zgarišta glavne zgrade niknuo je golemi šator koji je znao otpuhati jak vjetar. Država je dala određeni novac za sanaciju štete, ali umjesto da se on utroši za gradnju nove zgrade, potrošen je na plaćanje tekućih troškova.
Sumnje da nešto nije bilo u redu ni s prvim požarom pojačale su se kada smo početkom mjeseca čuli da je izgorio i ugostiteljski objekt na jezeru Sabljaci. I za jezero Sabljaci nekad je postojao razrađen plan – dok su padine Bjelolasice trebale postati novi poligon za još jednu Snježnu kraljicu, na jezeru je trebala biti regatna staza međunarodnog značaja.
Nakon drugog požara, odmah su lansirane dvije teorije: prva je bila da su požar podmetnuli sami radnici kako bi im se od osiguranja isplatile zaostale plaće. Šteta na restoranu procijenjena je na čak 12 milijuna kuna, a prema svemu sudeći, nikakva novca od osiguranja neće biti. Istina, i nama je vrlo glupo zvučalo da bi zaposlenici sami prerezali granu na kojoj sjede.
Druga je pretpostavka bila da su se za zgarišta pobrinuli potencijalni kupci kako bi snizili ukupnu cijenu investicije, ali ni to zasad nije dokazano, iako bi nam po nekoj logici ta priča prije držala vodu. Dugovi HOC-a Bjelolasica trenutno iznose 40 milijuna kuna. Željko Magdić, ravnatelj ostataka HOC-a, kaže kako se bori rukama i nogama da dođe do neke informacije vezane uz tvrtku koju vodi, ali u tome ne uspijeva. Teško dolazi do ikoga u Ministarstvu turizma. Ni njemu, kao uostalom ni nama, nije jasno zašto država ne pokazuje interes za spas Bjelolasice. Ipak, ne predaje se i ne gubi nadu da će se uspjeti pronaći strateški ulagač.
Tomislavu Paškvalinu, ravnatelju HOC-a od 1997. do 2008., kada ga je slistila ekipa u kojoj su jaku ulogu imali spomenuti Primorac, ali i Zlatko Mateša, ovih je dana zazvonio mobitel: skupina od nekoliko preostalih zaposlenika pitala ga je želi li zajedno s njima ponovno pokrenuti Bjelolasicu.
- Drago mi je da mi poklanjaju povjerenje, to mi itekako imponira, ali iskreno nisam siguran da bih se opet prihvatio tog posla. HOC Bjelolasica danas i ne postoji, po ski-stazama raste mlado drveće, infrastruktura je uništena, žičara nije taknuta tri godine... Bili bi potrebni milijuni i milijuni kuna samo da se cijela stvar dovede do razine na kojoj je bila kad sam odlazio, kaže nam Paškvalin, trenutno na funkciji ravnatelja Centra za istraživanje i razvoj sporta. Još i danas ga peče smjena iako nikoga ne želi izravno optužiti za to, osim lokalnih, ogulinskih HDZ-ovaca. Ljut je i na Olgicu Spevec, jer je u presudnim trenucima, kaže, bila protiv modernizacije Bjelolasice.
Ne želi dublje ulaziti u priču oko požara, teško to proživljava jer Bjelolasicu smatra životnim projektom iako mu, navodi, tu ne izgleda baš sve čisto. Pita se i tko bi uopće želio kupiti Bjelolasicu u ovakvom stanju, kao zgarište i ruinu, ali odmah i postavlja tezu da vjerojatno postoje zainteresirani kupci koji bi kupili dijelove HOC-a.
Zvali smo i Ratomira Ivčića, zamjenika ministra turizma, kojem je u ministarstvu prepušten "slučaj Bjelolasica". Taj bivši ravnatelj Brijuna nije nam se javio i ne zamjeramo mu, vrijeme je domjenaka, a i što je samo 35 ljudi u odnosu na tragediju i gospodarski kolaps kroz koji nam prolazi država. Stignemo mu, međutim, itekako zamjeriti za dva mjeseca ili mu, s druge strane, zahvaliti u ime zaposlenika HOC-a i ogulinskog kraja da je spasio potencijalni dragulj.
Ne zaboravimo da je i Čatež prije 20-ak godina bio gotovo ruina, no Slovenci se nisu libili ulagati u svoje turističke kapacitete. Danas im zato tijekom cijele godine dolaze turisti iz cijele Europe. Naše sezone traju dva mjeseca, a sve ono što bi moglo raditi cijelu godinu – šaljemo u stečaj.