Socijaldemokrati su opet pokazali nedostatak sluha za radnička prava

Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Kao i svako tržište, i tržište rada prilično je prosto i funkcionira po rudimentarnim načelima. Cijena ovisi o količini ponuđenog. Što je robe na tržištu više, cijena joj je niža. I obratno. Tako je usred onih - nazovimo ih tako - zlatnih vremena sredinom prošlog desetljeća robe, u ovom slučaju radnika, nedostajalo. Ekonomija je bilježila priličan rast, pa su se nova zapošljavanja i visoke plaće podrazumijevali. S ulaskom u šestu godinu recesije, stvorio se i priličan višak radne snage koji je cijenu rada srozao kao i mogućnost lakog zapošljavanja. Obrnuto proporcionalno. Bez jakog regulatora, tržište rada nije ništa drukčije od bilo kojeg drugog, a takvom slobodnom tržištu ova državna vlast i teži. Uostalom, zadnje velike promjene Zakona o radu nije donijela HDZ-ova vlast, nego ona socijaldemokratska u svom prvom mandatu.

Sada su na redu nove koje, kako je rekao vanjski član matičnog saborskog Odbora Davorko Vidović, neće donijeti bogzna kakve izmjene u radnom zakonodavstvu, ali puno važnija od toga – tvrdi on - činjenica je da su donesene bez dovoljno široke javne rasprave i konzultacija sa socijalnim partnerima - i sindikatima i poslodavcima. Takav nedostatak sluha za drukčija mišljenja više zabrinjava od ovog koraka, doduše ne prevelikog, ali ipak pomaka prema dodatnoj fleksibilizaciji radnih odnosa, jer svaki objektivni analitičar radnih odnosa već odavno govori da radno zakonodavstvo nije ključan problem koji je doveo do tolikog broja nezaposlenih, niti je poslodavcima i sada teško otpustiti radnika ili ga primiti na određeno, tako da opravdanja tog tipa više služe za mazanje očiju, negoli što pogađaju u srž stvari.

Zanimljivo je da to zna i sama Vlada koja je u prezentaciji koju je napravilo Ministarstvo rada vrlo precizno definirala o čemu se ovdje radi naglasivši da su glavni problemi neprihvatljivo visok udio sive ekonomije i zapošljavanja «na crno», visoki troškovi zapošljavanja, predugo restrukturiranje, gubitak ljudskog kapitala zbog preniske stope zaposlenosti i dugotrajne nezaposlenosti kao i nedovoljna iskorištenost fleksibilnih oblika zapošljavanja poput rada u nepunom radnom vremenu.

Unatoč tome, Vlada se odlučila rješavati posljedicu, a ne uzroke koje su dovele do više od 370 tisuća registriranih nezaposlenih. Ovdje valja naglasiti ovo registriranih, jer ih ima još na desetke tisuća koji su ostali bez prava na materijalnu naknadu, a svjesni da preko burze ne mogu naći posao, odrekli su se javljanja svaki mjesec na HZZ.

Što, dakle, donose zakonske promjene? Svakako je najvažnija ona kojom se poslodavcima omogućava da radnicima nametnu 56 sati rada u jednom tjednu, s mogućnošću da se poveća do 60 sati, ako se tako dogovori kolektivnim ugovorom. Iz Vlade tvrde da ova odredba neće dovesti do izrabljivanja radnika, budući da će se višak radnih sati u jednom tjednu morati «nadoknaditi» u nekom od idućih kada će tjedna satnica iznositi 32 sata. Ministar Mirando Mrsić objašnjava da će maksimalna satnica u tjednu, gledajući mjesec dana, moći iznositi 48 sati, s tim da će taj «višak» od osam sati morati biti plaćen kao prekovremeni rad koji će morati biti i pismeno zabilježen, pa se neće moći kršiti prava radnika čime se godišnja kvota prekovremenih sati koje radnik može odraditi povećava se sa 160 na 250 sati.

Ne znamo je li Mrsić naivan ili se tek takvim pravi, jer svatko tko je i mjesec dana proveo zaposlen, u tzv. realnom sektoru, zna da se radi o pukim tlapnjama. Evo i primjera, jedna menadžer u domaćoj ekspozituri strane banke u Hrvatskoj je radio do kada treba. Radno vrijeme ne postoji. Ponekad od 8 do 16 sati, a ponekad od 7 do 22 sata. Prekovremene nikada nije ni vidio, kamoli naplatio. U svrhu stručnog usavršavanja banka matica povukla ga je u svoju državu na tri mjeseca. Da ne bude zabune, radi se o jednoj od razvijenih država zapadne Europe. Već prvi dan bio je začuđen kako svi, uključujući i najniže službenike i najviši menadžment, odlaze nakon odrađenih osam sati. Ostaju tek rijetki pojedinci kojima će taj rad biti i plaćen. Kaže da bi inače netko odgovarao. Ili šef koji nije uspio dobro organizirati posao koji se nije uspio odraditi za osam sati ili zaposlenik koji nije u stanju napraviti ono što je morao u tom roku. Na žalost, i ti Europejci brzo su prihvatili naše navike, pa se u Hrvatskoj ponašaju bitno drukčije nego u svojim državama gdje inspektori uistinu zatvaraju tvrtke zbog povreda radnog vremena. U strahu da se ne pridruže onoj armiji gladnih na burzi, radnicima ne pada na pamet takve slučajeve prijaviti.

Za radnike je svakako najbitnija izmjena kojom se omogućava lakše otpuštanje, s obzirom da poslodavci prije otkaza radniku više ne moraju predložiti ili omogućiti premještaj na neko radno mjesto čim bi se trebala postići ta famozna fleksibilizacija koja bi nas, kako je to rekao premijer Zoran Milanović, trebala približiti Njemačkoj koja je prije deset godina imala veliku nezaposlenost. Nije napomenu da su (zašto kada će sve biti kako treba?) smanjene kazne za poslodavce koji radnicima otkaze uručuju bez pravne osnove, pa je radnik od takvih poslodavaca do sada u sudskom sporu mogao naplatiti odštetu od tri do 18 mjesečnih plaća. Prema ovome prijedlogu, taj iznos bi se smanjio na osam mjesečnih plaća.

Još je ponešto Milanović na Vladi govorio u njemačkom modelu hvaleći činjenicu da su Nijemci radili više za iste plaće i da im je to omogućilo gospodarski napredak. A ako je njima, onda će i nama. Zaboravio je, međutim, Milanović važnu činjenicu da se njemačka vlada trudila barem održati, ako ne i povećati zaposlenost. Dakle, bitno drukčije od ovoga što radi njegova. Nijemci su povećali broj niže plaćenih poslova. Neki od njih bili su nepotrebni, pa je država na njima gubila, ali je politika shvatila da je bolje platiti nekome da otvara vrata u nekoj bolnici za 500 eura, nego da bude nezaposlen. Država je, gledajući na prvi pogled, radila na vlastitu štetu, ali kad se malo zagrebe ispod površine jasno je da je taj strateški pomak donio veliku zaposlenost, a time i omogućio gospodarski napredak, ako ih već – ni njemačku ni hrvatsku vladu – nije briga za sudbinu i kvalitetu života građana.