Što radi i ta država, što su radili inspektori?!

"Bolje ne pitajte kako preživljavamo. Pomažu nam obitelji i dobri ljudi koji su uz nas. Možete misliti kako se osjećam kada mi prijateljica u trgovini plaća deterdžent jer zna da mjesecima nisam primila plaću." Tu se Orijana Vitasović, 52-godišnja radnica tvornice trikotaže Arena, zaustavila. Oči su joj se natopile suzama. U Areni, koja je u svojoj slavnoj prošlosti nosila naziv "modna trikotaža", a danas se zove "modna kuća", ostalo je još samo 65 radnika.

O njima Hrvatska nije puno razmišljala, sve do prije petnaestak dana kada su sindikalne središnjice odlučile zaprijetiti Vladi štrajkom velikih razmjera budu li ustrajali na aktualnom prijedlogu Zakona o radu. No, kako u Hrvatskoj generalni štrajk zakonski nije moguć, pronašli su način da priprijete. Trebalo je samo pronaći nekoga u štrajku s kim bi se čitava radna zemlja mogla solidarizirati.

Radnici pulske Arene zadnju su plaću primili za svibanj 2013. godine. Uprava se žalila na tešku situaciju u državi, u Europi, u svemiru. Obećavala radnicima svjetlo na kraju tunela, rješenje je iza ugla, krenut će samo što nije. Ali nije se smjelo stati s proizvodnjom. Obustavite li rad, ode sve dovraga, a plaće tek tada neće biti. 

Radnici su povjerovali, ponajviše zato što većina nije imala izbora. Oni s(p)retniji odlučili su ovrhom pokušati naplatiti svoja potraživanja, a nekima je to i pošlo za rukom, pa su izvukli novac zarađen do rujna, nakon čega je račun tvrtke blokiran. 

Odlučili su da im je dosta svega 21. veljače, kada su krenuli u štrajk u kojem namjeravaju ostati do ispunjenja zahtjeva. A on je jednostavan - isplata svih zaostalih plaća. Odličan tajming za velike sindikalne središnjice koje su se poslužile njihovim štrajkom, kao i štrajkom radnika Zdravstveno-rekreacijskog centra Lipik, da organiziraju veliki dvosatni štrajk solidarnosti.

Vlasti su poruku shvatile ozbiljno i novi ZOR je opet stavljen na čekanje. Možda su i vlasnici Arene shvatili poruku pa su brže-bolje odnekud smislili novac i isplatili svakom radniku do 2500 kuna, ali ne kao plaću za lipanj, nego za siječanj. Razlog je jednostavan - tako su izbjegli platiti bivšim radnicima, onima koji su do siječnja otišli iz Arene. Oni čija je plaća bila niža od tog iznosa (da, u Areni ima i takvih) dobili su, naravno, manje.

Radnici Arene odlučili su još jednom skrenuti pažnju javnosti na svoj problem. Odlučili su organizirati „Reviju u štrajku“, na otvorenom, uz samu tvornicu na pulskoj Rivi. Ideja je bila da radnice i radnici Arene, ali i građani koji to žele, na Dan žena prošeću improviziranom modnom pistom u Areninim modelima koje će izvaditi iz svojih ormara. U samo pet dana sve je bilo organizirano. Sponzori su pomogli u pripremi graha koji se dijelio okupljenima, postavljen je crveni tepih koji je simbolizirao modnu pistu, odazvao se i pulski brico i gitarist Ferruccio Poles, revolucionarno je zapjevala Edna Jurcan, program su vodili i osmislili pulski novinari, netko se pobrinuo i da dan bude sunčan.

Pokraj tvornice okupilo se, prema slobodnoj procjeni, tristotinjak ljudi, od kojih su dobar dio bili novinari i sami radnici. Kolege su nam tvrdile da je to jako puno za Pulu čiji građani rijetko masovno dolaze na slične manifestacije, no književnica Vedrana Rudan, koja je također došla dati podršku radnicama, nije bila zadovoljna. 

"Sram me što vas vidim u tako malom broju. Ovo nije problem Arene ni Pule, ovo je hrvatski, ljudski i svjetski problem", poručila je književnica, koja je i sama nosila šal što joj je prije 40 godina isplela, danas pokojna, Arenina radnica Marija Tadić. “Žena se sigurno u grobu okreće kad vas gleda tako kukavički raspoložene, tako zavedene i tako krivomisleće da ćemo mi žene danas, na osmi mart, mahanjem rožicama, cerekanjem, svirkanjem i milozvučnim pjesmama promijeniti ovakvu jeb..u Hrvatsku. Nećemo!”, poručila je okupljenima Rudan, dodajući da su kriminalci koji vladaju našim životima i koji su oteli Hrvatsku oduševljeni ovim skupom. "Kao što oni nas nisu opljačkali tulipanima, ni mi njih nećemo pobijediti tulipanima. Treba razj….i te gadove, oteti od njih ono što su oni ukrali nama, našoj djeci, našim unucima", rekla je Rudan i zaradila veliki pljesak.

Ni Ljiljani Bonas, sindikalnoj povjerenici u Areni, nije bilo do slavlja. Vidjelo se da joj smeta što su pojedini novinari njihovu manifestaciju tako shvatili. "Ovo danas nije neko slavlje, već samo podsjećanje na ono što smo nekad bili i što bismo opet mogli postati", kaže Bonas. Neke njezine kolegice tog su dana bile na razgovoru kod gradonačelnika Pule, a od njega su se vratile s hrpom nekakvih papira. "Što će nama hrpa papira? Nama treba hrpa para!", ljutila se Bonas. 

Iako je Arena svakom radniku doista dužna hrpu para, većina ih ne vjeruje da će ikad vidjeti zarađeni novac. Svi žele dobiti svoje plaće i nastaviti raditi, ali čini se da vjere više nemaju.

"Mislim da bi za nas radnike stečaj sada bio najbolje rješenje. Tako bismo namirili bar dio potraživanja", kaže nam Dino Goldin, voditelj održavanja u Areni koji je u tom poduzeću zaposlen 22 godine. I sam žali što u štrajk nisu krenuli davno prije, ali kaže da su slušali slatkorječivu upravu i njihova obećanja. Danas zna da su pogriješili, baš kao što to zna i Orijana Vitasović. 

"Da smo se bar digli za Uskrs, kad nam je prva plaća falila. Pogriješili smo, ali što radi i ta država, što su radili inspektori? Zašto nisu oni reagirali kad je firma prestala isplaćivati plaću?", pita Vitasović.

U Areni je kao pletačica 27 godina radila i Suzana Todorović, koja na pitanje od čega namjerava živjeti sutra, samo gleda u prazno. 

"Uopće ne znam što ćemo. Ranije smo bili optimistični, ali optimizmu više nema mjesta", priča nam Todorović, koja također vodi borbu za puko preživljavanje. "Snalazimo se, pomažu nam obitelji. Da njih nema, ne bismo preživjeli", kaže.

Arena modna kuća, međutim, sebe vidi bitno drukčije. Na internetskoj stranici hvale se da su najveći hrvatski proizvođač trikotažnih odjevnih predmeta, hvale se i osnutkom davne 1948. godine, hvale se da su u rangu s europskim modnim kućama, maloprodajnom mrežom od 19 prodavaonica diljem Hrvatske. "Kontinuiranim radom na unapređenju tehnoloških procesa i kadrova te stalnim promjenama u ponudi visoko kvalitetnih proizvoda Arena postaje prepoznatljiva robna marka", objavljuje tvrtka koja radnicima ne isplaćuje plaću.

Na "modnu reviju" radnica i radnika Arene stigle su, kao podrška, i radnice Kamenskog, predstavnice Udruge Kamensko poslale su pismo podrške, baš kao i bivši radnici Industrogradnje. Ali veliki sindikalni šefovi u subotu nisu bili u Puli. Radnicama Arene nisu ni pismom dali simboličnu podršku. Očito im ovaj put nisu trebale. 

Od sindikalnih vođa tu se našao tek Nenad Leček, predsjednik Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske, koji je radnicima donio pomoć od pet tisuća kuna. Puno premalo za ljude koji su, posve slučajno, postali simboli sindikalne borbe za radnička prava. Ne za bolje uvjete rada, ne za bolje plaće. Već samo za rad i samo za isplatu zarađenih plaća.