Znate kako izgleda neozbiljna država? Slučajna država, kako je onomad pokušao objasniti Zoran Milanović u jednoj od svojih nespretnih doskočica, makar mu ova i nije bila toliko promašena jer je pokušavao objasniti da Hrvatska ne smije ovisiti samo o kiši, suncu, snijegu i ostalim božjim darovima, već barem mrvicu i o sustavnom i strateškom planiranju.
Kažemo, znate li kako izgleda slučajna država?
Evo recimo ovako: to bi mogla biti zemlja u kojoj je drugi najveći grad potpuno prometno izoliran. Zemlja u kojoj 400 tisuća stanovnika nema ni metra pristojnog asfalta, gdje se krmeljave turiste - a svake godine ih samo u ovaj dalmatinski kutak navrati otprilike milijun i pol - u tri sata ujutro izvlači iz postelja kako bi idućih nekoliko sati stajali u prometnom čepu prema obližnjem aerodromu. To je zemlja u kojoj se dvadesetak kilometara od drugog najvećeg grada ponosno prostire moderna autocesta, ali te dvije točke spaja jedna mala prometna traka širine tri i pol metra. Koja ima treću najprometniju trajektnu luku na Mediteranu, ali do nje se stiže samo ako imate konjske živce i konjske amortizere na automobilu.
I da, to je zemlja koja je još 1973. godine strateški isplanirala rješenje manje-više svih ovih problema. Da bi danas, četrdeset i jednu godinu kasnije i nakon uloženih 350 milijuna kuna, odlučila još jednom razmisliti ima li smisla novu cestu uopće graditi.
Premijeri i ministri se mijenjaju, zajedno sa sobom dovode i odvode direktore cestarskih tvrtki koji - ako već ne kradu - onda očito barem nisu sposobni za funkciju na kojoj se nalaze, a Split je još uvijek začepljen. Da, to je prava riječ za stanje u kojem se nalazi, a ako želite još slikovitiji prikaz dosta se prisjetiti redovitih ljetnih javljanja televizijskih reportera koji uzbuđeno izvještavaju o gužvama na naplatnim kućicama Lučko pokraj Zagreba.
E, pa samo da znate, takva vam je gužva na prilazima drugom gradu u državi. Ne samo ljeti, nego kroz cijelu godinu. I nisu to tek fantazije frustriranih vozača, već službeni i provjereni rezultati mjerenja koje redovito provodi nitko drugi nego tvrtka Hrvatske ceste. Ali u slučajnoj državi, kako nam je premijer već slikovito opisao stanje, nove ceste nema, pa nema.
Prosječne čitatelje ne treba zamarati statističkim podacima, navest ćemo tek kratku kronologiju. Brza cesta od Solina do Klisa, a to vam je taj crvuljak prema autocesti, gradi se točno četvrt stoljeća. Ona od Trogira do Omiša - pretenciozno nazvana splitskom obilaznicom, iako više ništa ne obilazi već prolazi kroz srce goleme konglomeracije - još i dulje, spomenutih četiri i kusur desetljeća. Dosad su se na trasi prosipala tek obećanja, kao ono Sanaderovo prije nego što je namjenskih 60 milijuna eura kredita preusmjerio na obilaznicu Rijeke, iživciran tisućama razglednica kojima ga je zatrpao Vojko Obersnel.
Državnoj administraciji metiljavih karakteristika iz godine u godinu bilo je dovoljno izrađivati planove i slagati prioritete kao dijete lego kockice, a novce u stvarnosti slati u druge krajeve zemlje. Nešto se, istina, čeprkalo tamo iznad Omiša - oni boljeg pamćenja sjetit će se da se ondje nalazi famozni tunel 'iz nigdje u ništa' i pripadajući komadić ceste vrijedan skoro 50 milijuna eura - i tako je cijeli taj kupus dočekao aktualnog neimara Sinišu Hajdaša Dončića.
A on je na početku mandata paradirao Splitom i okolicom, potom čak precizno obećao koje dionice će se kada graditi, onda još i izgovorio najpopularniju mantru o 'kandidiranju za europske fondove'. I prošla je tako prva godina, pa evo uskoro i druga, a Trogirani, Kaštelani, Splićani i Omišani doživjeli su tek nekoliko iznevjerenih obećanja i uobičajenih pomicanja rokova.
Znate gdje smo danas? Evo, radi se 'predstudija isplativosti' koja će 'ukazati na optimalno rješenje' i 'razmotriti nekoliko opcija i podopcija povezivanja'. Mašala. A iz Vlade su se silno ljutili kad ih se prozivalo za besmisleni tunel i objašnjavali da će - evo, samo što nije - on uskoro dobiti svoju svrhu. Da ga se barem iskoristilo za uzgajanje gljiva, kako su dežurni ciničari tada predlagali, možda bi se isplatio djelić od tih 350 milijuna uloženih kuna.
Čovjek bi po važnom i službenom tonu Hajdaševog odgovora o 'predstudiji' pomislio da se čovjek ozbiljno angažirao, samo da nam taj isti ministar prometa već jednom prije više od godinu dana nije obećao da će u roku od nekoliko mjeseci cijeli projekt biti spreman za kandidiranje za europsku lovu. Malo je zapelo, što ćete, valjda treba još jednom provjeriti stoji li taj nesretni tunel na istom mjestu. Tko zna, možda će stručnjaci biti potpuno ažurni i još jednom, ručno prebrojati sve one automobile koji mile prosječnom brzinom od (doslovno) dva kilometra na sat.
Treba dobro utvrditi gradivo kad se radi o apsolutnom nacionalnom prioritetu. Ne šalimo se, tako se izjasnio baš ovaj ministar.
I malo-pomalo, evo još godinu i nešto, odlaze u povijest i on i njegov šef premijer. Koji nas je barem naučio zgodnoj izreci od 'slučajnoj državi'. Mada, ako bismo sudili po slučaju jedne najobičnije ceste i nevjerojatne nemoći da se riješi jedan gotovo komunalni problem, rekli bismo da nije samo slučajna. Nego čak i besmislena.