Pavičić: Ni ja nisam baš uvjeren da vjerujem hrvatskim novinama

Gost u Forumovoj rubrici Monoview je Jurica Pavičić, dobitnik priznanja za novinara godine po izboru članova Hrvatskog novinarskog društva.

- O najdražoj nagradi u karijeri?

Od novinskih nagrada, najdraža mi je ova koju sam sada dobio, jer su mi je dodijelili kolege, njih oko 700 anketom. Draga mi je i nagrada „Miljenko Smoje“  Slobodne Dalmacije, jer sam je dobio u sredini u kojoj živim.

- O hrvatskom novinarstvu danas?

Novinarstvo je globalno u krizi, jer se jedan model ekonomske održivosti raspao uslijed medijskih promjena, a drugi nije došao. Za novinarstvo nije dobro da živi ni od javnog novca ni od oglasnog novca, nego od novca kupca proizvoda, a to nestaje. Kao i svaka globalna mijena, i ova se u Hrvatskoj očituje provincijski karikaturalno. Kad se ljudi kod na čude zašto nitko ne kupuje novine, zaboravljaju da je jedini preostali razlog zašto bi ih netko kupovao taj - ako im vjeruje. A ni ja nisam baš uvjeren da vjerujem hrvatskim novinama. Previše su obojene pomodnom ideologijom, pod prevelikim utjecajem spin-doktora i biznisa, previše je u njima nedodirljivih tema i lakih žrtvi.

- O 'crvenom' i 'crnom' Splitu?

Oba postoje. Postoji Split ušatih U na zidovima, kamenovanja gay pride i mitinga za Norca, ali i Split TBF-a, Ferala, mojih studenata s UMAS-a. U jednom trenutku sindrom Kerum je učinio da je splitska lokalna politika postala nacionalna zanimljiva, a cijeli je grad dijelom i s pravom dobio ridikuloznu reputaciju. No, u pojavi Keruma kraj sveg lošeg bilo je i nečeg dobrog: rastrgana je jedna koprena, strgnuta je iluzija privida, razbijena je lažna slika da je Split još Vila Riduli i Velo misto. Kerumovo doba je proizvelo novu scenu civilnog društva, od Naš Hajduk, preko Inicijative za Marjan do GIST-a, koja je u tom razdoblju izborila nekoliko krupnih pobjeda. U Dubrovniku, Puli i Zagrebu politika civilnu scenu hladno ignorira. U Splitu ima trzavica, ali je politika prinuđena s njom komunicirati i često joj mora popustiti. Malo je razlog za to snaga civilnog društva, a malo slabost politike. No - to je dobro.

- O stvarnom, zapuštenom i zapostavljenom (?) Splitu?

Budimo iskreni: Split kakav je danas nema razlog postojanja. On je narastao na 230 tisuća stanovnika u 80-ima zato jer se radna snaga koncentrirala zbog industrije. Danas te industrije više nema. S ovakvom ekonomikom kakvu ima - temeljenom na turizmu, iznajmljivanju, lokalnoj trgovini i obrtu – Split bi mogao biti veličine Zadra ili Dubrovnika. To je njegova realna mjera, a ta mjera je i kodificirana županijskim ustrojem. S tom realnom mjerom, ekonomskom i političkom, Split na leđima drži metropolitansku infrastrukturu koju su izgradile ranije, ambicioznije ere: operu, balet, ZOO vrt, olimpijski stadion, Spaladium arenu. Riječ je o grandioznim statusnim simbolima koji više ne pripadaju realnosti u kojoj živimo.

- O Hajduku tvoje mladosti i Hajduku danas?

Ta su dva Hajduka neusporediva. Hajduk 70-ih i 80-ih spadao je u desetak najjačih europskih klubova, on je bio ono što su danas Šahtar ili Zenit, istočna „crna mačka“ koja u ligi prvaka ispada u četvrtfinalu. Nogomet koji se tada igrao bio je puno bolji, profesionalni ustroj bolji, zbog dobnog embarga za odlazak u inozemstvo igrači su u Hajduku igrali najzrelije godine. Osim toga, jugoliga je bila natjecateljski zanimljivija. Osim velike četvorke imali ste niz opasnih gostovanja, kad biste u Mostaru ili Nišu igrali neriješeno pjevalo se u autobusu. „Radnički“ je igrao polufinale Kupa UEFA, a nikad nije bio prvak Jugoslavije! Od polovice 90-ih, Hajduk je imao funkciju koju sad ima Rijeka: da simulira konkurenciju u ligi u kojoj se unaprijed zna tko će biti prvak i koja je podređena jednom klubu i jednom čovjeku.

Podržavam projekt Naš Hajduk jer je on - bez obzira što su navijači uglavnom desničari - projekt koji brani ono što je „lijevi“ ideologem: štiti javno dobro od privatizacije. Mislim da se Hajdukom sad upravlja bolje i štedljivije, da je oskudica otjerala korupciju, i zato je meni taj projekt zanimljiv i kao šire ideološka, ne samo sportska tema. On je dokaz da se rasipnost i korupcija ne moraju nužno suzbijati privatizacijom. U nekom trenutku, doći će čas da će cijeli klupski nogomet u Hrvatskoj morati prijeći na „skandinavski“, štedljivi ekonomski model koji sad živi Hajduk. U tom trenutku, prednost će Hajduka biti što se prvi preobrazio.

- O propasti svih gospodarskih modela i sistema, ili kako ništa ne učimo iz vlastite prošlosti?

Stvar koja me uvijek nanovo intrigira je kako u jednoj epohi cijele generacije i društva vjeruju u ideologeme, političke i ekonomske formule nad kojim će se 20 godina kasnije snebivati i tući po čelu kako su bili glupi. S iskustvom grešaka socijalizma, s iskustvom grešaka 90-ih, nevjerojatno mi je kako i političari i naši kolege papagajski ponavljaju floskule nove „istine“ i pouzdano misle kako je ovaj put to pouzdano, sto posto tako.

- O prostoru, jedinom što Hrvatska ima?

Ljudi u Hrvatskoj postupno počinju shvaćati da je u Hrvatskoj prostor ono što je Kataru nafta, a Sierra Leoneu dijamanti. Jedini resurs, jedino što ikog izvana ovdje zanima, ali ujedno i zlatni kavez. Trenutna hrvatska vlast upravo donosi paket zakona – Zakon o strateškim investicijama, Zakon o pomorskom dobru i Zakon o izvlaštenju – koji imaju jedinstveni cilj. Taj je da se velikom nekretninskom operacijom taj prostor što brže „monetizira“ i s njim vrati dugove nekoliko generacija. To je plan koji vodi u katastrofu. To je isto kao kad bi Katar svu naftu izvadio odjednom, pustio je na tržište, i to sirovu. Po pitanju prostora, Hrvatska se treba radikalno vratiti socijalističkoj kulturi pomnog planiranja. Drago mi je da sam tu rečenicu pročitao i u programu OraH-a.

- O moru kao neželjenom resursu?

More - kao i sve u Hrvatskoj - postaje kapitalističko profitno izvorište. Koncesije za plažu, koncesije za sidrenje. Mi koji živimo uz more moramo se u idućim godinama boriti za svijet u kojem ćemo imati naša prirodna prava: da slobodno pristupimo svakoj točki obale, i da slobodno usidrimo brod u svakoj uvali. Da nam smiju naplaćivati uslugu - sokić, ležaljku ili bovu. Ali da nam ne smiju naplaćivati pravo boravka na nekom prostoru. Jer je on naš.

- O Liniću i Milanoviću?

Linić je u jednom trenutku koncentrirao ogromnu moć: bio je i ministar gospodarstva, i poreznik, i sudac, i stečajni upravitelj. Ta koncentracija ga je na kraju srušila, jer je u takvom stilu vladanja lako zapasti u nedosljednosti i pogodovanja. Gledam - međutim - reakcije tzv. običnih ljudi i vidim da oni - što je zanimljivo - staju na Linićevu stranu. Za njih je on šljaker, čovjek iz praktičnog svijeta koji je spašavao radna mjesta (spasio je i moje, usput rečeno), a Milanović distancirani, salonski političar koji lijepo govori, ali od toga mali čovo nema ništa. U njihovom sukobu ima nešto šekspirijansko i mislim da je za obojicu ovo početak kraja.

- O vlastitom angažmanu u civilnom sektoru?

Moj „angažman“ se dogodio slučajno, u vrijeme Prve vode, i odlučio sam ga doista svesti samo na Marjan, jer naprosto nemam vremena i snage za drugo. Što se predstavničke demokracije tiče, moram prvo reći da pripadam generaciji koja je na prve slobodne izbore izišla s 25 godina, i upravo zato jer sam tu povlasticu osjetio kasno, nisam je se sklon lako odreći. Direktna demokracija je odlična stvar u manjim, homogenim grupama kao studentski plenum ili mala otočka općina, ali teško mi je zamisliti kako bi se preko nje vodili kompleksni sustavi kao država. To bi se lako pretvorilo u teror većine i demagogiju. Mislim, međutim, da predstavničku demokraciju treba ozbiljno reformirati, ne samo kod nas. Treba uspostaviti sasvim novi set pravila, od zabrane novčanih donacija, preko preferencijalnih lista, deprofesionalizacije velikog broja funkcija, do svakogodišnjih lokalnih referenduma i ograničenja broja mandata. Svijet današnje politike je nažalost posve otuđen od svijeta rada. Nedavno je njemački socijaldemokratski zastupnik podrijetlom iz Koprivnice Juratović rekao kako je od 300 ljudi u Bundestagu jedini on stvarno radio - i to na Opelovoj liniji. To je strašno.