Večernji trening/Imali smo ih!

Prvi dupli pas: Galeano i Soriano, kao odgovor na novinarsko pitanje upućeno ekonomskim stručnjacima, jesmo li gospodarski dovoljno iskoristili činjenicu da otvaramo Svjetsko prvenstvo i hoće li ulazak u drugi krug donijeti hrvatskoj ekonomiji 300 milijuna eura.

Svjetska podjela rada sastoji se u tome da su neke zemlje osposobljene da pobjeđuju, a druge da gube – glasila bi otprilike prva rečenica znamenite knjige Eduarda Galeana Otvorene vene Latinske Amerike (Las venas abiertas de América Latina). Objavljena prvi put 1971., početkom desetljeća obilježenog latinoameričkim vojnim huntama, knjiga je, iako u izvorniku otisnuta nebrojeno puta, globalnu popularnost stekla gotovo četiri desetljeća kasnije zahvaljujući činjenici da ju je Hugo Chávez na Petom sveameričkom skupu u Trinidadu 2010. darovao Baracku Obami.

Galeano (r. 1940), inače navijač Nacionala (kluba iz Montevidea u kojem je ponikao Luis Suárez), osjetio je vrijedan rad latinoameričkih vojnih hunti na vlastitoj koži, najprije one domaće, urugvajske, a zatim i emigrantske, argentinske. Obje su, naravno, zabranile Otvorene vene, a Galeano je emigrantsku epizodu nastavio u Španjolskoj.

Međutim, ovom nam je prilikom važan zbog jedne druge svoje knjige i duplog pasa što ga je u njoj odigrao s Osvaldom Sorianom (1949-1997), argentinskim novinarom i piscem, navijačem San Lorenza de Almagro (kluba čiji je danas najpoznatiji izdanak Pablo Zabaleta, desni bek argentinske reprezentacije i Manchester Cityja) i jednako tako emigrantom koji je spas pred "procesom nacionalne reorganizacije" generala Jorgea Videle pronašao u Bruxellesu i Parizu.

Galeano je 1995. objavio prvo izdanje knjige El fútbol a sol y sombra (Fudbal: sjaj i tama, prev. V. Šećerović, Beopolis, Beograd 2004., naklada 300 primjeraka), u međuvremenu nešto dopunjavane u ritmu svjetskih prvenstava i prevedene gotovo na većinu jezika na kojima se igra nogomet. Galeano je u nju uvrstio jedno Sorianovo pismo posvećeno čudesnoj rekonstrukciji gola što ga je napadač San Lorenza José "El Nene" Sanfilippo, idol Sorianove mladosti, postigao Boca Juniorsima .

Naime, na mjestu San Lorenzova stadiona, gdje je 1962. igrana ta utakmica, sagrađen je početkom 1980-ih supermarket Carrefour. Upravo je vojna hunta natjerala klub da 1979. ispod cijene proda stadion lancu supermarketa i započne dugih četrnaest godina podstanarstva. Soriano je u Sanfilippovu društvu navratio u to trgovačko zdanje i ovaj je, dok su prolazili pokraj kolica, polica ispunjenih posuđem, sirom i kobasicama, u jednom trenutku izustio ("Pensar que…/Kad pomislim…") kako je upravo tu zabio znameniti gol vrataru Boce Antoniju Romi.

I akcija je iznova krenula u neprimjerenom kontekstu.

Sanfilippo se ukipio usred polica kao da čeka loptu, zatim je primio centaršut u šesnaestercu, točno kod gomile tuba majoneze, ali mu je lopta nekako izmakla. Zatrčao se za njom, uspio je ukrotiti par polica dalje, baš na mjestu gdje se nalazi riža, i tako je Sanfilippo u supermarketu, u odijelu i lakiranim cipelama, u roku odmah od majoneze dospio do riže i ponovio udarac lijevom nogom prema golu, koji se prije par desetljeća nalazio tamo gdje su sada blagajne. Svi su u trgovini zastali i pratili imaginarni let lopte pokraj baterija (onih za tranzistore) i žileta. Sanfilippo je, nakon što je lopta zatresla mrežu od blagajni, podigao ruke u slavlju, kupci i blagajnice su, poput navijača, odobravali majstoriju žestokim pljeskom, a Soriano se skoro rasplakao.

Eto, to je taj dupli pas kao odgovor: međunarodna podjela rada sastoji se u tome da su neke djelatnosti osposobljene da zarađuju, a neke igre da se igraju. I dok se igraju pod uvjetima onih djelatnosti koje pobjeđuju, čeka nas siguran poraz. Tako će mnoge brazilske obitelji možda jednom u šetnji oko sagrađenih stadiona i njima pripadne okolne infrastrukture, za koju godinu zamišljati kako je baš kod prilaza B bila njihova favela ili kuća i kako bi iz njihove kuhinje, da kojim slučajem još postoji, pucao sjajan pogled na stadion.

Drugi dupli pas: Cesc i Robin, kao ogledne sudbine Wengerovih dječaka.

Pogled iz sjevernog Londona, s uključenom distancom formativnih dokova Woolwicha na jugoistoku grada i kasnije selidbe (Highbury dokida Woolwich), navijački nipošto neutralan. Ljepotica dosadašnjeg dijela prvenstva, utakmica Španjolske i Nizozemske, na svakoj strani po jedan bivši Arsenalov kapetan. Cesc Fàbregas postao je kapetan Arsenala negdje potkraj 2008. i ostao na toj funkciji sve do ljeta 2011. i povratka u Barcelonu. U drugoj sezoni, osvojio je s Barçom naslov prvaka Španjolske. Robin van Persie postao je kapetan Arsenala 16. kolovoza 2011., Fàbregasovim odlaskom, i traku je nosio do ljeta 2012., kad je prešao u Manchester United. U svojoj prvoj sezoni, odnosno zadnjoj trenerskoj Alexa Fergusona, osvojio je naslov prvaka Engleske.

Obojica kapetana su napustili Arsenal jer su bili gladni trofeja. Nešto su usput pokupili, proslavili i poletjeli, a onda je ove sezone, baš kad je Arsenal uzeo FA kup, stvarnost ozbiljnije pokucala na vrata, kako u Barceloni tako i u Manchesteru. Dok je Robin zajedno s Robbenom gazio Španjolsku, Fàbregas je sjedio na klupi. Gotovo u istoj minuti kad je van Persie napuštao igru ispraćen ovacijama, Cesc je dobio priliku da malo trčkara travnjakom u odlučenoj utakmici, i to prvi put nakon potpisa za Chelsea jer je Arsenal otklonio ugovorno pravo prvokupa ako se bivši kapetan vrati u Englesku.

Što se motalo po glavama Arsenalovih navijača u tim trenucima? Dvojica kapetana, negdje drugdje i nikad više. Da je pogled bio tup, znam nedvojbeno, jer jedan je sjedio do mene. Nerealizirani dupli pas.

Treći dupli pas: Sušec senior i Sušec junior ili Transfermarkt i outsourcing.

Teško je izbjeći povratak dinastije Sušec na program javne televizije: stariji se u bijelom sakou, dostojnom Belog Bore iz Petrovićevih Sakupljača perja, pojavio u nekoj seksističkoj reklami za kladionicu, a mlađi tek glasom kao komentator utakmica. Njih su dvojica tek simptom bolesti koja već godinama stanjuje Sportsku redakciju HTV-a (ili kako se to već u najnovijim Radmanovim produkcijskim shemama zove). Čim zazvoni komercijalna šuška, ptići odlepršaju i izgube se po televizijskim pustopoljinama.

Koliko je samo puta Ivica Blažičko odlazio i vraćao se, Jura Ozmec, kojem nogomet nije bio prvi sport, pomislio je da je Sportska televizija u viziji HOO-a izazov dostojan njegova kapaciteta, a onda je u veljači ove godine pokušao s povratkom u svojstvu kandidata za direktora programa na natječaju koji je neslavno završio, Neven Cvijanović je bio glasnogovornik HNS-a, pa je spao do kabelske gaže na Sport klubu, a Željko Vela se u međuvremenu nadmudruje oko braće Kličko. Od svih juniora jedino je Marko Šapit dospio do male mature, dok su ostali uglavnom pred vratima Službe za jezik i govor HTV-a.

Kad je prijenos posrijedi, bolno nedostaje letalna kombinacija sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj: Željko Vela i Čeči Bogdan, s onom čuvenom tezom da Philipp Lahm igra u dresu dugih rukava jer je malen pa mu je zima. U međuvremenu je Lahm postao najbolji desni bek na svijetu, narastao je zatim do kapetana i zadnjeg veznog. U Brazilu igra u kratkim rukavima.

Četvrti dupli pas: Bosanci (& Hercegovci) i mi ili nikad dokraja popunjeni albumi 'Fudbaleri i timovi'.

Predvidljive moralne pobjede u izrazito nepovoljnim (sudačkim i messijanskim) uvjetima. Tipičan žanr jugoslavenskog nogometa u postjugoslavenskim okolnostima, ono gubitničko "imali smo ih" dok semafor pokazuje negativan konačni ishod.

Kolašinac zuji, Pletikosi treba pol ure da se spusti i ispruži, Spahić šeretski blokira Messija kao da je na haklu s jaranima, a sigurni sefovi poput Modrića i Rakitića gube loptu na našoj polovici kod prvog i trećeg gola. Sveukupno gore od Engleza u čijoj napadačkoj igri ima vjetra, jednako kao što u zadnjoj liniji ima propuha, a na ulicama brazilskih gradova suzavca i mrtvih o kojima svi uglavnom učtivo šute.