In Tyrannos
Gavrilu
28.VI 1914.-2014.
«A topla noć, zvezdana noć, raspaljena od jednog lepog ubistva»
Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću
Animus, a bez Animae, prije Junga
i nakon Friedjunga.
Jugendstil, zlato i tamjan,
za kojim i danas plaču skorojevići,
razne non-governmental duše i sirotinjski borojevići.
Centrum civilizacije, dakle - a on ostaje ipak jednako životinjske krvi gladan:
lačni za živinsko kri Franz, Erzherzog Ferdinand
in Die Abenteuer der Schwarzen Hand.
Stoji u čêki, po hiljaditi put, i gleda, hladan:
dok ispred njega digao je divne rogove jedan jelen, i majestuozan i jadan -
ne dvoji Nasljednik ni trena, pa da, makar jednom!, poput De Nira ispali metak
umjesto u plemenito stvorenje - u zrak.
Dvije stotine hiljada životinja postrijeljao je, u komadu
poslao ih maloumni rastrojenik, u ništa, u mrak:
Njegovo Visočanstvo puca Manlihericom dvocjevnom - i ubija životinjsku armadu,
kažu, to mu je jedini plaisir, Genuß i merak.
U lovu što mu je bratski priredio Wilhelm – Kaiser-krvnik od Verduna,
od Somme, Ypresa do Korduna
pao je taj dan pedesetdeveti vepar,
a šezdeseti šepao je na krvavoj šapi
(čujem ga, i čujem tragače, za njim, vidim im čeljusti, napeta leđa i sapi).
U češkom dvoru, u jednom danu dvije hiljade i sto pedeset komada
sitne lovine, a malo prije Sudbine i Grada,
izrazio je zadovoljstvo nad trofejem überlovac –
pao je, švapski precizno izbrojen, trihiljaditi jelen-petogodac.
Možda...možda su životinje, te preživjele, krenule, kao u dogovoru
kao u slavenskoj nenapisanoj bajci, ka Jugu, dolje, niže
da se zavijanjem tužnim potuže, nekome svom
jednom garavom anđelu, a čistom kao bijelom, mileševskom.
On, kao bogumil, kao sveti Franjo čuje, sluša ih i razumije
i odlučuje onda: i njemu je oz'go
dopalo da ubije zvijer –
da ubije zmaja
i spremao se dalje do te točke kad počinje Sve –
pa do samog kraja
i poslije - do našeg obećanog pa olako Izgubljenog raja.
Navjestivši se, anđeo Gabriel bosanski
sreće, miltonovski, šepavog Satana
tuberkuloznog Šejtana
da oglednu se kao nekad, blagi kos i vražja vrana.
Sreli su se iznad vremena
tamo gdje gorjela je vijekovima, râna naša rana.
I odjeknuo je pucanj, i začuo se odmah svugdje, čak i dovdje, tu gdje
grobnica nagog je Pana
U crnu mjestu od tuđina obavijenom u žuto i crno
pošao je da objavi blagovijest:
mjesto glasa - sindžirli-zrno,
kao melek Džebrail
kao Kranjčevićev, baš sarajevski, Mojsije –
nogom da stupi i stane, kao zalog za naš budući Izrail
Dok Carevinu ždere buđ, i trulež zapahne u suton Carstva
što će izjesti, zatvorski i tuđ, i Gavrila, zaustavivši ga
da i sam začuje glas, da doživi zemlju za nas, zemlju za sve naše ljude,
što je nova i čista,
i kad je nema
kao i Ideja onoga kome nije trebao
ni spomenik
ni bista.
A evo, na današnji dan - ni ploču da mu ostave, ni nje nema
pa da skromna i crna i mala, kao i on
na tešku mjestu u teško vrijeme svima
pod zlom zajedno, zajednički, kao alem zablista
Umjesto ljudi opet
šumske životinje su ga čuvale
dobre zvijeri i ptice iz gnijezda na sigurnom svijenih
s dušama onih ubijenih -
od iste trule, beskrvne ruke,
što kolje narode, mirno
klinički, bez bijesa i buke.
Jazavci i srne i međedi
što su dugo poslije slobodno disali (i onda kad su odumirali),
nakon svega, preko novih granica
izluđene životinje bježe, započela nova je klanica
A Gavrilo, Gavro, kao Gavroche,
makar ilirski garav, sve to vrijeme ostaje, vječna, čista i bijela stranica.
I tu je još:
u peru, u riječi i kistu
u slavjanskoj šumi
i grani, drvu, pavetini i listu.
Nije ni Arsen u pravu: samo onâ je bila mladost kao nijedna,
kao pjesma, Kada moja mladost prođe, kao sevdalinka i sevdah i
posljednji udah
do vječnoga, nezaprljanoga sjaja
i trajni moto Vučitela: “jer se nije pucalo iz obijesti, nego iz očaja...”
Evo tê mladosti
Kao freska, lijepa, grubom, zografovskom rukom slikani likovi
I imena, kao sonet, kao najljepši stihovi:
Danilo Ilić
Nedjeljko Čabrinović
Bogdan Žerajić
Ibro Fazlinović
Vasa Čubrilović
Mehmed Mehmedbašić
Vladimir Gaćinović
Đulaga Bukovac
Cvetko Popović
Ivo Kranjčević
Trifko Grabež
Dobroslav Jevđević
Ivo Andrić
Gavrilo Princip
***
Od parafa na sarajevskoj presudi
do riječkih Parafa
koji su, o kako tajnovito
za jednog četrnaestogodišnjaka, i čudno i mutno, snovito
ženskim glasom, od kvarnerske soli i studi
pjevali:»pamtit će te narod ko Gavrila, Željko» -
i kako silno neobično, neobjašnjivo je to bilo!
i kako od stiha, od nevinog i neznanog znanja,
svaki put, svaki put bìlő je i moje mladalačko bìlo
E, onda da ne laže, i ne skriva se više:
nego kaže, kao i On tada na strašnom sudu –
Jugoslaven - Srbo-Hrvat
što nema snage danas biti kao Ljuba Vrapče, i lik i brat
pa da se uzda
još jedino u rat
Danas, kad kolac i konopac, i Gog i Magog
i svaki današnji glavati demagog
što godinama dizao se na Uspomenu oholo i gnjilo
(sasma naški: «kakve veze što se prije samo par godina govorilo!»)
sad suprotno govori, sad kad je lako, kad se vrijeme promijenilo.
Dvadeset godina zvali su ga teroristom
djecoubojicom, i naravno nacionalistom – svi!, i lijevo i desno
kad, vidi – ni par mjeseci, a već drugom pjevaju pjesmom
i dok polako ipak dolazi na našu,
i oni evo drugu sada i poju i popevaju mašu.
Njih je falanga, a ovamo šačica, pa svejedno opet ne priječi -
jer nikad nismo promijenili ni bandijeru ni boju -
i ponavljamo i dalje očajno i gordo Savine riječi:
"Nijesam ja došao u njihovu zemlju da se bijem, nego oni u moju”.
Na dan Svetog Vida,
u dane ostataka ponosa, i mnogo stida
28. 6. 2014.