Da ste bolje gledali, mogli ste vidjeti tv-reklame u kojima se pojavljuju momci u crnim domoljubnim majicama za 100 kuna na kojima piše "Joe ministar hrvatske obrane" Foto: Youtube.com
Je, ostali ste bez snage, nemate kondicije, dosta vam je više tog nogometa. I televizije i Scorije i Štimca. I "kvalitetnog ulaženja u prostor i vrijeme" i sudaca koji su propustili dodijeliti "opomenu" i primijeniti "stegovnu mjeru". I Mandžo popusta i onog Neeopissivooo!
Gledate one ustrajnije i jednako skoncentrirane kao da je tek jučer počelo i pitate se da koji su to idioti, gdje oni uopće žive, što imaju u glavi i kako mogu. Nedozreli, nedovršeni ljudi, fanatici, bezveznjaci koji nikako da odrastu. Jer dobro znamo kakva je situacija u zemlji, koji smo u Uniji po nezaposlenosti mladih, što je napisao Frankfurter Allgemeine Zeitung, što misli Svjetska banka i gdje se nalazi "nova Grčka".
Naime, za razliku od nogometa, vrti vam se po glavi ovih dana, situacija u SDP-u je toliko analitički libidinozna i misaono duboka, osobito razmjena kratkih rafala na relaciji Obersnel – Maras, da iziskuje nepodijeljenu pozornost, gotovo jednaku kao i nova stranka Radimira Čačića. Debata o statui druga Tita u uredu jedne bespotrebne institucije jednako tako. A ovi se bave nogometom. I sad, kad naših više nema u Brazilu. Nije ih briga za premijerove gafove, obavještajna podzemlja, "Barbike", saldo konta prve hrvatske godine u EU, građanski i zdravstveni odgoj (ukinite vjeronauk i već ste uveli i građanski i zdravstveni). Neopisivo.
A koliko jučer pokušavali ste se uključiti i prilagođavati, odijevali nešto na kockice, cirkulirali kafićima s nikad većim i jeftinijim plazmama ili prakticirali obiteljska gledanja. Stavljali one navlake na retrovizore automobila, vodili dječicu u vrtić u nekom dresiću, kupovali navijačke darove uz dnevne novine. Jer vaša je zemlja otvarala prvenstvo, bili ste K Plus ponosni u toj grandioznoj prilici da čitav svijet čuje za vašu domovinu ("Dođeš u neku vukojebinu, pitaju te odakle si, ti kažeš, a oni odmah: Šuker, Šuker!"), koja ima najbolji vezni red i najtočniji vozni red na svijetu pa se mjesecima unaprijed zna u koliko sati, minuta i sekunda napušta natjecanje.
Još ste se negdje na početku trudili tobože debatirati je li Raketa baš trebao biti zadnji vezni, što s "onim" Pranjićem, a što s "malim Kovom" i kako su prošli Bosanci. Izbornik vam je bio pristojan i seksi, ono, vidi se, njemačka škola, zaslužuje priliku. Doduše, malo ste se mučili s Lukom Modrićem: znate da je vrijednost neupitna (Real je to), a opet nikako da... U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci.
Tko vam je tada mogao reći da bolje pogledate neopisive tv-reklame u kojima se pojavljuju momci u crnim topićima (artikla koji se internetom trži pod specifikacijom "Domoljubna majica" za 100 kuna), na kojima piše "Joe ministar hrvatske obrane" uz, naravno, onaj beogradski start na Miralemu Sulejmaniju, start koji nam je donio Island pa Brazil pa aerodromsku brutalnost na ekranu Departures, grafite kod podvožnjaka na zagrebačkoj Miramarskoj i briljantnu analitiku tipa narod.hr: napaćeni hrvatski čovjek jedva čeka novu priliku da ponovno i čim prije obuče hrvatski dres.
To proturječje nikad nećete razriješiti jer, nažalost, ne možete dobaciti, jednostavno nemate nogometnog kapaciteta. Koliko se god upirete objasniti da je nogomet "opijum za narod", da nudi "iskrivljenu sliku svijeta" (formulacije su Marxove – to je onaj koji vam se unaprijed gadi), teže vam dolazi do svijesti da ste zapravo idealan primjer toga "opijuma" i te "iskrivljene slike".
One kojima se ovih dana čudite da kako više mogu, nogomet ne zanima kao povremena planetarno-populistička atrakcija, malo opijuma od prilike do prilike i to ako igraju naši. Oni su stalno unutra. I u tome je sva razlika, trenažni proces, višak kapaciteta, slatka pobjeda kondicije. Jer nogomet nije tek dvadesetak bogataša na travnjaku u brazilskim atmosferskim prilikama. Nogomet je i politika i ekonomija, neprestano i stalno, slika i prilika, zamašnjak i primjer neoliberalne koncepcije svijeta. I zato vam je sve to neopisivo.
Jedna lapidarna izjava Alberta Camusa nekom sportskom magazinu već desetljećima nadrasta samu sebe i vrti se u nekoliko inačica s par stalnih mitema koji značenje njegove intervencije oblikuju u uvijek istom smjeru, naime, da je Camus sve što je naučio o moralu, naučio zahvaljujući nogometu. Izvornik bi otprilike glasio: "Nakon svega što sam prošao u životu, ono što sigurno znam o moralu i ljudskim dužnostima dugujem sportu i to sam naučio u RUA-u" (Racing Universitaire d'Alger, nogometni klub u kojem je kao junior branio, ali pluća nisu izdržala i u sedamnaestoj je moralna poduka završila).
Njegov amaterski (i u međuvremenu rasformirani) klub postao je prvak Alžira četiri godine nakon što je mladi Albert okončao karijeru. Bi li branio za šampionsku momčad? Nebitno. Mogli bismo pak do zore razglabati što je Camus to točno naučio. Prisjetimo li se tek dviju njegovih popularnih izreka koje – jednako kao i ona o nogometu i moralu kruže svijetom – i prilagođavaju se svakoj prilici: da je u svijetu bez iluzija čovjek stranac i da Sizifa koji gura onaj kamen valja zamisliti sretnim. Nisu li to varijante svakosezonske navijačke nade koja ubija (The Hope That Kill Us – naslov je antologije škotske nogometne fikcionalne proze), jer svaki novi kvalifikacijski ciklus ili nova sezona budi novu nadu (odnosno snaži jedinstvo i donosi osjećaj uspjeha, kako bi to mudro rekli i na narodu.hr).
Ili je Camusova moralka oda "obaveznoj igri", ono, tko je pogriješio i čiji je čovjek na drugoj stativi – logično za golmana. Je li Sizif možda nalik Meksiku i Čileu? Ili reprezentaciji SAD-a koja je doduše utakmicu s Belgijom trebala završiti s pet lakih komada u mreži, a već se danima proizvodi dojam o junačkoj pogibiji. Iz istog je repertoara i fikcija o "moralnim pobjednicima". Nema takvih, jer natjecanje je u nogometu, a ne u moralu. Sapunice se vrte u drugim terminima. Ostaje nogomet, kao igra, politika i ekonomija. Nerazmrsivo. Kako bi bilo: sve što sam naučio o ekonomiji i politici, naučio sam zahvaljujući nogometu?
A vas koji ste u međuvremenu, zasićeni, odustali od njega i riješili se svojih privremenih iluzija, gluhi i slijepi na sve njegove aspekte – kako je vas moguće zamisliti? Jeste li stranci? U nogometu svakako. Nikad nećete razumjeti da je Sizifova sreća zapravo sreća nove sezone, početak prvenstva s prelaznim rokom kao uvertirom. Ta nada koja ubija jer se neki trofeji čekaju više od pet desetljeća, a onda već oko nove godine sve postane jasno, na proljeće se dodatno potvrđuje, svibanj je okrutan jedino zbog rezignacije.
U sjevernom Londonu, na primjer, "duhoviti" navijači Arsenala rugaju se svojim susjedima da uopće nije važno kakve su boje bili njihovi dresovi, jer su zadnji put, što snimci nedvojbeno potvrđuju, prvaci bili u crno-bijelom, daleke 1961. Kod nas skoro slično, godinama: "Ako ne postaneš novi prvak ti..."
U tom je smislu Svjetsko prvenstvo zapravo počelo kad su "vaši" ispali, kad je opijum ispario, kad ste se isključili i prešli na "važnije" teme. Nama ostaje slast završnice, unatoč vašem preziru. Najprije mladi kralj James protiv nikad iritantnijeg Brazila, zatim susret nove Francuske i stare Njemačke, pa završni obračun Beneluksa i Latinske Amerike. I sve to zajedno s ekonomijom i politikom.
Nerazmrsivo.
*(Marko: "Uh, moram sugerirat kraj - a vaša politička pozicija je jasna, vi ste domobrani, a metoda je 70 godina ista - skinit u mudante i nek bezglavo trčite po šumi. Ili Konzumu. Neopisivo. Evo linka zauzvrat"
Mario: "Kako Fidel nije FARC-ovce spomenuo ... upravo razmišljam o tome. A jebiga, godine su to.)