Nisam želio tek tako prijeći preko nepravde, ali jednako tako nisam kontroloru želio spakirati opomenu pred otkaz Foto: Zagreb.hr
Čitao sam neki dan kako je Jergovića nasanjkala policija i uzela mu finu cifru. Nisam bio siguran je li strašnije što policajac nije bio svjestan pred kime stoji i kako ga MJ može javno prokazati, to što možda nije upoznat s prometnim pravilima, ili pak to što je htio na prepad naplatiti prekršaj koji, čini se, nije ni postojao.
Meni se nekoliko dana ranije dogodilo nešto slično, zbog čega sam imao duboku empatiju za sirotog Jergovića. Nisam o tome mislio pisati, no zbog njega moram, jer želim da zna da sam njegov supatnik i da dijelimo isti razdirući osjećaj nepravde.
Razlika je u tome što se moja priča ne odvija na Palmotićevoj, nego na ćošku Vukovarske i Savske, u drugim kolima stare četvorke. Prošlog petka iz totalne obijesti potrčao sam na tramvaj, iako sam se komotno mogao prošetati tih par stanica. Tek što sam ušao, uhapsila me kontrola; doslovno nisam stigao napraviti dva koraka. Ipak, kartu sam imao, samo ju je trebalo štancati, što sam i pošao učiniti. Drama je u tome što u starim četvorkama aparat za štancanje stoji samo na prvim vratima vagona, pa je to bilo fizički nemoguće jer me već okružio ZET-ovac u dobroj psihofizičkoj formi za zlostavljanje putnika.
Nije ga uvjerio podeblji bunt poništenih karata ni argument da je nemoguće u prvoj sekundi ulaska u kola štancati kartu. "Daj mi tu kartu", rekao je. "Idem ju štancati, tek sam ušao", odgovorio sam pravedno. To je bilo dovoljno da on povisi ton i prijeteći zatraži kartu. Predao sam je, a on nije ni trepnuo, nego ju je spremio u svoju "pederušu" i rekao mi: "Budi sretan, dobro si prošo". Dok je razlagao bitne aspekte moje sreće, paralelno je kažnjavao neku putnicu koja je glumila konfuziju i osjećala stanoviti sram dok ju je mrga zapisivala.
Nisam bio siguran, ako sam ostao bez karte, smijem li ja i dalje biti u tramvaju? Jesam li sad pod mrginim pokroviteljstvom dokle god se vozimo? Što ako on mora izaći prije mene, a ponovo me uhvati kontrola? Hoću li im morati objašnjavati da je imam, ali da je kod njihovog kolege? Za svaki slučaj sam sišao, objavio svima na stanici da je u kolima kontrola. Potom sam nazvao ZET da pitam smije li kontrolor zadržati moju neponištenu kartu.
Ljubazna gospođa iz Pritužbi mi je objasnila da je kontrolor morao dati pismenu obavijest o preuzimanju karte i da je sve ostalo prekršaj. Pozvala me da dođem na Ljubljanicu i podnesem prijavu te da imam pravo zatražiti prepoznavanje kontrolora - smiješna mi je bila pomisao da idem na prepoznavanje, kao da sam u nekom nastavku Njujorških plavaca, pored Sipowitza i onog drugog, ne znam kako se zove.
Nakon što sam se smirio, nekako sam poluodustao od istjerivanja pravde. Daleko je ponedjeljak, treba ići do Remize, ulaziti u probleme, pisati prijave, neću propasti zbog cenera, vrijeme, živci, ne isplati se… Idući dan, isto se dogodilo Jergoviću. Više nisam imao dvojbe. Čak mi je prošlo kroz glavu da je Jergović žrtva moje kukavičke šutnje, ali brzo sam prestao razmišljati u tom smjeru.
Kad sam napokon stigao u urede ZET-a, dočekao me kaos. Neka gospođa je urlala na šefa Pritužbi: "Svi ste vi isti, od istog materijala i kroja! Samo kradete, nasilni ste, sakrivate se iza državnog grba! Otkud vam pečat s državnim grbom!?", vikala je i pokazivala na otisak, pa nastavila: "Žalit ću se na vas, na ZET!" Glavni je bio staložen, vidjelo se da već ima utakmica u nogama, mirno je odgovorio ženi: "Jesam li ja ZET, gospođo? Tamo je pravna služba, oni to moraju riješiti." Nju je otpravio, pa je na red došao moj problem.
Ispričao sam cijeli događaj, prepoznali smo kontrolora po prijavi koju je zalijepio onoj nesretnici do mene, a zatim ga je nazvao s fiksnog i rekao mu da ga slijedi prijava, disciplinska komisija i opomena pred otkaz. U tom trenutku sam stisnuo kočnicu i rekao da ne želim da čovjek ostane bez posla, koliko god primitivan bio i koliko god sam uvjeren da preprodaje oduzete karte, izigravajući pritom Boga s tračnica. Glavni mi je dodao slušalicu da pokušamo riješiti stvar bez prijave.
Rekao sam kontroloru da želim nazad svoju kartu, on je tvrdio da se ništa nije dogodilo, da sam sve izmislio, da je njegova riječ protiv moje, ali da će u svojoj velikodušnosti platiti tramvajsku kartu. Sve ostalo bilo bi, kaže, nepotrebna komplikacija.
Izgubio sam dva sata čekajući ga u "Trešnji", ali nisam odustao jer sam znao da bi Jergović isto učinio, to mi je davalo snagu. Kad sam ga napokon konfrontirao ispred kioska na Remizi, sve je zanijekao, smijao se, objasnio mi da serem i kupio mi kartu.
Time sam postao – vrlo je vjerojatno - prvi Zagrepčanin kojem je ZET-ovac kupio, a ne prodao kartu, ali i samo još jedna u nizu budala koja nije prijavila maltretiranje omnipotentnih kontrolorskih autoriteta s plaćama od tisuću ili koliko eura, od kojih oni najbolji preprodaju ukradene karte. Trebao sam, kao Jergović, zapamtiti broj značke. Sad znam za drugi put.