Presuda u nezgodno vrijeme, ali je li kod nas ikad zgodno?

Nakon 16 godina političkih prepucavanja i utrošenih 28 milijuna kuna (uglavnom na strane odvjetnike) dogodilo se ono što su pravni stučnjaci očekivali cijelo vrijeme: Hrvatska nije uspjela dokazati da je Srbija na njezinu tlu počinila genocid tijekom ratnih zbivanja između 1991. i 1995. godine. To ne znači da groznih zločina nije bilo, i sud je u svojoj presudi konstatirao da su utvrđena djela genocida na nizu lokacija u istočnoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji, Kordunu, Lici, Baniji i Dalmaciji. Odnosno, Hrvatska je dokazala da su "JNA i srpske snage" počinile zločine koji jesu actus reus genocida. Međutim, zaključak je suda, nedostaje ključan moment da bi Srbija stvarno i bila osuđena za genocid, a to je namjera počinjenja genocida. Međunarodni sud pravde u svojoj je presudi zaključio da su zločini koji bi se mogli okarakterizirati kao genocid počinjeni u svrhu etničkog pražnjenja prostora i stvaranja homogene velikosrpske države, a ne u svrhu fizičkog uništenja hrvatskog naroda.

Iako su neki hrvatski pravovjernici, počevši iz šatora u Savskoj, odmah kriknuli kako je sud ovim postupkom izjednačio krivnju obiju strana, to se može tvrditi samo utoliko što ni Hrvatskoj, ni Srbiji, kao ni Bosini i Hercegovini 2007., nije priznao da je broj ubijenih dovoljno velik da bi se smio karakterizirati najtežom od svih optužbi, a to je ona o počinjenom genocidu. Konvencija o genocidu donesena je nakon Drugog svjetskog rata da bi spriječila ponavljanje holokausta, sistematskog istrebljenja jednog naroda ili rase. Suci Međunarodnog suda pravde u slučaju hrvatske tužbe u omjeru 15 naprama dva slijedili su tu konzervativnu definiciju genocida, dok u slučaju protutužbe, koja je ipak bila samo mjera pritiska na Hrvatsku da povuče tužbu, nijedan od sudaca nije imao suprotno mišljenje. Konstatirano je da su hrvatske snage počinile grozne zločine nad Srbima koji su ostali na području pod zaštitom UN-a nakon "Oluje", ali nije utvrđena genocidna namjera hrvatskog vodstva ni preko transkripta s Brijuna, ni u organiziranju akcije.

O izjednačavanju krivnje ne može se govoriti jer ovom sudu nije u mandatu bilo da ustvrdi da je Srbija poduzela agresiju na Hrvatsku, a da se Hrvatska samo branila te da Srbija zbog toga Hrvatskoj mora platiti ratnu odštetu. Što je bila prvotna namjera onih koji su tužbu podigli.

Podsjetimo, davne 1999. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman saznao je da se na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) pripremaju materijali protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha, uključujući i njega, zbog zločina počinjenih tijekom i nakon "Oluje". Američki odvjetnik David Rivkin, zajedno s tadašnjim hrvatskim ministrom pravosuđa Zvonimirom Šeparovićem i potpredsjednicom Vlade Ljerkom Mintas - Hodak predsjedniku Tuđmanu savjetovali su da ulože tužbu drugom haaškom sudu - Međunarodnom sudu pravde (ICJ), koji sudi državama, kako bi dokazali da je Hrvatska ta koja se u ratu branila te, dakle, nije mogla počiniti zločine. Tada je, podsjetimo, i prema ICTY-ju vladao taj stav. Problem je bio samo u tome što tada definicija zločina agresije još nije postojala u međunarodnom pravu i jedina je opcija bila tužiti za genocid. Rivkin je sastavio svoju tanašnu optužbu i sudu je dostavio još davnog 2. srpnja 1999. godine. Time ništa nije spriječeno. Predsjednik Tuđman umire nekoliko mjeseci kasnije, a tužba pri ICJ-u dočekala je novu, Račanovu vladu, jednako kao i optužnica protiv hrvatskih generala, koja je ipak podignuta, da bi svoj sudski epilog u vidu oslobađajuće presude doživjela tek nedavno.

U strahu od osude javnosti ako dođe do povlačenja, tadašnji premijer Ivica Račan odlučio je nastaviti s tužbom, ali je za pripremu memorijala, popratnog materijala s dokazima, angažirao hrvatske stručnjake Ivu Josipovića i Ivana Šimonovića. Oni su uvijek ostavljali dojam da bi im bilo draže kada bi Hrvatska dogovorom uspjela dobiti ono što traži od Srbije, a što ni do danas nije u potpunosti riješeno, a to je rasvjetljavanje sudbine nestalih, povratak opljačkanoga i kažnjavanje ratnih zločinaca na sudovima. Nisu nikad gajili pretjerane nade u uspjeh postupka pri ICJ-u, što potvrđuju i riječi sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića nakon izricanja presude. Po njemu, rezultat cijele ove sage je velika količina pribavljenog materijala, oko 2000 stranica dokumentiranih zločina, koje će poslužiti povjesničarima, kao i legitimacija Hrvatske kao države koja je neovisnost stekla u obrambenom ratu, a ne na genocidu.

S tužbom se dogodilo ono što se i moralo dogoditi: podignuta je iz politikantskih razloga, 16 godina je preko tužbe išlo prepucavanje na relaciji Hrvatska - Srbija, a na kraju su svi nabrojani zločini, ubojstva, silovanja pali pod pravničke škare koje po svom aršinu određuju što spada, a što ne u strogu definiciju pojma genocid.

Presuda je izrečena, a katarze nema. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izrazila je nadu da će ovime biti zatvoren taj dio grozne povijesti i da ćemo se okrenuti prema budućnosti. Istu je nadu izrazio i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić. To bi tako možda i bilo u nekim normalnim državama. Međutim, vladajuća politika Srbije nikad se nije jasno odredila prema onome što je u ime Srbije radio Slobodan Milošević, pa ako to nije napravila u vrijeme Tadića, teško da će to napraviti u vrijeme Nikolića i Vučića, a u Hrvatskoj ritam udaraju oni koji iz Savske 2015. godine poručuju da se bore protiv Jugoslavena. Presuda nije mogla pasti u nezgodnije vrijeme, ali je li kod nas ikad zgodno vrijeme?