Socijalizam u Hrvatskoj je moguć

U SDP-u mogu odahnuti. Enfant terrible riječkog SDP-a Hrvoje Štefan vratio je stranačku iskaznicu i prešao u Radničku frontu. SDP vidi kao nedemokratsku, prokapitalističku, neoliberalnu stranku, koja je izdala lijeve i socijalističke ideje. Ohrabren uspjesima Sirize i Podemosa, političku borbu protiv kapitalizma, a za humanije i solidarnije društvo, nastavlja u Radničkoj fronti za koju vjeruje da može vremenom dokinuti postavke kapitalističkog sistema, koji je protivnik svih onih koji žive od svog rada. U Radničkoj fronti trenutačno obnaša (tromjesečnu) funkciju koordinatora riječke organizacije.

Nakon 16 godina vratili ste člansku iskaznicu SDP-u i pristupili Radničkoj fronti. Zašto?

Pojavila se Radnička fronta, a riječ je o ljudima koje znam i od ranije kroz njihove aktivnosti na nevladinoj sceni, a koji rade dobre stvari. Zalažu se za kritiku sistema u kojemu živimo i vrlo su aktivni u izvaninstitucionalnim djelovanjima poput blokade fakulteta 2009. godine. Na pravi način promišljaju probleme našeg društva, a sada su se napokon odlučili i politički organizirati jer su svjesni da se stvari suštinski mogu mijenjati jedino političkim angažmanom.

Do sada sam na sličan način pokušavao djelovati kroz SDP i nastojao da se socijaldemokracija i stranka razvijaju u drugačijem smjeru. To sam nastojao otkako sam ušao u SDP, međutim tek se Radnička fronta pojavila kao smislena, kvalitetna lijeva opcija.

Šira vas je javnost upoznala kao oštroga kritičara SDP-a zbog izostanka socijaldemokratske i lijeve komponente u stranci. Riječki SDP, međutim, na glasu je kao lijevo krilo stranke. To vam nije bilo dovoljno lijevo?

Ne bih baš rekao da je riječ o lijevom krilu. Riječ je o tome da je Rijeka stjecajem specifičnih povijesnih okolnosti multikulturalna i tolerantnija sredina. Nacionalizam je u Rijeci bio uglavnom neprihvatljiv za razliku od ostatka zemlje, zbog čega je SDP, zna se pomalo u šali reći, praktički od 1945. u tom gradu na vlasti. Ljudi su odbijali HDZ-ov nacionalizam i podupirali su SDP zbog protivljenja nacionalizmu, ali glede temeljnih polit-ekonomskih pitanja ne može se baš reći da se lokalni, riječki SDP bitno razlikuje i da je progresivniji od ostatka stranke. To sam brzo shvatio i otvoreno kritizirao. Nikad nisam poistovjećivao SDP s rukovodstvom stranke, jer u bazi i članstvu prevladavaju ljudi koji inkliniraju istinski lijevim političkim idejama, ali struktura stranke je prilično nedemokratska i statutarni mehanizmi su takvi da cijelo vrijeme održavaju stranačku elitu, oligarhiju koja provodi politiku koja nije socijaldemokratska i ne zastupa interese onih koje bi trebala – ljudi koji žive od svog rada.

Socijaldemokracija je nekad bila krajnje progresivna ideja i među prvima je pokrenula političko organiziranje radnika u borbi protiv hegemonije kapitala, tamo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ideja socijaldemokracije u samom početku nije bila kompromiserska, oportunistička nego progresivna. No, kada je prestala problematizirati kapitalizam i odbacila marksističku kritiku političke ekonomije kao svoje teorijsko oruđe, reformirala se i prestala biti brana kapitalu.

Na unutarstranačkim izborima protiv Vojka Obersnela dobili ste respektabilnih 36 posto glasova, što govori da značajan dio članstva u Rijeci o stranci razmišlja na vašem tragu?

Već dugo govorim da obični članovi nisu zadovoljni politikom rukovodstva i ta politika ne predstavlja njihove interese, što je moja kandidatura i pokazala. To je bila velika potvrda da SDP ide u pogrešnom smjeru, i da se stranačka baza i rukovodstvo značajno razilaze, ali rukovodstvo ima poluge i mehanizme kojima kontrolira stranku neovisno o tome što članstvo misli i želi. Članstvo šalje poruke da želi da SDP ide u radikalnije lijevom smjeru, no to nitko u rukovodstvu ne želi čuti.

Vidite li među postojećim parlamentarnim strankama neku koja zastupa istinsku lijevu ideju?

Među parlamentarnim strankama ne, Radnička fronta je jedina koja problematizira kapitalizam. Ostale stranke to ne čine, osim u nekim elementima, poput ORaH-a, ali to nije povezano u konzistentnu cjelinu sistemske kritike. Jer kod nas, kao uostalom i drugdje, problem je sistemske naravi, a pitanje sistema ne postavlja nijedna od tih nominalno lijevih stranaka, ni ORaH, ni Laburisti, dok je Živi zid pak priča za sebe.

Pretpostavlja se da Radnička fronta očekuje značajniji politički uzlet na valu pobjede Sirize u Grčkoj i očekivane pobjede Podemosa u Španjolskoj. No, je li kod nas moguć značajniji uspjeh takve opcije? U Grčkoj ili Španjolskoj na ulice izlaze deseci tisuća ljudi zbog nezadovoljstva socijalnim statusom i životnim standardima dok kod nas takvih manifestacija nezadovoljstva nema iako je ekonomska situacija vrlo slična tim zemljama.

Ne bih stvari gledao baš tako pesimistično, iako se slažem da je dobro to što kod njih ljudi izlaze na ulice u velikom broju da izraze nezadovoljstvo na koje se radikalno lijeve platforme mogu i trebaju nadovezati i koje to nezadovoljstvo trebaju politički artikulirati. Toga kod nas nema, ali ne znači da neće biti u perspektivi i da na tome ne treba raditi. Radnička fronta radi upravo na stvaranju takvog okvira. Nama nedostaje iskustvo formiranja radikalno lijeve organizacije i do pojave Radničke fronte bilo je tek nekoliko minornih pokušaja. No, to je proces koji traje godinama, ni Siriza nije krenula jučer, nego postoji od 2004. godine. Siriza je godinama gradila infrastrukturu da bi u trenutku pobune mogla politički usmjeriti tu energiju. Vjerujem da će se i kod nas u nekom trenutku to nezadovoljstvo građana preliti u prosvjed i izlazak na ulice i zadatak Radničke fronte bit će da ga politički usmjeri prema pravim uzrocima obespravljenosti ljudi. Nisam sklon tezi da smo inertni i nezainteresirani i da kod nas takvi prosvjedi nisu mogući. I povijest je pokazala da je to moguće – u trenutku kada je cijela Europa bila za vrijeme Drugog svjetskog rata pod okupacijom Sila osovine, na ovim područjima javile su se najprogresivnije snage u Europi koje su među prvima organizirale uspješan otpor. Dakle, ne čini mi se da je problem naš mentalitet. Za nas su važni poticaji iz Grčke i Španjolske i ovisno kako se tamo stvari budu razvijale tako će i nama dolaziti impulsi da se stvari i ovdje snažnije pokrenu.

Radnička fronta nedavno je organizirala skup s ciljem organiziranja radničkog otpora. Kod nas se, međutim, uglavnom pokazuje da ljudi nisu spremni na otpor sve dok misle da imaju što izgubiti, pa bila to i minimalna plaća. Kako kanite razbiti tu "blokadu"?

Slažem se da ta blokada i taj strah postoje, ali ta vrsta poticaja uvijek kreće od nekakve manjine. Nikad se neće na jednom mjestu sami od sebe skupiti milijun ljudi i izvesti revoluciju. Okolnosti, međutim, idu u pravcu da se takav odnos ljudi mijenja i da su sve više spremni na borbu za svoja prava. U kojem će se trenutku masovnije pokrenut proces progresivnog političkog povezivanja, teško je predvidjeti, jer se ljudi i dalje grčevito drže za ono što imaju ili vjeruju da će imati, bojeći se da i to ne izgube, i dosta su pod utjecajem dominantne ideologije koja ih uvjerava da nikakva alternativa nije moguća i da nema smisla ništa radikalno drugačije ni pokušavati. Vladajuća ideologija nastoji stvoriti otklon od prave slike, javnost uvjeriti da su krivi nekakvi korumpirani pojedinci, a ne da u osnovi stoje sistemski razlozi. No uzroci opće obespravljenosti impersonalnog su karaktera, dok su korumpirani pojedinci samo njihov simptom. Politički fokus stoga treba staviti na promjenu sistema, i pobjeda Sirize otvara prostor i za ta pitanja koja je donedavno bilo nemoguće postavljati.

Rastući prekarijat u nas, unatoč nesigurnoj sadašnjosti i još neizvjesnijoj budučnosti, i dalje uglavnom šuti. Očekujete li da bi se taj trenutak, točka preokreta o kojoj govorite mogao dogoditi i prije ovogodišnjih parlamentarnih izbora na kojima će, prepostavljamo, sudjelovati i Radnička fronta?

Iako organizacija još nije donijela odluku, mišljenja sam da ćemo se odlučiti za izlazak na izbore. Što će biti okidač i kada će se pojaviti, ne znam, ali svakako treba raditi na toj organizaciji i analizi. Teško je pretpostaviti kako će se stvari razvijati, dio ovisi o europskom kontekstu, dio o našem specifičnoj situaciji. Čitav će niz faktora utjecati na to, ali je potrebno organizirati se i postavljati prava pitanja, ukazivati ljudima na suštinu problema i povezivati se sa sličnim inicijativama u drugim zemljama koje rade na sličnom tragu i pokušavaju riješiti slične ili iste probleme. Moramo graditi međunarodnu radničku solidarnost jer nas sve muči isti uzrok i jedino se zajedički možemo na adekvatan način suprotstaviti tom uzroku i boriti se za drugačiji sistem društvenih i proizvodnih odnosa. Svima nam je isti cilj – da ljudi ne budu socijalno isključeni, da nema enormnih društvenih razlika i da svi mogu od svojeg rada dostojanstveno živjeti.

Radnička fronta ima kvalitetnu međunarodnu suradnju i solidarnost s bliskim opcijama poput Sirize, Podemosa, Združene levice, međutim takve solidarnosti i suradnje među radnicima i obespravljenima unutar Hrvatske zapravo nema. Zašto?

Činjenica jest da se radnike nastoji okrenuti jedne protiv drugih i to je rezultat vladajuće ideologije koja stvara te polarizacije, bilo na nacionalnoj osnovi, bilo prema, recimo, zaposlenima u javnom sektoru koje se smatra uhljebima. Vladajući, poduprti svojim medijima, potiču taj animozitet tvrdeći da se u privatnom sektoru ostaje bez posla zbog uhljeba u javnom i ta "podijeli, pa vladaj" operacija ima funkciju skretanja pogleda s pravih uzroka radničke obespravljenosti. Vlast ima poluge kojima potiče tu polarizaciju, ali mislim da ljudi polako shvaćaju što stoji iza toga, no to je proces, nećemo se preko noći osvijestiti i treba vlastitim djelovanjem i primjerom graditi pozitivnu solidarnost među radnicima i boriti se protiv negativne koju potiču vladajući..

Konkretne akcije Živog zida, koji se izlaže i suprotstavlja policiji da bi spriječio deložacije, građani su prepoznali i značajno honorirali na predsjedničkim izborima. Kako Radnička fronta namjerava tomu parirati? Organizirate okrugle stolove, ali oni teško mogu biti pokretači za masovnije akcije.

Slažem se, ali i mi pripremamo prosvjede i razne druge oblike pomoći – danas Imunološkom zavodu, sutra Rafineriji, prekosutra protiv monetizacije autocesta, a onda u konačnici i baš svima koji to od nas budu tražili. Mi pozivamo radnike i sindikaliste da nam se jave ako trebaju pomoć. Treba biti među radnicima, što mi i činimo, i poticati njihovu borbu na razini radnih mjesta. No nama radnik nije samo onaj koji je zaposlen, već naša fronta obuhvaća i nezaposlene, studente, umirovljenike i sve one obespravljene u današnjem društvu. Djelujemo u praksi gdje god možemo i nismo svoje aktivnosti sveli na sastančenje i proklamiranje ideja s nekakvih katedri.

Sigurno je da su ljudi, unatoč potpuno nesuvislom programu, prepoznali taj moment konkretne akcije kod Živog zida jer im je dosta političara koji su udaljeni od njih i samo im prosipaju demagogiju, koji se ne povezuju s njima niti idu među radnike. Zadatak je Radničke fronte kao radikalno lijeve organizacije ići među ljude, povezivati se s njima i artikulirati njihove probleme kako bismo zajedno mijenjali sistem koji odnose među ljudima uspostavlja na nepravedan način. Imamo dobar feedback od radnika, iako u početku budu malo skeptični, ali kada popričamo s njima, jasno im je da smo na istoj strani i da nam je borba zajednička. Vjerojatno je to prvotno nepovjerenje rezultat činjenice da je veliki broj sindikata neodgovarajuće štitilo njihova prava, ali mi uspijevamo uspostaviti kvalitetnu komunikaciju s radnicima, ali i sa sve više sindikata, pogotovo kada shvate da od njih ništa ne tražimo. No, to je također sporiji proces koji ne ide od danas do sutra.

Najavljujete jaču suradnju sa sindikatima. Imate li među političkim opcijama poželjnih suradnika, recimo, ORah, Živi zid, Laburisti, Most Bože Petrova?

Ne vidim trenutačno među prepoznatljivijim političkim opcijama nekoga s kime bismo dijelili čvršći zajednički nazivnik. Više smo fokusirani na izgradnju naše organizacije kojoj pristupa sve više ljudi, a eventualno ćemo u perspektivi razmišljati s kim bismo mogli, no, problem je u tome što, za razliku od nas, nitko ne postavlja pitanje sistema pa njihove političke ideje i programi skreću u pravcu reformizma protiv kojega se mi zapravo borimo. Cilj je postaviti prava pitanja, detektirati prave uzorke i na tome se povezati, ali ako već u startu nemamo zajedničko polazište da je sistem problematičan nego ORaH kaže da su kapitalizam i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u redu, to znači da uopće ne razumijemo problem na isti način.

Radnička fronta se deklarira kao antikapitalistička organizacija. Imaju li utemeljenja teze koje se pojavljuju nakon uspjeha Sirize i Podemosa da je kapitalizam gotov?

To je svakako pretjerana tvrdnja, ali najveća je dobit da se počelo s propitivanjem kapitalizma i načina na koji on funkcionira danas. Malo-pomalo, s analizom nedokidivih kapitalističkih proturječja, vjerujem da ćemo doći i do šireg razumijevanja i slaganja o tome kako bi trebala izgledati alternativa tom društveno-ekonomskom sistemu. Sigurno da vladajuće klase u kapitalizmu nastoje zadržati njegovu logiku i njegove odnose, no, to mogu dalje činiti jedino na način koji će biti socijalno sve destruktivniji.

Kapitalizam može propadati godinama, desetljećima, propadanje je zapravo njegov kontradiktorni modus vivendi. Stoga ne treba očekivati da će sam od sebe ustupiti mjesto nekoj boljoj i pravednijoj alternativi, njega će ipak trebati političkom borbom ukinuti. Bez njegovog ukidanja i uz naivnu vjeru da ga je moguće popravljati, njegove sve dublje kontradikcije izgledno će davati poticaj razvoju novih oblika ekstremno desničarskih platformi. Dakle, ako radikalna ljevica ne uspije, vrlo je izgledno da će ljudi u krajnje diskriminatornim i nehumanim rješenjima vidjeti izlaz. Jer kao što je Walter Benjamin 1930-ih godina lijepo primijetio, svaki fašizam posljedica je neuspjele revolucije. Taj uvid mislim da ništa manje vrijedi i danas.

Kako tumačite činjenicu da su se u Hrvatskoj te nacionalističke, desničarske tendencije u velikoj mjeri raspojasale baš sada, u mandatu nominalno socijaldemokratske vlasti? Zašto su šutke tolerirali rast i jačanje te platforme?

Upravo stoga što nominalno lijevi SDP i Kukuriku koalicija nisu krenuli od problematiziranja ekonomske i političke ovisnosti Hrvatske kao periferne kapitalističke ekonomije, što su se fokusirali na licemjerna moralistička prokazivanja HDZ-a i što su obećavali radnicima nešto što u takvoj poziciji nije moguće ostvariti. I tek kada su došli na vlast, morali su nam svima priznati da smo institucionalno ograničeni i ucijenjeni i da oni jednostavno nemaju druge nego provoditi ono što im nalažu međunarodni politički i ekonomski centri moći. I to je, naravno, nužno vodilo tome da se problemi nisu riješili, da obećanja iz Plana 21 nisu ostvarena i da su se kontradikcije samo produbile. To je pogodovalo s jedne strane razbijanju lažnih liberalnih nada sve ugroženije srednje klase i sitne buržoazije da će manje korumpirana vlast od HDZ-ove automatski značiti zaokret u pravcu ekonomskog i socijalnog prosperiteta, dok je s druge strane kod velikog broja socijalno i ekonomski ugroženih, pogotovo u nerazvijenijim područjima zemlje, politička desnica iznova iskoristila svoje stare isprobane formule i kroz nacionalističku retoriku homogenizarala izborno tijelo na implicitnom obećanju da će oni barem brinuti za svoje samo da se ove izdajnike makne s vlasti.

Zagovarate novi socijalizam. Je li on u Hrvatskoj uopće moguć s obzirom na negativne konotacije koje nosi sa sobom i povezivanje s komunizmom?

To je još jedan od učinaka vladajuće ideologije koja nam preko medija pokušava servirati što je kod nas moguće, a što nije. Vladajući nas pokušavaju uvjeriti da je sve ono što je bilo prije 1990-ih negativno i da sigurno vodi u totalitarni poredak, u neslobode i u konzumerističku oskudicu. Pokušavaju nam onemogućiti realno i kritičko sagledavanje onoga što je bilo prije, kao i onoga što imamo danas i mogućnosti koje realno postoje – da društvo bude pravednije, socijalno inkluzivnije, da svi mogu raditi, da nemamo milijun radno sposobnih ljudi koji ne rade, da nitko nije egzistencijalno ugrožen. A to pokušavaju blokirati ideološkim konstruiranjem negativnog niza asocijacija na bivši sistem, bez bilo kakve analitičke utemeljenosti, samo bazirano na nekritičkom i aspstraktnom izdvajanju i spajanju negativnih slika. Pokušavaju nas uvjeriti da socijalizam više nije moguć ili da svaki socijalizam nužno mora biti ponavljanje onoga što smo već imali. A to jednostavno nije točno.

Trenutačni politički kontekst u Hrvatskoj je obeshrabrujući za ideju socijalizma. I unatoč tomu mislite da je njegova realizacija moguća?

Apsolutno! To je isto kao što početkom 1980-ih godina nitko nije mislio da će se Istočni blok urušiti, da će se Jugoslavija raspasti i da će sve skupa nestati. I onda 1990-ih, kada se to dogodilo, svi su retroaktivno ustvrdili kako je logično da se baš tako dogodilo. Tako i sada nama iz ove perspektive, koju nameće dominantna ideologija, sve izgleda nemoguće. Nama je, kao što je rekao Žižek, lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ali, kada se boriš, onda se perspektiva mijenja i onda ti tek postaje jasno koliko si bio u zabludi i koliko je bilo moguće da se taj sistem promijeni. Naravno da je moguće i imamo jasne signale da se to već događa. Promjene su se pokrenule u Grčkoj, Španjolskoj, Južnoj Americi i to je nešto na što se trebamo nadovezati i biti dio tog novog pokreta.

Koliko je moguće da se to dogodi u zemlji poput Hrvatske?

Polako, to je proces. Ne može se o nekoj ideji suditi po tome koliko je ljudi u startu prepoznaje. Treba nastojati razumjeti zašto oni to ne vide i što ih u tome sprečava i zatim tražiti mogućnosti da se ljudima objasni o čemu je riječ. Najjednostavnije je reći da je nešto nemoguće i tražiti alibi zašto nešto nisi učinio i zašto se nešto ne može. Najlakše je zapasti u defetizam i reći da to što radiš nema smisla jer su ljudi takvi kakvi jesu i svatko gleda samo sebe. Naša je politička i organizacijska zadaća tu perspektivu promijeniti i tu vidim prostor za naše djelovanje, ali i već učinjene korake koji ohrabruju. U jednom trenutku stvari će sigurno akcelerirati i u aktiviranju tog potencijala vjerujem da će biti važna uloga Radničke fronte.

Kakav ishod očekujete na parlamentarnim izborima? Može li SDP zadržati vlast?

Ne bih rekao. Mislim da će se dosta toga promijeniti u ovoj godini i ne bih se kladio da će odnos između glavnih političkih stranaka biti ovakav kakav je danas. Mislim da će doći do rekonfiguracije političke scene. HDZ će biti jak koliko će ljevica biti jaka. Ako lijeva opcija ojača, i preko Radničke fronte, onda vjerujem da će to biti poticaj da se i u SDP-u pokrene lijeva frakcija. Teško je prognozirati, ali ni u jednom scenariju neće biti moguće formirati stabilnu vlast. Jedina izvjesna nakon izbora mislim da će biti nestabilnost vlasti, kojega god ona nominalnog predznaka bila.