Geto, diskriminacija i bijeda

Godina 1995. Predsjednik Češke Vaclav Havel drži govor na otkrivanju spomenika Romima u mjestu Lety, gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio koncentracijski logor. Isti dan, u mjestu Ždar nad Sazavou, ali noću, četvorica skinheadsa ulazi u dom Roma Tibora Berkija, demoliraju mu kuću i bejzbolskom ga palicom, pred očima petero djece i žene, prebiju na smrt.

I prije ovog strašnog čina u Češkoj su ubijani Romi. Premda je slučaj izazvao golemu pozornost i u zemlji i u inozemstvu – Vlada je nakon njega predložila oštrije kazne za rasistički motivirana kaznena djela, a istodobno je nastao poseban policijski odjel koji se fokusirao na ekstremizam – Romi u Češkoj i dalje su meta skinheadsa i neonacističkih organizacija.

Od 1990. do danas u Češkoj je zabilježeno više od 30 smrtnih slučajeva s rasističkim podtekstom, a žrtve su većinom Romi.

Na sreću, posljednjih je godina statistika milosrdnija, ali pohodi na romska naselja, tuče i provokacije ne jenjavaju. Glavni problem koji ostaje neriješen i koji ne služi na čast Češkoj Republici, po mnogo čemu naprednoj, liberalnoj i tolerantnoj zemlji, status je romske manjine kojom se godinama bave različite svjetske institucije smatrajući da Romi nisu dovoljno integrirani i da su izloženi diskriminaciji i rasizmu.

Stanovi u vlasništvu države, u kojima su Romi bili stanari, vlasti su im zamijenile ili otkupile za manje atraktivne lokacije, većinom na rubovima gradova. U zaostalim sjevernim područjima zemlje nikla su brojna geta gdje već nekoliko generacija žive nezaposleni Romi, gdje su u porastu kriminalne aktivnosti, droga, prostitucija i lihvarstvo.



Život u getu



Potpisnica ovih redaka imala je priliku prije nešto više od godinu dana posjetiti geto Predlice na rubu grada Usti na Labi (Usti nad Labem) s televizijskom ekipom Al Jazeere iz Sarajeva. Tog dana u gradu su se održavale demonstracije ultradesničarske, izvanparlamentarne Radničke stranke. Koliko je nepovjerenje prema medijima i onima koji dolaze izvan geta, svjedoči i činjenica da nitko s nama nije htio razgovarati sve dok nisu shvatili da nismo Česi.

Usti na Labi postao je poznat svjetskoj javnosti 1999. godine kada su gradske vlasti podigle betonski zid u Ulici Matični opravdavajući to nesnošljivom bukom, smećem i smradom koji se širio iz romskog naselja. Za Rome, zid je bio još jedan dokaz izolacije i rasizma. Nakon golemog pritiska izvana – Češka je tada vodila pristupne pregovore s Bruxellesom – zid je srušen. Danas je Matična ulica pusta. Češke obitelji koje su živjele s jedne strane ulice prodale su kuće, a Romi koji su stanovali u socijalnim stanovima s druge strane tijekom godina su ih napuštali i odlazili u nedaleka romska geta. Kad smo razgovarali s prosvjednicima, rekli su nam da im smeta što Romi ne žele raditi, što kradu i iskorištavaju državu putem socijalnih naknada.

Zaboravlja se, međutim, da bi mnogi Romi radili da mogu. Za posjeta getu Predlice u svoj dom nas je primio i ugostio Jaroslav Gaži. Lijepo uređen stan nevjerojatno je odudarao od izgleda geta. Jaroslav je svestran i vrijedan majstor. Kad smo ga pitali zašto ima toliko kriminala među Romima, odgovorio je: “A što bi čovjek trebao učiniti? Kad bih imao troje, četvero djece koje ne

mogu prehraniti i ja bih postao kriminalac, a i vi biste. Kad vam plače malo, gladno dijete, učinit ćete sve, pa i krasti i odati se prostituciji. U takvoj situaciji vas zakoni ne zanimaju.”

Naš je domaćin bio jedini Rom u getu Predlice koji je pristao iznajmiti sobu mladom češkom televizijskom novinaru Tomašu Kratochvilu, koji je došao u Predlice snimati dokumentarac o životu Roma u getu. Ostao je živjeti kod Jaroslava pola godine. Zahvaljujući tome, svoju je obitelj oslobodio predrasuda i nepovjerenja prema Romima i napravio odličan film “Gadžo” .



Ekstremisti koriste predrasude i nepovjerenje



Od početka globalne ekonomske krize ekstremisti sve češće organiziraju proturomske demonstracije. Prijelomni trenutak dogodio se 2008. u gradu Litvinovu, kad su se ultradesničari, predvođeni ekstremnom Radničkom strankom, u proturomskom pohodu sukobili s policijom. Tada su prvi put građani otvoreno podržali ekstremiste i negodovali protiv policije. Osim ekonomsko-socijalnog i etničkog, nastao je i problem političko-sigurnosne prirode.

Koliko je atmosfera usijana, govori i događaj iz 2012., kada je u gradu Breclavu protiv Roma prosvjedovalo 2000 ljudi nakon što je tamošnji, teško ozlijeđeni tinejdžer izjavio da su ga napali Romi. Istraga je pokazala da je mladić lagao i da se ozlijedio sam praveći gimnastičke vježbe na ogradi.

“Češka Republika bila je jedina zemlja bivšeg sovjetskog bloka koja nije imala geta, a u posljednjih 20 godina je dopustila nastanak više od 400 socijalno izoliranih područja. Logično je da i oni koji žive u getu, ali i oni izvan njega, imaju probleme. Kada govore o Romima, političari se fokusiraju samo na one koji žive u tim područjima, na nezaposlenost, neobrazovanost, nedovoljnu integraciju, socijalna davanja, a time se pogled na Rome i odnos većinskog stanovništva prema njima pogoršava”, kaže naša

sugovornica Jarmila Balažova, glasnogovornica ministra za ljudska prava Jiržija Dienstbiera, dugogodišnja romska aktivistica i nagrađivana novinarka, naglašavajući kako se stječe dojam da 80 tisuća Roma koji žive u getima predstavljaju svih 250 tisuća, koliko ih živi u Češkoj.

Netrpeljivost prema Romima iz godine u godinu raste. Prema nekim istraživanjima javnog mnijenja, 70 posto Čeha na Rome gleda negativno, a 50 posto njih ih se boji. Svjetske institucije i dalje upozoravaju. Iz Vijeća Europe je prošle godine na adresu češkog premijera Bohuslava Sobotke stiglo pismo.

“Duboko sam uznemiren modelom proturomskih akcija u Češkoj Republici, koje većinom predvode rasističke ekstremističke skupine organizirane u različitim dijelovima zemlje. Sve veći broj tih organizacija i njihova retorika protiv romske zajednice zahtijevaju sveobuhvatnu reakciju čeških vlasti”, napisao je Niels Muižnieks, povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava, dodajući da je u 2013. zabilježeno 22 napada na Rome.



Rješenje u pozitivnoj diskriminaciji?



Potkraj prošle godine češka je vlada usvojila izvještaj o romskoj manjini u 2013. u kojem stoji da se ionako težak položaj Roma u Češkoj pogoršava. Forumova druga sugovornica, Zuzana Šabatova, češka pučka pravobraniteljica, ističe da uzrok nije samo u ekonomskoj krizi i posljedicama koje pogađaju sve građane, nego otvorena diskriminacija prema Romima kad je u pitanju stanovanje, zapošljavanje i obrazovanje, kao i nedostatak odlučnosti kod vladajućih da nešto promijene.

Ima, međutim, onih koji su voljni nešto uraditi. Ministar za ljudska prava Jirži Dienstbier predložit će uskoro vladi strategiju romske integracije do 2020. godine, koja se u radnoj verziji nalazi na vladinim web-stranicama. Dokument je već naišao na oštru kritiku i nesuglasje širom političkog spektra uz opaske da je diskriminirajući u odnosu na većinu.

“Usvojite li mjere za ukidanje diskriminacije manjine, koja je do sada očito bila u neravnopravnom položaju, time ne diskriminirate većinu. Time samo manjinu dovodite na razinu većine. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima govori da to nije diskriminacija. Kad, na primjer, na ulazu u trgovinski centar izdvojite parking-mjesta za invalide, to nije diskriminacija zdravih ljudi. Kritika pozitivne diskriminacije je neznanje i nevoljkost prevladavanja netolerancije u društvu koju odgovorni političari ne bi smjeli podržavati”, ističe Šabatova.

“Želi li Češka uspjeti u integraciji Roma, mora poduzeti određene korake. Ili ćete o problemu neprestano govoriti, pokazivati na njega prstom i vrtjeti glavom, ili ćete taj problem početi rješavati. Želimo li u budućnosti smanjiti broj ljudi ovisnih o socijalnim naknadama, moramo ih obrazovati, ne samo djecu, nego i odrasle koji se ne snalaze na tržištu radne snage. Moramo motivirati ljude kojima prijeti ovrha da rade. To se ne tiče samo Roma. Sve je više građana na rubu siromaštva, a ne budemo li imali mehanizme kako ih izvući iz bijede, vremenom ćemo zakazati kao društvo”, smatra Jarmila Balažova.



Romsku djecu se šalje u specijalne škole



Jedan od najvećih problema romske manjine u Češkoj je obrazovanje djece. U doba komunizma romsku su djecu vlasti slale u specijalne škole, a s tom praksom nastavilo se i nakon 1989. s tom razlikom da se od prije nekoliko godina te škole zovu "praktične". Nepotrebno je reći da tamo velika većina romske djece ne pripada. Europski sud za ljudska prava 2007. godine uvažio je tužbu 18 romske djece iz Ostrave i osudio Češku Republiku za neizravnu diskriminaciju romskih đaka zbog neopravdanog slanja u specijalne škole.

Danas su to odrasli ljudi, neki i s vlastitom djecom, a samo jedan od njih je zaposlen, i to kao socijalni radnik. Najveći dio posla posvećuje romskoj djeci da ne idu u praktične škole. Potkraj 1990-ih, pa sve do 2005. specijalne škole pohađalo je 70 posto romske djece. Vremenom se taj broj smanjio na sadašnjih 28 posto, što je i dalje golem postotak u odnosu na udio

Roma u cjelokupnoj populaciji.

"Prije nekoliko godina moj je prethodnik proveo istraživanje, koje je potvrdilo visok udio romske djece u praktičnim školama, i zaključio kako država diskriminira Rome u obrazovanju. Još, međutim, nismo postigli značajniji napredak", ističe pučka pravobraniteljica.

Česka Republika ne razlikuje se puno od ostalih europskih zemalja kada je u pitanju broj onih koji podržavaju ekstremizam i nasilje protiv pripadnika druge rase, ali se razlikuje po intenzitetu predrasuda prema Romima. Sociolozi naglašavaju kako je češki rasizam specifičan i po tome što Čeh koji je sklon rasizmu nije antisemit i Židove smatra integralnim dijelom svoga društva. Prema Romima, pak, prevladava segregacijski, rasistički i diskriminacijski pristup.

Prije godinu i pol dana mladi romski par dobio je petorke, država je pomogla, a medijski pomno praćen slučaj izazvao je val solidarnosti među građanima. Na žalost, istodobno je izazvao i val neviđenih rasističkih izljeva na društvenim mrežama i po forumima novinskih portala. “Velik utjecaj na predrasude prema Romima imaju i mediji zbog načina na koji pišu o njima, ali ključno je što se politička klasa ne suprotstavlja anticiganizmu jasnim, osobnim stavovima”, zaključuje pravobraniteljica Šabatova.

"Mnogi Česi su uvjereni da Romi mjesečno dobivaju i do 2000 eura socijalnih naknada, da ne moraju plaćati lijekove, da svi imaju desetero djece, da svaki Rom pjeva do zore i da je s njima nemoguće živjeti u jednoj zgradi. Ne želim umanjivati negativna iskustva koja neki Česi imaju s Romima, ali s druge strane, svaki Rom, uključujući i mene, ima negativno iskustvo samo zato što je Rom. Događa mi se da u metrou ne žele sjediti do mene, da čvrsto drže svoju torbu kad me vide ili da me u trgovinama s vrata traže da im otvorim svoju torbu. Moram li zbog toga rezignirati i plašiti se svih Čeha? Sigurno da ne. Česi su, u prosjeku, manje društveni i komunikativni, više se boje, manje se posjećuju po kućama, ali ja imam prijatelje na objema stranama. Neki Romi su se uvukli u vrtlog droge, prostitucije, ovisnosti o poker-aparatima, a sve to u kombinaciji sa sustavom obrazovanja u praktičnim školama začaran je krug. Jedan dio Roma je naviknut na inerciju u getu, ne traže posao, rade eventualno na crno, zbog dugova i

straha od ovrhe. Ja sam imala sreću da su moji roditelji, premda samo s osnovnom školom i s četvero djece, obrazovanje smatrali presudnim", zaključuje Balažova.

U usporedbi sa slovačkim, rumunjskim i bugarskim Romima, životni standard čeških Roma znatno je viši. Oni koji su integrirani i zaposleni u osnovi nemaju ozbiljne probleme u češkom društvu, ali za one druge izlaz iz geta, na koji Češka za razliku od drugih posttotalitarnih država nije navikla, sada nije nimalo jednostavan. Stvari su bespotrebno otišle predaleko.