Savska 66: Strah hrvatskog bijednika od hrvatskog branitelja

Atmosfera je bila uobičajena za ono doba dana između posljednje kave i prve pive. Listaju su već pročitane novine, ne zato da se nađe nešto zanimljivo, već da se ubije vrijeme – da se, nekako, dočeka onaj tren u kojem je pristojno umjesto, „još jedan makijato... mali“, zatražiti prva tri deca; rastežu se već završeni razgovori iz istog razloga zbog kojeg se listaju pročitane novine; besciljno se, dok sat kuca kao da je pokvaren, putuje bespućima internetske neozbiljnosti...  A onda je, odjednom, kao što bi rekao Sejo Sexon, atmosfera bila k'o kad je umro Tito.

Dvojica muškaraca u maskirnim uniformama, nikako mlađih od četrdeset i pet, šest, kratko ošišanih, koščatih lica, pogleda kakav čovjek ima dok pregledava nepoznat prostor, ušla su u neveliki kafić. Zadržali su se kratko, točno koliko treba da procijene kako im u ono malo slobodnog prostora nikako ne može biti komotno, okrenuli i izašli. Opet, ostali su dovoljno dugo da svi zamuknu, maknu pogled u stranu, čekajući nešto, možda i narudžbu, prije psovku, pa i prijetnju...  sve što se već  očekuje kada se ukažu neki ljudi sa prijetećim pogledima.

Kako su neznani gosti izašli, tako je, opet, sve bilo kako i uvijek biva između posljednje kave i prve pive. Tek je poneko primijetio oznake na leđima vojničkih jakni. Muškarci u maskirnim uniformama, nikako mlađih od četrdeset i pet, šest, kratko ošišanih, koščatih lica, pogleda kakav čovjek ima dok pregledava nepoznat prostor, bili su, još jesu, demineri. Nije poznato, a nije ni važno, jesu li malo mjesta i malo mira tražili da se odmore od posla ili od puta.

Dvojica muškaraca, već opisanih, izgledali su kao branitelji u mirnodopskoj ofenzivi, kao da su, nema petnaest minuta, izašli iz onog šatora kod Ministarstva branitelja, preletjeli tristotinjak kilometara do obale i dali se u potragu za Jugoslavenima, komunistima, biračima nenarodne vlasti, antikristima i masonima, svima koji se ne uklapaju u sliku svijeta Josipa Klemma i Đure Glogoškog; onima, dakle, što uporno, ali baš uporno, neće da shvate kako rat, ustvari, uopće nije gotov, već je samo, zbog grube administrativne greške, stao.

Ima ljudi što se, kada uđu u nepoznat prostor i među nepoznat svijet, osjećaju kao da su kročili u pakao. Takvi se odmah namrgode, glavu uvuku u ramena, suze pogled i tek tada, u svoj svojoj zamaskiranoj nesigurnosti, privuku pažnju, pa im bude gore.

Da su prije godinu, dvije, tri, pet, dvojica muškaraca u maskirnim uniformama, nikako mlađih od četrdeset i pet, šest, kratko ošišanih, koščatih lica, pogleda kakav čovjek ima dok pregledava nepoznat prostor, ušla u neveliki kafić, opet bi bili primijećeni. Samo što nitko ne bi zamukao, maknuo pogled u stranu i čekao nešto više od onog trenutka u kojem je pristojno umjesto, „još jedan makijato... mali“, zatražiti prva tri deca. Jednako bi bilo i da su im na uniformama, umjesto deminerskih, stajale oznake kakve brigade, bojne, specijalne postrojbe policije ili bikerskog kluba iz pasivnih krajeva. Nije, uostalom, nimalo neuobičajeno dijeliti kafiće u Dalmaciji s nepoznatima. Cijelo je ljeto, uvijek i svake godine, vrijeme u kojem domaći svijet zna da su velike, užasavajuće velike šanse da na onom mjestu na kojem je presjedio dio jeseni, cijelu zimu i komad proljeća, zatekne kakvog stranca koji uz coca-colu zero mijenja status na Facebooku.

Što je, onda, tajna trenutka muka koji je uslijedio nakon što su u neveliki lokal ušla dvojica muškaraca u maskirnim uniformama, u kasnim četrdesetim i u, valjda trećem, kojem li, mjesecu najbesmislenijih protesta u dugoj povijesti besmisla u Hrvatskoj? Pa, baš u tim protestima...

Stotinu i više dana stoji u Savskoj ulici u Zagrebu, kod broja šezdeset i šest, šator: izmjenjuju se u njemu sredovječni i nešto stariji muškarci u maskirnim uniformama, traže i nalaze neprijatelje i prijetnje u onome što naivni smatraju zasluženim mirom nakon ratne pobjede, a dio onih što su u pobjedi sudjelovali, tek grubom administrativnom greškom kojom rat nije završio, već je samo, i na neodređeno, sada već predugo vrijeme, zaustavljen.

Stoji, dakle, stotinu i nešto dana, mimo svakog reda i zakona, šator u jednoj od dvije najprometnije zagrebačke ulice, putuju Hrvatskom Đuro Glogoški i Josip Klemm, a sve, ali sve što se promijenilo jest reakcija na iznenadne goste u vojnim odorama, kratko ošišane i s pogledom koji se ne čita kao ispitivanje nepoznatog prostora, već kao uvertira u, i to u boljem slučaju, psovku i prijetnju.

Protesti bez smisla i cilja, estradno kurčenje s političkim i interesnim zaleđem organizatora, za rezultat imaju zazor civila od uniforme, nelagodu građanina od prikladno odjevenog veterana, strah hrvatskog bijednika od hrvatskog branitelja, s kojim se u istom prostoru osjeća kao da je u ćeliji s isljednicima iz policijskog odjela za domoljublje i pravovjernost, koji će prije shvatiti kako brod plovi, avion leti i ploča svira, nego da je, eto, onaj glupi građanin preko puta njih, star četrdeset i pet, šest godina, nezaposlen, sa kreditom u francima, neplaćenom strujom i dvadeset kuna u džepu, možda bio i branitelj, samo što je svoj rat dobio i završio. Jednom za sva vremena.

Eto, to je sve što su za tri, četiri, koliko više mjeseci kampiranja na cesti, postigli organizatori protesta u Savskoj: sebe su i one što im liče, makar i veze nikakve nemali, izolirali, getoizirali i obilježili kao čuvare (kontra)revolucije, kao aktere performansa jedinstvenog po tome što tremu, umjesto izvođača, ima publika.