Orgije u Jemenu

Nakon višemjesečnog obigravanja oko granica, prije tri dana đavo je na Bliskom istoku došao po svoje i u Jemenu. Čudovišna zemlja Arabije u kojoj je i brda, kiše i zelenila, prastare kulture i civilizacije, zemlja krivih noževa i najstarijih devetospratnica na svijetu, napadnuta je u novoj pustolovini avionima Saudijske Arabije i njenih saveznika. Napadače niko iz Jemena prethodno nije napao. Saudijci i saveznici tvrde da su u rat ušli da "zaštite legitimni režim u Jemenu od pobunjenika pokreta Al Houti koje podržava Iran". Naoko isto, samo drugačije nego u Libiji, ranije u Iraku i slično u Siriji, gdje su "pobunjenici" proizvedeni i svim silama gurnuti protiv tvrdih lidera koji, uz ostalo, ne daju naftu džaba. O brutalnoj intervenciji saudijske armije u Bahreinu, 2011., opet  protiv većinskih šiita, da se i ne govori.  

O ovom napadu prvog dana je učestvovalo stotinjak saudijskih aviona i pedesetak ostalih. Vijeće sigurnosti UN-a je šutilo. "Pomno prate", ali odluke o napadu nije bilo. Niko ih, zapravo, nije ni pitao. UN odavno nisu firma gdje se donose velike odluke koje treba poštivati. Krvavo obaranje Gadafija i Sadama su podržali direktno, a Assada do sada indirektno. Pobunjenici su tamo bili borci za slobodu, u Jemenu su teroristi. Miješanje Rusije u unutrašnje stvari Ukrajine bezmalo je najveća agresija s početka ovog vijeka, a Putina treba kazniti na svaki način. U Jemenu svekoliku vojnu logistiku Saudijcima u ratu na stranom terenu pruža Pentagon, javno, dok su zaigrane savezničke armije one iz Emirata, Bahreina, Katara, Kuvajta, Maroka, Jordana, Egipta, Sudana i Pakistana koji se prvo jutro napada još pomalo premišljao. Kompletna družina je sunitska i brani od šiita u jemenskom građanskom ratu predsjednika Abd-Rabbu Mansour Hadia, prethodno svrgnutog u glavnom gradu Sani, pa sklonjenog na jug u Aden odakle je utekao u Saudijsku Arabiju. Oman ga prethodno nije htio primiti.

Taj Mansour Hadi, nekadašnji general, kleptokrat, prvo protivnik pa miljenik Amerikanaca, formalni zamjenik svrgnutog prozapadnog  predsjednika Ali Abdullaha Saleha,  izabran je 2012. godine "demokratski" – kako su rekle tada Hillary Clinton i Victoria Nuland, arhitektica "Fuck the EU"  drame u Ukrajini. U šali mada ne i netačno, o demokraciji u Jemenu unazad mnogo stoljeća moglo bi se govoriti, recimo,  u "Letećem cirkusu Montya Pythona". Treba li mnogo mudrosti da se pogodi da je pomenuti Hadi štićenik zaljevskih i zapadnih interesa, poput onih što ih diktiraju naftni i plinski mastodonti  Detox i Gaz de France. Eto protiv njega su se digli jemenski šiiti organizirani u pokret Al Houti i jedinice Ansar Allah. A glavni, javno identificirani neprijatelj kojeg se u Jemenu sada napada avionima, dok je na granici za akciju spremno 150 hiljada pješadinaca je, zapravo, Iran. To, kao i u Siriji, znači i libanonski Hezbollah. U svakoj optužbi protiv Irana, Hezbollah je udarna pesnica koja vojno pomaže "šiitskim teroristima". Ko pomaže "sunitskim teroristima" poput ISIL-a i sličnih, ne pominje se. Navodno pojedinci.

Šiita u Jemenu, zemlji od oko 24 miliona stanovnika i velikim natalitetom, koja se kao Sabejsko kraljevstvo pominje još šest stoljeća prije nove ere, ima blizu četrdeset posto. Ostali su suniti. Nakon burne prošlosti zemlja se, bezbroj puta dijeljena i dodjeljivana, 1990. godine konačno ujedinila u Republiku Jemen. Bio sam tamo prvi put dok su dva Jemena, Sjeverni proamerički i Južni prosovjetski, ratovala uoči ujedinjenja. Drugi put u vrijeme mirne Republike, 2005. godine. Impresionirala je ta zemlja na golom pijesku Arabije, a ima i šuma, livada, potoka uz prastare gradove iz doba kada je tuda prolazio "Put tamjana",  karavani za zlatom, slonovačom i začinima iz Indije i Afrike. Sve prema mediteranskim imperijama, kroz Hidžaz i Palestinu. Uzgajali su pšenicu, datule, kokos, duhan i kafu. Pravili su med kakav ne postoji nigdje na svijetu. Prebogati šeici i prinčevi, posebno saudijski, slali su avione po taj med kao melem, lijek, afrodizijak ili tek neponovljivu slast. Slično je i sa suhim groždjem kakvo nikad nigdje nisam okusio i omirisao. Gradili su od opeke i gline čudovišne kuće do trideset metara visoke, na osam do devet spratova. Trajale su po pet stotina godina, i obnavljale su se kada bi im kiša naškodila. Grad Shibam, nazivan i "Manhattanom pustinje", UNESCO je stavio 1982. godine pod svoju zaštitu, na listu svjetske baštine u Aziji i Oceaniji. Četiri godine kasnije i glavni grad Sanu, "Utvrdu", čija je dekorativna arhitektura zadivljujuća. Grad je na nadmorskoj visini od 2830 metara i izvjesno među "najvišim" glavnim gradovima u svijetu. Prije nešto više od deset godina, 2004. godine, Sana je  proglašena "arapskom kulturnom prijestolnicom". Pored više vjerskih škola i univerziteta 1970. je otvoren i "svjetovni univerzitet". Veseli i prijateljski raspoloženi stanovnici Jemena, plemenskog porijekla, bez obzira na posao i poziciju bivali su privrženi dekorativno ukrašenom krivom nožu za pojasom, i katu, kugli od posebne opojne trave koja se držala u ustima i "pumpala energiju" i mladom i starom.

Korijeni današnje drame su u vremenu prije desetak godina, zapravo 2004. godine kada su se šiiti sekte Zaidi, sa liderom klerikom, Sheikhom Badreddinom al-Houtiem, podigli na ustanak protiv tadašnje vlade i predsjednika Saleha. Tražili su promjene Ustava kako bi se njihova zajednica "zaštitila od diskriminacije..." Nisu dobili ništa. Optuženi su da ih na vjerski fanatizam  podstrekava Iran, vjekovni trn u oku dinastije Sauda u susjedstvu. Kako tada tako i danas. Ustanak je jačao i jenjavao, a sve se zaoštrilo 2009. godine. U ofanzivi jemenske armije pale su mnoge žrtve. Stotine hiljada šiita raseljeno je iz njihovih domova sa prostora uz granicu gdje su bili većina. Zato su i doživljavani kao velika opasnost za jug Saudijske Arabije gdje je i ponajviše nafte. Amerikanci su, navodno u ime borbe protiv Al Qaede, tada snažno i avionima pomogli svom najvećem strateškom partneru u regionu. Ipak, činilo se da tadašnji saudijski kralj Abdulah, evidentno i umjereniji od brata Salmana koji ga je naslijedio početkom ove godine,  nije bio do kraja spreman za ulazak u otvoreni okršaj u susjednoj zemlji.

Okolnosti su se radikalno promijenile od tada do danas. U novom geostrateškom preslagivanju na Bliskom istoku pod snažnim utjecajem Zapada isfingirano je tzv. arapsko proljeće kojim je legitimirana upotrebe sile u ime "ljudskih prava", rušeni su režimi i lideri na način koji je postao "normalan". Od suvereniteta država i nemiješanja u unutrašnje stvari napravljen je popriličan vic. I možda najvažnije, u globalnoj areni Iran se, uz Rusiju i Kinu, počeo vraćati na velika vrata kao važan regionalni igrač što de facto jeste bio a čega je, očigledno, i Amerika postala svjesna.

Naravno, pomalo već mitski istorijski animozitet i doktrinarni sudar između šiita i sunita instrumentaliziran je po ko zna koji put i sada. Koliko god Washington, posebno Bijela kuća, bili svjesni da je ludost ići u direktni rat sa Teheranom već je mudrije uspostavljati odnose sa njima i tako ih možda i odvajati od osovine Moskva-Peking, to kod vječito drčnih zaljevskih monarhija, plus nanovo opasno zaigrane Turske, teško prolazi. Konzervativnijem i ambicioznijem kralju Salmanu nije bilo teško da sakupi sunitsku koaliciju protiv Jemena koja je, zapravo, povela novu fazu sad već pravog međunarodno vojno-političkog orgijanja na Bliskom istoku. Mimo svih nekada važećih pravila međunarodnog poretka sa UN na čelu. Prijetnja ISIL-a, također sunita, ali sa drugim globalnim  domaćim zadatkom i nalogodavcima, ima drugačiji smisao. Njihovo daleko čitanje islama ipak je blisko saudijskom vehabizmu, pa zakletva da će srušiti saudijsku dinastiju drugima služi samo kao  šarena laža u objašnjenju da ISIL dolazi iz Jemena. Pogotovo od šiita?!

Koalicija na čelu sa Saudijskom Arabijom, protiv Jemena, zgodna je prilika da svaka od pomenutih zemalja relaksira neki od svojih specifičnih problema koji, u velikoj mjeri, ponajmanje veze imaju sa Jemenom. Za sve njih značajan je pritisak na Iran u momentu kada Teheran jeste ponovo pregovarački partner na velikoj političkoj sceni. Međutim, interes Bijele kuće nije da se Iran uvuče u rat onoliko koliko će to ugroziti pregovore sa njima, ne samo Washingtona već zajednice najjačih zapadnih sila u svijetu. Za mudre pregovarače je jasno da je Iran ograničenih nuklearnih mogućnosti bolji, nego narogušeni Iran koji u samoodbrani, ako do toga dođe, neće birati sredstva ni kapacitete koje ima, pa još tješnje prislonjen osovini kojoj je cilj dokidanje američkog monocentrizma. Prije svega i stvaranje jake alternative  petrodolaru.

Ulozi u ovoj igri su veći nego što je Jemen ili neki tamo "demokratski izabrani" (sic!) Mansur Hadi. Ali, ovakve igre ne poznaju granice i u njima se lako preigra. Pogotovo kada se uključe opasne strasti poput religije, energenata, povijesti, ambicije i starih računa. Sve to traži rušenje principa koji su još jučer  postojali i važili. Danas i vrapci na krovu znaju da su takozvana dvostruka mjerila u politici postala pravilo, a ne izuzetak i da se njima igraju opasni i do zuba naoružani tipovi. Na Bliskom istoku, jedan značajan igrač već se otkačio, Netanyahu. Devet država u ratnoj koaliciji što javno ignorira UN i funkcionira mimo njih, također lako mogu iskliznuti na stranputicu. Iran, ako zatreba, neće biti ni bez vlastitih resursa ni bez pomoći sa strane. Velika sunitska vojna koalicija protiv pobunjenika u Jemenu može u svojim ambicijama postati detonator na za nekontroliranu eksploziju. Sve socijalne, psihološke, vjerske, emocionalne, manipulatorske  pretpostavke za to ionako već postoje. Veće regrutne baze za zlo najgore vrste teško je naći. Bliski istok dramatično se približio.          

Tekst je objavljen u Novom listu, a prenosimo ga uz dozvolu autora