Kad sam koncem prošle godine posjetio Buchenwald, koncentracioni logor smješten nekoliko kilometara od pitoresknog istočnonjemačkog grada Weimara, jedan od ljudi zaduženih za očuvanje memorije na nacističke strahote objasnio mi je zašto su se u zadnjih četrdesetak godina promijenili pristupi u suočavanju maloljetnih sugrađana s grijesima njihovih predaka. Još do prije koje desetljeće osnovnoškolce bi doveli u logor i potom im pokazivali eksplicitne scene konačnog rješenja, raspadnute leševe koje nacisti bagerima utjeruju u masovnu grobnicu, prizore medicinskih eksperimenata nad pokusnim dvonošcima, dehumanizirana bića koja beživotno zure u objektiv kamere iza ograde od bodljikave žice... "No, to se pokazalo kontraproduktivnim", rekao mi je, piše Hrvoje Šimičević za Forum.tm-u prijateljski portal Lupiga.com.
"Šok koji su doživjeli gledajući prizore patnje u Buchenwaldu ih je još više natjerao da potiskuju prošlost i da se više nikad ne vrate u memorijalni centar". Šok terapija je u međuvremenu izmjenjena novim, znatno konstruktivnijim metodama. "Mlađi su naraštaji za vrijeme boravka u ovom spomen području poticani da sami dođu do odgovora, uz pomoć radionica, fokus grupa i pitanja koja ih osobno najviše zanimaju. Bitno je tadašnje strahote približiti današnjem kontekstu kroz pitanja zašto je do nasilja došlo te kako ove događaje interpretiramo kroz današnje vrijeme. Takav pristup je jamac da će negativni događaji iz povijesti postati temelj za rasprave o današnjim tendencijama u društvu".
Tih sam se riječi sjetio gledajući jučer prilog o oslobođenju Buchenwalda, uključujući i onu potresnu scenu koja se usjekla u kolektivno pamćenje kao metafora trećega elementa u zločinu, šutljivih Nijemaca koji nisu ništa znali o radnjama u susjedstvu. Riječ je o sceni u kojoj američki vojnici građane Weimara provode kroz oslobođeni logor i prisiljavaju ih da konačno vide misteriozne izvore oporog mirisa koji im se putem čestica iz dimnjaka krematorija uvlačio u nosnice minule četiri godine. Nakon početka sedamdesetih godina Nijemci su dakle preuzeli ulogu Amerikanaca, potičući građane da vide cijenu šutnje njihovih roditelja...
Gledajući ovaj prilog sjetio sam se građana i pojedinaca na odgovornim pozicijama u Republici Hrvatskoj koji godinama nisu ništa čuli ni vidjeli, premda su bili na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije. Na to me podsjetila nova kazna koju je UEFA uručila Hrvatskom nogometnom savezu zbog uzvika "Za dom spremni". Budući da su "američki vojnici" natjerali šutljivu hrvatsku javnost da gleda "leševe", penalizirajući HNS novčanom kaznom i praznim tribinama, valjda je red da i mi krenemo stopama Nijemaca kojima se izbornik nogometne reprezentacije toliko divi. S obzirom da dijalog ne pali i da konstruktivne rasprave ne donose nikakvog rezultata, potrebno je prionuti šok terapiji. A onda, tko zna, možda za dvadesetak godina budemo spremni pričati o tome na sasvim civiliziraniji način... Evo nekoliko prijedloga:
- Na prvi znak da se čuje "Za dom spremni", "Ubij Srbina" ili "Ajmo ustaše", utakmica se pod hitno prekida, a na glavnom semaforu automatski se puštaju prizori bodljikavih žica, kožnih opasača, visokih dimnjaka, juhe od piljevine, brda od leševa, tifusa i drugih sekvenci iz ustaških koncentracionih logora.
- Ako se utakmica ne prekine, a predsjednik HNS-a naknadno kaže da je atmosfera bila veličanstvena, onda je nužno u svim medijima koji su snimili ovu izjavu sutradan nasloviti tekst: "Šuker tvrdi da je fašizam bio veličanstven", ili nešto tomu slično, baš kao i u slučaju nadležnog suca, odnosno delegata koji nije prekinuo utakmicu.
- Ako mediji nekritički prenesu Šukerove izjave, i još samoinicijativno kažu da je navijanje prošlo bez incidenta, onda je te medije nužno prokazati u pristojnijim medijima kao one koji prešućuju fašizam i potiču njegovo bujanje.
Donosimo prva tri, a preostalih sedam pročitajte na Lupiga.com