"U vrijeme socijalizma nitko nije smio ružno govoriti o radniku, ni direktor poduzeća ni šef općine. Danas se, vidite, radnika tretira kao zadnje smeće", objašnjava profesor Marijan Cingula Foto: FaH
Citat koji se pripisuje australskom piscu Jeffu Sparrowu glasi ovako: "Sve ono za što smo strahovali da će se ostvariti pod komunizmom – da ćemo izgubiti vlastite kuće, ušteđevinu, i da će nas prisiliti da vječno radimo za mizerne plaće bez prava glasa u sustavu – ostvarilo se pod kapitalizmom." Sparrow, koliko god bio udaljen od hrvatske svakodnevice, uopće nije loše opisao ozračje još jednog Praznika rada koji se već više od stoljeća obilježava na ovim prostorima, pa tako i proteklog produljenog vikenda.
Kad bi se obilježavanje Praznika rada svelo samo na ono po čemu je najbolje poznato – dijeljenje besplatnih porcija tzv. radničke hrane začinjeno političkim floskulama i garnirano zvucima folk i pop-hitova – na prvi pogled bi bilo teško utvrditi koja je točno razlika između Prvog maja danas i Prvog maja otprije tridesetak i više godina. Jednako tako, kada bi se citat Sparrowa ogolio na osnove: nedostatak vlasništva nad nekretninama, nepostojanje štednje te dugotrajno crnčenje uz nedovoljne plaće, također bi bilo teško staviti prst na točno ono što je razlika između komunizma i kapitalizma.
Tri bitne izmjene zakona
No, svi oni, danas većinom umirovljeni, koji se sjećaju praznikâ rada 1980-ih i prijašnjih godina, ali i nemali broj onih koji su tada bili još u školskim klupama, bez puno razmišljanja reći će da je radnicima tada bilo bolje. U tome se zaboravlja da su "nekad" bila sasvim drugačija vremena i potpuno drukčije društveno uređenje. „Barem formalno, cijelo je društvo bilo složeno u interesu radničke klase. Radnika se slavilo kao najodgovorniju i najzaslužniju osobu za razvoj društva“, objašnjava za Forum.tm Marijan Cingula, dugogodišnji profesor menadžmenta i organizacije, trenutno predavač na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
Takvim se konceptom diktirao potpuno drukčiji sustav od odnosa poslodavac - radnik koji poznajemo danas. I iz takvog su koncepta proizašle mnoge pogodnosti koje se danas spominju s nostalgijom kao prava koja su nekad imali radnici. Pa su uz dodatak za topli obrok, za putne troškove i pravo na roditeljski dopust, dnevni i godišnji odmor, na regres, bile prisutne i druge pogodnosti poput mogućnosti da vam poduzeće dodijeli stan, ili povoljniji kredit, i da s kolegama sudjelujete na radničkim sportskim igrama ili povoljno ljetujete u odmaralištu.
Velik dio toga nestao je promjenom društvenog sustava iz socijalizma u kapitalizam, a dobar dio osnovnih prava radnika danas je bitno srezan u odnosu na situaciju koju smo imali prije tridesetak godina. Povijest prava radnika u Hrvatskoj primarno se mora gledati kroz tri zakona o radu. Doneseni 1995., 2009. i 2014. godine, osnova su reguliranja prava zaposlenih kod nas. Općenito, svaki novi zakon donosio se pod salvom kritika da se samo smanjuju prava radnika. Djelomična iznimka bio je jedino prvi zakon, iz 1995., kojim se prvi put kod nas radni odnos uređivao na drugi način, dakle, iz tzv. statusnog reguliranja radnog odnosa karakterističnog za socijalizam prelazilo se u ugovorno reguliranje.
Novo vrijeme - nova pravila
Pravni stručnjak, usko vezan uz radno pravo, koji je zbog prirode posla želio ostati neimenovan, podsjeća nas da "nekad uopće nisu postojali ugovori o radu, nego su organizacije udruženog rada sa svojim radnicima sklapale nešto što se zvalo sporazum o udruživanju rada i sredstava, gdje je radnik u organizaciju unosio rad, a poduzeće je osiguravalo sredstva".
Zakon iz 1995., koji se počeo koristiti s početkom 1996., bio je prvi pokušaj da se radnička prava reguliraju u skladu s novim društvenim uređenjem. O zakonima iz SFRJ, koji su, uz neke prilagodbe, preuzeti i korišteni do tog trenutka, možda najbolje govori članak iz Zakona o radnim odnosima iz 1990. godine, koji glasi: "Radni odnos ne može se zasnovati između bračnih drugova za obavljanje poslova u domaćinstvu." Pohvalna odredba, no činjenica kako je bilo nužno da se ona nađe u zakonu govori sasvim dovoljno o potrebi mijenjanja pravila s novim vremenima.
Zakon iz 1995. stoga je hvaljen jer je njime napokon postavljen temelj reguliranja radnih odnosa u Hrvatskoj u novom društvenom uređenju. Zakon je donio i nekoliko pozitivnih pomaka, poput toga da se napokon reguliralo pravo radnika na štrajk (što je nedostajalo u socijalizmu) kao i to da su donesene prve odredbe o zabrani diskriminacije, i to u skladu s direktivama Europske unije. Dio individualnih prava radnika poput radnog vremena, roditeljskih dopusta i sl. zadržan je na razini iz doba socijalizma. No, bilo je promjena koje su se smatrale negativnima. Poput one koja je malim poslodavcima olakšala davanje otkaza radnicima.
Čak i prije donošenja tog zakona, izmjenama starih pravila 1992. godine uvedene su kategorije poput privremenog ili stalnog prestanka potrebe za radnikom. Sudac koji se bavi područjem radnog prava kazao nam je da je u socijalizmu bilo gotovo nemoguće dobiti otkaz jer je nakon Drugoga svjetskog rata, dijelom prihvaćajući sovjetski model, a napuštajući kapitalističke modele koji su bili prisutni u staroj Jugoslaviji, kod nas stavljen naglasak na tzv. stalni radni odnos. Izmjena regulative 1992. godine tako je bio prvi ozbiljan korak kojim se kompanijama omogućavalo da se rješavaju radnika za koje smatraju da su im višak.
No, zakon i dalje nije dopuštao da se dâ otkaz određenim kategorijama radnika poput onih kojima nedostaje manje od pet godina do mirovine, roditeljima s teže hendikepiranom djecom i koji su zbog toga radili skraćenim radnim vremenom, trudnicama te roditeljima za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta, kao i, recimo, samohranom roditelju s djetetom mlađim od sedam godina ili roditelju koji uzdržava troje i više maloljetne djece. Na papiru, zaštita prava radnika bila je još poprilično stroga.
Nemoguće je dati otkaz
Sigurnost radnog mjesta u socijalizmu donosila je osjećaj socijalne sigurnosti, no s druge je strane stvarala probleme koji su se nerijetko ogledali u tome da radnici prođu nekažnjeno kada naprave neku štetu u poduzeću. Cijeli proces raskidanja radnog odnosa u kojem se prije eventualnih sudskih procesa morala proći procedura raznih radničkih savjeta, često se ne bi ni započinjao jer se smatrao uzaludnim. O tome svjedoči i uloga sindikata, kojima danas najveći dio vremena odlazi na pravne savjete i zastupanja članova u sudskim procesima zbog nepoštivanja radničkih prava, dok im je nekad dominantnija uloga bila nabavka svinjskih polovica uz povoljniju cijenu.
U radničkim sindikatima danas su spremni zaplakati za svim dodatnim pogodnostima koje su, uz zajamčenu isplatu plaće, nekad imali radnici. Pa ipak, i tamo priznaju kako je riječ o sasvim drugim vremenima. "Teško je praviti usporedbu, davno je bilo to vrijeme", kazala nam je Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske. Profesor Cingula, pak, dodaje i kako je "teško reći da je nekad bilo bolje".
Kontraefekt koji kao posljedicu nekadašnjeg sustava opisuje Cingula je i razlog zašto smo prije četvrt stoljeća napustili socijalizam kao društveno uređenje i uhvatili se kapitalizma kao potencijalno boljeg rješenja. Riječ je, naime, o brzini gospodarskog razvoja.
"Koncept poslovanja u ono je vrijeme bio drukčiji. Glavni cilj nije bio profit nego ostvarivanje samoupravnih prava radnika. Ako vi kao cilj postavite ostvarivanje samoupravnih prava, onda se kao mjerilo postavlja broj održanih sastanaka i koliko je ljudi sudjelovalo u diskusijama, a ne kakav je bio poslovni rezultat. Mjerila uspjeha su bila druga. Uspjeh se nije mjerio financijskim rezultatom, dobiti, izvozom, nego ostvarivanjem samoupravnih prava. To je jako opasna situacija za privredu i to je dovelo do njezine neefikasnosti", zaključuje on.
U razdobljima između proglašavanja spomenutih triju zakona o radu, pojedini njihovi dijelovi mijenjali su se da bi se dodatno regulirale nejasnoće ili pokušali riješiti nastali problemi. Izmjenama prvog zakona iz 2001. godine tako je skraćeno radno vrijeme s 42 na 40 sati na tjedan i uvedeno je pravilo prema kojem se, u slučaju postojanja različitih pravila koja reguliraju isti segment njegova statusa, na radnika moralo primjenjivati ono koje je bilo najpovoljnije za njega. S druge strane, tim je izmjenama skraćen otkazni rok ako su radnici teško povrijedili obaveze iz radnog odnosa.
Dvije godine kasnije stigle su nove izmjene i novi udarac na radnička prava prilikom prekidanja radnog odnosa: smanjene su otpremnine i skraćeni otkazni rokovi za radnike s dugotrajnim stažem. Problem prava radnika kod prekidanja radnog odnosa proteže se sve do danas. Važećim zakonom, iz 2014. godine, izbrisana je, primjerice, obaveza poslodavca da radnika prije nego što ga uputi na burzu pokuša zaposliti na drugim poslovima, ili da ga pokuša obrazovati i osposobiti za rad na nekim drugim poslovima. Uz to, iznos naknade štete koji se može tražiti pri sudskom raskidu radnog odnosa smanjen je s 18 na 8 mjesečnih plaća.
Dvostruka evidencija radnog vremena
U Sindikatu trgovine slažu se da je prekid radnog odnosa jedan od najakutnijih problema vezanih uz radnička prava. No, problem s kojim su se oni prisiljeni najviše baviti je nepoštivanje radnog vremena, kaže predsjednica tog sindikata Štulić. "U djelatnosti trgovine postoji enorman broj neevidentiranih radnih sati, koji se onda, naravno, ne plaćaju", objašnjava ona.
Zakonom o radu iz 2009. organizacija radnog vremena pokušala se regulirati nizom vrlo kompleksnih odredaba, no donijela je samo probleme. Problem nije riješen ni promjenama iz 2011. ni najnovijim zakonom, a svi ti propisi svakako nisu spriječili neevidentirani rad, ističu u Sindikatu trgovine te dodaju da probleme nisu riješile ni fiskalne blagajne, koje su trebale biti jedan od regulatora radnog vremena jer se na njima vidi vrijeme izdavanja računa.
Štulić objašnjava da se radnike na blagajnama, nakon što tamo završe posao, raspoređuje na poslove u skladištu i razne druge, gdje se ne vidi koliko sati tamo rade. "Poslodavci vode dvostruke evidencije o radnim satima. Jednu za javnost i eventualne inspektore rada, a drugu za sebe", tumači ona dodajući kako se prava radnika ne mogu navoditi kao glavni uzrok slaboga gospodarskog razvoja Hrvatske te da bi ona mogla biti tek na nekom sedmom ili osmom mjestu tih uzroka, dok su "uvjeti koje država stvara puno važniji".
Na uvjete koje stvara država upozorava i Željko Potočnjak, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Potočnjak je jedan od vodećih domaćih stručnjaka za radno pravo koji je sudjelovao i u izradi prvog zakona o radu prije dvadeset godina, a u prezentaciji pripremljenoj za nedavnu konferenciju održanu u organizaciji Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, kao jedan od izazova istaknuo je i vrlo kompleksno radno zakonodavstvo i česte zakonske promjene koje su, uz dugotrajnost radnih sporova, generator pravne nesigurnosti. Radni odnosi u gospodarstvu danas se reguliraju kroz dvadesetak zakona i još više podzakonskih propisa.
Uz to, Potočnjak kao probleme navodi i pretjerano miješanje države u radne odnose uz često korištenje krajnje represivnih sredstava, ali i neprijateljski stav prema svim fleksibilnijim oblicima zapošljavanja za koje smatra da bi ih trebalo afirmirati kao korisnu prvu stepenicu pri ulasku na tržište rada.
Rad agencija za privremeno zapošljavanje prvi je put uređen 2003. godine, a dodatno su im ovlasti proširene 2013. pred stupanje u članstvo u Europsku uniju time da im je dopušteno i posredovanje pri zapošljavanju. Na te se agencije vrlo često gleda kao način da se dodatno umanje prava radnika jer pri privremenom zapošljavanju poslodavci nemaju tolike obaveze kao pri sklapanju stalnog radnog odnosa s radnikom. Dualitet koji se stvara kod ovakvog načina zapošljavanja dodatno otežava zaštitu prava radnika, jer nije uvijek lako odrediti tko je odgovoran za ispunjavanje obaveza prema radniku, agencija ili kompanija koja ga zapošljava preko agencije.
Devijacija u ekonomiji
Uza sve ove promjene, kroz godine se niz odredaba iz prijašnjih zakona o radu prebacio na zasebne zakone, a najviše je utjecaja na položaj radnika imalo donošenje Zakona o reprezentativnosti, kojim se, između ostaloga, reguliralo koje točno uvjete moraju ispunjavati sindikati, odnosno predstavnici radnika, pri pregovaranju o kolektivnim ugovorima. Diktiranje takvih uvjeta postaje problem jer će radnici zasebno teže ostvarivati svoja prava nego kada pred poslodavcem nastupaju zajednički.
Iz nekadašnjeg sustava u kojem se smatralo normalnim da kompanije svojim radnicima omogućuju korištenje stanova, jeftinije ljetovanje u odmaralištima, pa i famozne svinjske polovice, bez da se uopće ne spominje bilo kakav pritisak državnih vlasti na direktore poduzeća, došli smo do trenutka u kojem je zakonima potrebno minuciozno propisivati što su sve radnička prava, koliko ona točno vrijede i tko ih sve i kada mora omogućavati. Tu promjenu možda najbolje opisuje profesor Cingula kada kaže: "U to vrijeme nitko nije smio ružno govoriti o radniku, ni direktor poduzeća ni šef općine. Danas se, vidite, radnika tretira kao zadnje smeće." Predsjednica sindikata trgovine poentira izjavom kako se u trgovini "sve uštede vežu uz radnike i radnici se gledaju čisto kao trošak".
Predatorski kapitalizam, kako današnju situaciju naziva Cingula, donio je novi set problema. "Mi danas nemamo društvene odgovornosti niti imamo sustav u kojem se ekološki ili neki drugi principi stavljaju iznad profita", kaže on i dodaje kako svrha ekonomije nije da se stvori dva posto ljudi koji imaju 90 posto svjetskog bogatstva. "To je devijacija u ekonomiji. Svrha ekonomije je da stanovništvo ima zadovoljene potrebe za proizvodima i uslugama. Svrha bi trebala biti održivi razvoj", zaključuje.
Promjenom sustava iz socijalizma u kapitalizam željeli smo prava radnika zamijeniti bržim gospodarskim rastom i razvojem ekonomije. No, zapeli smo na vrlo nezgodnih pola puta u trenutku kada smo smanjili pogodnosti koje su radnici imali u socijalizmu, a istodobno nismo uspjeli ostvariti nikakav gospodarski rast koji bi nam omogućio da si te pogodnosti, koje su nam prije omogućavala poduzeća, sada kao radnici pribavimo sami. Prilično je to poražavajući rezultat koji se ne bi smio popravljati prepiranjem oko zakonskih rješenja, prepucavanjem preko medija, navlačenjem po sudovima i međusobnim gledanjem preko nišana poslodavaca i radnika.
Koliko god da smo odbacili jedan sustav koji nije funkcionirao, nismo u potpunosti smjeli izgubiti shvaćanje da je kompanija, na kraju, ipak udruživanje rada i sredstava, ma koji joj bio cilj. A to je udruživanje teško napraviti ako nema radnika.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija