Karamarkov Čang-šlang

Tomislav Karamarko, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i mogući budući premijer, malo je, kako se kaže u Dalmaciji, "ušao u se". Nije, istini za volju, nekadašnji obavještajac nikada bio komad čovika, ali mu jesu, od vremena kada je služio Stipu Mesića, pa do nedavno, narasli obrazi, podbradak mu se malo opustio, a i kravata se svijala u skladu sa, za većinu njegovih vršnjaka, zanemarivim masnim naslagama na stomaku. Uglavnom, nije Karamarko idealan maneken za čaj Čang-šlang i netko od koga bi Mister Džirlo uzeo lijep novac, ali da se doveo u liniju – e jest.

Jedan od pouzdanijih znakova da se u Hrvatskoj bliže izbori, jest to što pošten čovjek ne može ni u prolazu vidjeti kakvog ambicioznijeg stranačkog dužnosnika zaklonjenog oglodanim janjećim kostima. Kako uđemo u izbornu godinu, tako se kandidati za sve i svašta krenu suočavati s vagom. Onda, je li, idu salatice, vodica, žvakaća guma za desert i sve što već vodi izgledu koji se iz nekog razloga smatra poželjnim kod birača koji nikad ne jedu iza šest uvečer, ali iza deset moraju.

Nije, dakle, Tomislav Karamarko učinio ništa revolucionarno, nego samo slijedi trend koji potvrđuje da je politika najbliža izboru u dopadljivosti, nešto na pola puta između potrage za miss i misterom pasivnih krajeva i x-faktora za starije od četrdeset godina. Puno su veće žrtve od predsjednika najveće oporbene stranke već podnijeli notorni Radimir Čačić ili Milan Bandić. Prvi je, ako se netko ne sjeća – a ne sjeća, zašto bi – u nekoj fazi svog života, tamo dok je još bio vlasnik HNS-a, izgubio kilograma koliko ima Vesna Pusić, sve pijući prirodne sokove i večerajući zrak. Povratnik na mjesto zagrebačkoga gradonačelnika dobro je živ ostao gladujući i trčeći k'o da će na, barem, Mediteranske igre. Slučajeva onih što su pomislili da im na izbornoj listi umjesto kandidacijskog broja piše broj kilograma ima, inače, još nekoliko desetaka, ali svaki za sebe govori isto o onome što je zamijenilo sadržaj – o famoznom dojmu kao temeljnoj vještini obmane.

Nekada davno, 1948., debeli pijanac i kronični pušač, ali briljantni lider i jedan od vođa pobjedničke koalicije u Drugom svjetskom ratu Winston Churchill, dakle, navukao je – jedva, naravno – uniformu i otišao u posjet jednoj od jedinica britanskog zrakoplovstva. Tog je dana i fotografiran s neizbježnom cigarom u ustima. Šezdeset i dvije godine kasnije, na humanitarnoj izložbi u Londonu našla se i fotografija snimljena dok su na Churchillu pucali šavovi, a on zubima držao kraj cigare, ne cigarete, nego cigare... Samo što na izloženoj fotki nije bilo – cigare: uklonjena je nekim od onih čuda s pomoću kojih se postaje ljepši, mlađi, mršaviji, svakakav osim pametniji i pošteniji u najkraćem.

Pušenje je, je li, u zadnjih nekoliko desetljeća od prava na izbor postalo oblik krajnje društveno neprihvatljivog ponašanja i neka je budala photoshoppom ili tim nečim odlučila, eto, da neizbježna cigara kvari sjećanje na jednog velikog lidera sklonog duljem spavanju, kraćim pićima i obilnim obrocima. Ispalo je kako se s povijesnom Churchillovom ulogom može mjeriti to što je imao poroke, pa je u ime sjećanja na dobitnika Nobelove nagrade uklonjen dokaz da bi on danas prvo popizdio jer ne može zapaliti, a onda izgubio izbore jer ne izgleda kao da je prema premijerskom kabinetu krenuo s naslovnice Man's Healtha.

Dvanaest godina nakon što je Sir Winston Churchill jedva čekao da prođu protokolarne obaveze, pa da se kutariše uniforme i šapke, naspe whiskey i sretne se s mislima "Ja sam uzeo više od alkohola nego što je alkohol dobio od mene", objasnio je svoju naviku  – u prvoj televizijskoj debati u povijesti sučelili su se kandidati za američkog predsjednika Richard Nixon i John Fitzgerald Kennedy. Prvi je u studio došao s liječenja te je tako i izgledao: lica bijela kao bolnička posteljina, ispijen, umoran... Kennedy je, vidjelo se i u crno-bijeloj tehnici, imao preplanulo lice, nije se znojio i općenito patio sjedeći sat vremena u studiju. Prema ocjeni gledatelja, pobjednik u debati bio je mladi i lijepi kandidat Demokratske stranke. Malobrojniji slušatelji radijskog prijenosa prednost su, međutim, dali republikanskom kandidatu – Nixonu! Oni su, jednostavno, slušali što se govori, dok su ostali gledali kako se govori. Povijest je, nakon što su obojica u nju otišla, pokazala da je Richard Nixon, bez obzira na Watergate, bio i bolji i ozbiljniji predsjednik. Kennedy za  manje od dvije godine mandata, kažu svete činjenice, nije napravio gotovo ništa, a ono malo što je i učinio bilo je uglavnom katastrofalno.

Svijet kakav smo poznavali do 1989. godine kreiran je na Krimu, u Jalti, na konferenciji na kojoj su snimljena trojica ljudi što su promijenili povijest: već opisani Churchill, zatim Franklin D. Roosevelt, koji je izgledao onako kako se i osjećao, a nije mu bilo najbolje (umro je tri mjeseca nakon susreta pobjednika) i Josif Visarionovič Staljin, brkat, namrgođen i uniformiran. Da su živi, da je neko drugo vrijeme, da su, uglavnom, zalutali u vrli novi svijet stilista, PR-ova, osobnih trenera i ostalih arhitekata dojma, ne zna se tko bi prošao gore: Churchill bi, vjerojatno, počinio samoubojstvo nakon što bi pročitao što sve mora napraviti da se dopadne, Rooseveltu bi bila preporučena eutanazija, dok bi Staljin morao u teretanu, pa kod nekog moskovskog Marka Grubnića.

Hrvatska je bez ikakve zadrške zadržala sve najgore od socijalističke Jugoslavije i preuzela sve najgluplje od zapadne demokracije, računajući i estradizaciju politike iz koje je istisnuta suštinska, ideološka podjela. Tako se, zapravo, umjesto sadržaja, nude forme, a jedino je nejasno tko je u podjeli uloga gori: oni što misle da se izbori dobivaju dijetama ili biračko tijelo koje im zna dati za pravo.

Ili, kako je to rekla Ankica Mamić, žena koja se profesionalno bavi treniranjem dopadljivosti: "Kod svih birača, pa i naših, simpatična osobnost političara natprosječno je važna u komunikaciji. I vanjština i šarm također su važan dio. Ljudi toga nisu u velikoj mjeri svjesni i u istraživanju će to malo tko priznati, ali nesvjesno se i te kako ocjenjuje i to je li vam netko zgodan i sviđa li vam se njegov izgled, i to ponekad puno više znači nego bilo koji program koji vam nudi."

Ako su, a izgleda da jesu, suvišni kilogrami neprijatelji izborne pobjede, e onda je i najveći protivnik demokracije narod, onaj što jednakom metodom bira buduće premijere i miss mokre majice. Ustvari, puno je posvećeniji suštini ovih drugih izbora... Da nisu, na vrijeme bi shvatili kako je to što je netko gladovao uoči izbora i moguća najava postizbornog trenda.