Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti...

On pomisli kako bi petak bio lepši/da sutra nije subota radna/blagi Bože, on misao nastavi/ova noć je previše hladna./Al' Bog mu tad okrenu leđa/u pola tri ga je čekala treća smjena/treća smjena, ide na put/na put u središte od majkata zemlja...

Nije bilo pola tri već jedan sat iza ponoći, u utorak, trinaestog dana mjeseca ovoga. Utorak je, inače, među praznovjernima u Bosni, a njih je više nego pravovjernih – ma kojoj vjeri pripadali – baksuzan dan.

Dvadeset i osam rudara u jami Begići-Bištrani, Rudnika mrkog uglja Kakanj, nalazilo se na stotinu i pet metara ispod zemlje. Puno je to kada se gleda odozgo, a malo za one što idu dolje, pod zemlju, po ugalj i za malu plaću. Nije njih dvadeset i osam kopalo, nego je, kako se kaže, spremalo otkopno polje. Nakon što se urušio gornji svod – tako se, tamo duboko, izgleda zove plafon – poginuli su Muhamed Sarač, Nermin Mušija, Mijo Stojičić i Sejad Gađun. Svi rođeni u onim godinama da nisu stigli do rata početi živjeti kako treba, a opet na vrijeme da mogu poslije rata životariti i kopati od zore do sumraka i sumraka do zore – ovisno o smjeni. Najstarijem je bilo četrdeset i sedam, najmlađem trideset i osam. Imali su, ukupno, petero djece i dvoje u majčinim utrobama.

Cijela se dva desetljeća u Bosni i Hercegovini ništa pod kapom nebeskom ne mijenja, osim imena poginulih komorata. Može na zemlji nad rudnicima proći godina navlas ista prethodnoj, može ne biti bilo čega, ali će se dogoditi rudarska nesreća. Jedna, kada ima sreće. Ono što se u Bosni, eto, smatra srećom, drugdje je tragedija.

Prošle godine, u Raspotočju pokraj Zenice poginulo je pet rudara. Ove su već stradala četvorica u veljači, nakon potresa koji, mora da je tako, dolje, u jami, izgleda strašnije nego ovdje, među nama, na zemlji i na zraku.

Uvijek se, kada ta zemlja zatrpa rudare, kaže da se nešto mora učiniti kako bi im sigurnost bila veća i položaj bolji. Kako, uopće, može biti dobar položaj stotinama metara ispod zemlje, nikad se ne objasni. Zašuti se do sljedeće vijesti o pogibijama i televizijskih snimaka ljudi garavih lica koji ne plaču dok čekaju da im drugove netko izvuče sa sto, dvjesto, šest stotina, puno metara dubine, pa da ih pokopaju pod crno-zelenim zastavama s ukrštenim čekićem i djetlom na sredini. Zelena boja, inače, simbolizira nadu izlaska iz rudnika, a crna tamu jame koju ni jedna lampa ne može osvijetliti dovoljno.

Otkud ti, u pola tri/Raspotočje gori/to mu ču zena Vinka/panika i vika/na stolu dvije zdjele/i telegrami sućuti...

Iste godine, bila je 2009., umrli su nekadašnji predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Ahmet Hadžipašić i rudar Almir Babić Beli. Dan prije nego što je Belog ubio plin metan, sarajevsko je Oslobođenje objavilo kako je Hadžipašićev imetak vrijedan trideset i četiri milijuna maraka ili oko sto dvadeset i dva milijuna kuna. Obitelj je tvrdila da toliki nije, ali da nije ni mali.

Od trideset i tri godine života Almira Babića, koliko je imao do pogibije, barem pola je bilo - patnja. On, međutim, ne zadovoljava kriterije za psihijatrijske statistike prema kojima se gubitak jednog roditelja prije petnaeste godine života djeteta trajno odražava na ponašanje. Almir Babić se nije navukao na heroin, nije završio u popravnom domu... On je radio u rudniku. Pod zemljom. I to godinama! Kao i njegov otac, čije je tijelo pronađeno u jami Stranjani kada je Beli imao punih petnaest.

Almir je imao suprugu Almu i dvoje djece, Elmina i Lejlu. Živio je u pola (!) kuće napravljene od glinenih opeka koju je dobio od susjeda na korištenje. U prijevodu: Almir, Alma, Elmin i Lejla su živjeli u nečemu što se samo zbog oblika zove kućom. Almir Babić je ženu i djecu hranio tako što je kopao na šest stotina metara ispod zemlje. I to ugalj, ćumur, ono crno, teško, čija prašina suši grlo i lijepi se za pluća! I, kažu, nije kukao. Ali je imao snove, san zapravo: da iz jame ide Almi, Elminu i Lejli u njihovu kuću. Sat njegovog rada koštao je manje od dvadeset kuna.

Nakon što je poginuo, netko je već rekao da se nešto mora učiniti kako bi sigurnost rudara bila veća, a položaj komorata bolji. I? I ništa, kao i svake godine i poslije svake nesreće.

Njegov duh sada gleda TV/smije se na dobrotvorne koncerte/njegov duh obilazi zamkove/revolucionare iz pedeset i neke/njegov duh plaši njihovu malu djecu/al' šta mu vrijedi kad ni ta djeca/više ne vjeruju u duhove...

„Ahmed mi je ispričao da u narodu postoji vjerovanje kako rudnik dobija dušu i svog zaštitnika kada prvi rudar pogine u njemu... Očito da je moj rudnik imao ljudsku žrtvu, jer radi tolike godine. Samo je površinski kop zatvoren vrlo brzo nakon otvaranja“, piše Zeničanin Selvedin Avdić u romanu „Sedam strahova“, hvaljenom odavde do „The Guardiana“.

Zenica je, kao i mnogi drugi gradovi u Bosni, ako ne na rudnicima, onda kraj njih, A u takvim se mjestima, bila ona u BiH ili gdje već, vjeruje u jamskog patuljka. Samo što se negdje, istočno od Hrvatske, zove Perkman, a zapadno, tamo gdje znaju što znači "Gluck Auf" –  znači "Sretno“, što je uobičajeni rudarski pozdrav čak i u nesretnim zemljama - Bergmann. Avdić piše da u Njemačkoj rudari vjeruju kako Bergmann donosi nesreću u jami, samo ako odgovore na pozdrav kojim ih dočeka dok idu u utrobu zemlje. U Bosni, kažu, nema običaj javljati se novoj rudarskoj smjeni. Ono što je jedinstveno i u što jednako ne sumnjaju rudari gdje god kopali, jeste da je jamski, zemljani čovjek, Perkman, Bergmann, otjelotvorenje "duše dobroga čovjeka“, poginulog komorata čiji duh luta podzemljem i omekšava rudu, da se lakše otkopa.

Da je tako, bio bi ugalj mekan kao svjež kruh. Toliko je rudara pod Bosnom i Hercegovinom poginulo.

I meni je tata govorio nekad/da je Žil Vern pusta mašta/i da nikad niko stići neće/u središte od majkata zemlja/i da nikad niko stići neće/u središte od majkata zemlja/da treća smjena stići neće/stići neće do Velenja...

Karlo Železnik, Ivan Bračun, Franjo Marić, Mijo Tomić, Božo Mrkić, Osman Đulović, Juro Kerošević, Božo Mandić, Mijat Marjanović, Marko Peranović, Ivo Peranović, Simo Bisić, Marko Fidler, Mijo Iličić, Marko Marić, Simo Topalović, Bono Marjanović, Ivo Marjanović i Ibro Atić – suđeni su 1922. godine u Tuzli zbog sudjelovanja u rudarskom štrajku poznatom kao "Husinska buna“. Osuđeni su na dugogodišnje kazne, a Kerošević prvo na smrtnu kaznu zbog ubojstva žandara, kasnije promijenjenu u dvadesetogodišnju robiju.

Dva desetljeća kasnije, husinski će rudari biti, umjesto u jami, u Husinskoj partizanskoj četi. Onoj što u pjesmi sahranjuje mrtvoga drugara, husinskog rudara - pod zastavom crvenom od krvi proletera. 

Muhamed Sarač, Nermin Mušija, Mijo Stojičić i Sejad Gađun su šutili, trpili i kopali. Do smrti. Za razliku od Almira Babića Belog, imali su svoje kuće. U njima su sada, kako kaže Zabranjeno pušenje, na stolovima po dvije zdjele i telegrami sućuti.

Četiri komorata poginula baksuznog dana u jedan ujutru, zajedno su išli pod zemlju raditi. U smrti su razdvojeni: Sarač, Mušija i Gađun ukopani su po muslimanskim običajima, a Stojičić po katoličkom. Jesu oni, tko može reći da nisu, bili muslimani i katolik ne samo po rođenju. Bili su, međutim, i rudari. A to je, kada se pod zemlju siđe za komad kruha, ispred svega drugog. Bog, naime, komoratima često okreće leđa - i u pola tri u Raspotočju ili u sat i pol ranije u jami Begići-Bištrani, Rudnika mrkog uglja Kakanj.