"Dani otvorenih vrata nepoznatog djeteta u Nazorovoj"

U sjeni ovih izbora ostat će još jedna lakrdija koju smo priuštili pripadniku vlastite vrste. Čitavih mjesec dana trajalo je besprizorno natezanje s malom Mirjanom, nesretnom izgubljenom djevojčicom iz Sesveta. Toliko je, naime, trebalo da nadležne službe (sasvim slučajno) otkriju da je Mirjana jedna od nas, naša mala romska susjeda iz predgrađa.

Podsjetimo, trogodišnjakinja je pronađena prije nešto više od mjesec dana u parku u Velikoj Gorici, da bi potom bila smještena u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Trideset dana dijete nije progovorilo. Toliko je trajalo nerazumijevanje "stručnjaka" je li dijete zanijemilo od šoka ili nas ne razumije. U ovoj lakrdiji (ili hororu, ovisno iz koje perspektive gledamo) napravljen je mali milijun grubih socijalno neosjetljivih pogrešaka, što dovoljno govori koliku je količinu empatije izgubilo ovo društvo i njegove službe.

Trogodišnjoj djevojčici iz predgrađa "stručnjaci" su, inspirirani trenutnom izbjegličkom krizom, tjednima dovodili horde raznovrsnih prevoditelja. Arapski, hindu, paštu, urdu, farsi, dari... i kad je već jadno dijete vjerojatno mislilo da se našlo u nekom lošem azijskom crtiću, jedan slučajni naglasak otkrio je ono što, nevjerojatno, nikom nije padlo na pamet: da je mala Mirjana - romska djevojčica. Iz obližnjih Sesveta.

Nadalje, stručne službe su, kako se navodi, dopustile fotografiranje i snimanje djevojčice, nakon mjesec dana brojnih neuspjelih prevodilačkih pokušaja, da bi njezina slika postala dostupna široj javnosti i da bi se time pomoglo u identifikaciji. Dobra ideja, no način na koji su službe socijalne skrbi, kojima bi empatija trebala biti misao vodilja jer pomaže u dočaravanju onoga što preplašeno dijete prolazi, dakle način na koji su "organizirale" snimanje djevojčice prava je katastrofa s potpisom istog onog autora prijašnjeg "prevodilačkog" cirkusa.

Umjesto da se, vodeći računa o osjetljivom stanju djeteta, pozove jednog fotografa i organizira pool-snimanje, tj. da jedan fotograf snimi djevojčicu, pa podijeli slike medijima, organizirani su "dani otvorenih vrata nepoznatog djeteta u Nazorovoj" za svekolike mnogobrojne  medije. Tako u snimci djevojčice u središnjim televizijskim emisijama možemo zamijetiti samo frapirani pogled i velike preplašene oči djeteta dok oko nje nahrupljuju horde fotografa i snimatelja....

Snimci i fotografije koje se, pak, nakon toga pojavljuju u svim medijima sve su samo ne klasičan portret, toliko potreban za identifikaciju. Naravno, s obzirom na to da nikakva empatija već odavno ne stanuje ovdje, jer mediji nisu tu radi identifikacije i pomoći djetetu (kako to naivno misle "stručne službe") nego isključivo i samo radi profita preko podvaljivanja priče upravo o empatiji kroz sliku tužne izgubljene djevojčice.

Točnije, takav primjer koji se, nemojte ni trunku sumnjati, zaista odigrao - izgleda ovako: Europapress holdingova fotografska agencija Cropix postavila je tada snimljene četiri fotografije trogodišnje Mirjane na društvenu mrežu, uz potpis pod slikom pun patetičnih poziva na suosjećanje, jasno, jer je ovdje riječ o reklami - a ostale fotografije pogledajte na korporacijskom linku...

Preko tragične sudbine djeteta reklamirati kompaniju pozivanjem na svoj link, ozbiljna je sramota i pitanje nerazumijevanja ljudskog dostojanstva, nastalog uslijed osnovnog gubitka empatije. Korištenje tih fotografija se, naravno, plaća, korištenje društvene mreže kao reklamne platforme ne, pa je formula tim čarobnija. Elem, uvidom u daljnjih 16 (da, šesnaest) fotografija, na kompanijinim komercijalnim internetskim stranicama na koje nas Cropix vješto navodi, postaje jasno da nema nijednog (!) klasičnog, ili ikakvog, portreta koji bi služio u identifikacijske svrhe. Sve su to fotografije djeteta u namještenoj igri s jednom lutkom, pa s drugom, pa s trećom, pa s tetom, pa za stolom... iz čega je apsolutno jasno da je ovdje riječ o svemu samo ne o doprinosu identifikaciji djevojčice.

Podvaljivanje priče o empatiji od onih koji su protiv empatije cijepljeni, da bi se ostvario profit, klasična je ovdašnja medijsko-reklamno-korporativna podvala besprizornih gazdinskih poslušnika. U obranu same fotografkinje koja je kao Cropixov fotograf snimila djevojčicu ovdje valja reći kako nove generacije fotoreportera, u stalnom strahu od gubitka posla zbog jeftinih "zamjena" (jer kvaliteta više nije na cijeni) teško da imaju ikakvu kontrolu nad vlastitim snimljenim materijalom ispred svojih urednika. To ih, naravno, ne čini manje odgovornim za posljedice izazvane takvim činom, ali je nužno to ovdje napomenuti da bi se cijeli proces razumio. U ovu kategoriju ulazi i potpitanje - zašto se nitko iz struke nije sjetio ideje o pool-fotografiji, dok su čekali na snimanje djevojčice u Nazorovoj?

Kompanije se, znamo, reklamiraju radi profita, nikako radi širenja empatije. Liberalne korporativne doktrine sustavno i efikasno isključuju bilo kakav utjecaj empatije u biznis jer to umanjuje kompetitivnost i produktivnost, čitaj: profit. 

Nisam siguran koliko već spomenute nove generacije novinskih fotografa, pritisnutih pretrpanim "knjigama snimanja" i upregnutima u tržišne uzde ovdašnjih novinskih korporacija uopće stignu i smiju razmišljati o ulozi empatije u fotografiji. A ona je zaista višestruka. Ne postoji medij koji može pronositi i pobuditi našu emocionalnu identifikaciju s drugim bićem bolje od fotografije. Empatija uvelike određuje i pristup i način fotografiranja jer fotografija reflektira način na koji nešto vidimo. Snimajući nešto ili nekoga, mi također snimamo i komad sebe. Priča o fotografiji i empatiji je, vidimo, priča koje se događa dvosmjerno. Bez emocionalne identifikacije ne postoji dobra fotografija.

Priča o fotografiji stoga je - priča o empatiji. Fotografija govori tisuću riječi, kaže se.

Zato kada se ovakva "izdaja empatije" dogodi upravo od samih fotografa, a oni koji su u ovoj priči snimili malu romsku djevojčicu Mirjanu i oni koji su iz Cropixa plasirali te fotografije to (navodno) jesu, tada priča postaje zanimljiva, s krivim prizvukom. Sklon sam pomisliti da vinovnici ove priče, izdrilani vlasničkom trzišnom logikom, i ne shvaćaju porazne učinke svojih djela, već su, dapače, uvjereni da čine nešto dobro. Krajnji stadij bezosjećajne, ali efikasne korporative doktrine.

Strukovne udruge poput Zbora fotoreportera ostaju gluhe na ovakve stvari. Sve se tako uklapa u distopijsku sliku društva u kojem i mahovina ima više empatije od prosječnog stanovnika ove države. I nad tim se gubitkom treba zamisliti. Jer na suprotnoj strani čeka - apatija.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.