Vojnić: područje od posebnog državnog zaborava

Ekonomska kriza je velika, o tome ne treba puno trošiti riječi. Ali mi se čini da je još veća duhovna kriza i apatija. Ovdje se veća apatija osjeti danas nego za vrijeme rata, govori nam Nebojša Andrić, načelnik Općine Vojnić. Nije mu ovo prvi mandat, već je jednom bio načelnik Vojnića od 2005. do 2008. godine. Bilo je to neko drugo vrijeme, velika financijska i gospodarska kriza tek se valjala iza brda. Tada je još bilo i novca za neke projekte, nešto se događalo. Napokon, Vojnić je bio jedno od onih mjesta koje je država svrstala pod područja od posebne državne skrbi. Danas više izgleda kao područje od posebnog državnog zaborava.

Vojnić je od Karlovca udaljen samo 25 kilometara, a od Zagreba do središta mjesta stići ćete autom za manje od sat vremena. I to ako poštujete prometne propise.

Smještena podno Petrove gore, Općina Vojnić teritorijalno je najveća općina u Karlovačkoj županiji. Prema posljednjem popisu iz 2011. godine općina ima nešto manje od 4800 stanovnika. No i sami mještani tvrde da su te brojke prenapuhane jer su popisani i mnogi koji zapravo više ne žive u ovom kraju, pa procjenjuju da bi se u stvarnosti teško pobrojalo više od 3500 duša.

Popis stanovništva načinjen 20 godina ranije zabilježio je čak 8236 stanovnika, od kojih su najbrojniji bili Srbi (7366), zatim Muslimani (436), potom Jugoslaveni (158), a Hrvata je bilo samo 116. Posljednji popis od prije pet godina kaže da na području Vojnića živi 44,7 posto Srba, 37,1 posto Hrvata, dok je Bošnjaka 6,7 posto.

I latinica i ćirilica

Na pročelju općinske zgrade istaknuto je devet službenih ploča ispisanih latiničnim i ćiriličnim pismom, a iznad ulaza vise tri zastave: hrvatska, srpska i zastava Općine Vojnić.

- Mi smo prvi u Hrvatskoj stavili dvojezične table i nikad nismo imali problema zbog toga, kaže Andrić, koji je inače član HDZ-a.

- Međunacionalni odnosi su dosta dobri, ali rekao bih da su u posljednje vrijeme možda čak najgori, govori objašnjavajući kako nema nikakvih ozbiljnih incidenata, ali se šizofrena situacija na državnoj razini jednostavno osjeti i u Vojniću.

I doista, ovo mjestašce živi neki sasvim drukčiji život od onog "televizijskog", huškačkog. Stariji mještani priznaju da ulaze u sve kafiće, bez obzira tko im je vlasnik, mlađi pak imaju jedan u koji odlaze najradije, bez obzira na nacionalnost. Vukovarskim razbijačima ploča vjerojatno bi se digla kosa na glavi kad bi znali da u folkloru Srpskoga kulturnog društva "Prosvjeta" plešu i Hrvati. Donedavno je, naime, djelovalo i kulturno umjetničko društvo s hrvatskim predznakom, ali je prestalo s radom. A djeca vole folklor.

Osim toga, nemaju se čime drugim baviti. Prije koju godinu mogli su se okušati u taekwondou, jer su im dvaput na tjedan dolazili iz Karlovca voditi treninge u školskoj dvorani. A onda se jednog dana urušio strop dvorane, pa su taekwondoaši odlučili sačuvati glave i prestali dolaziti.

Postoji u mjestu i obnovljena kinodvorana, samo što se filmovi u njoj ne prikazuju baš često. Tu i tamo održi predstavu kakva kazališna družina ili se pak organizira neka mjesna proslava.

Uz kinodvoranu je knjižnica, a neposredno uz nju dječji vrtić. Preko puta je osnovna škola, a do nje zgrada srednje škole. Zvuči ohrabrujuće? Zapravo nije. Djece u zgradi nekadašnje srednje škole odavno nema. Umjesto njih, jedan dio koriste vatrogasci, drugi komunalno poduzeće, a treći je naprosto prazan. Plan za tekuću vrtićku godinu predvidio je upis najviše devetero djece, dok je u Osnovnoj školi „"Vojnić" ove školske godine prvi put još 2001. godine upisan tek jedan razred prvašića. Od tada su, naime, uvijek bila dva.

- Ljudi odlaze, pokušavaju pronaći posao u Karlovcu, Zagrebu ili odlaze u inozemstvo. Neki ne uspiju, pa se vrate, a onda za neko vrijeme pokušaju opet. Teško se ovdje živi, premalo je radnih mjesta, kaže nam Mirjana Stojković, ravnateljica Osnovne škole, ipak dodajući da je u ostalim školama u ovom dijelu Županije puno gore stanje.

- Kod nas se broj djece još i nije tako drastično smanjio kao, na primjer, u školi u Gvozdu. Ta je škola nakon rata imala više učenika od nas, a sada ih imaju tek malo više od stotinu, kaže Stojković, dodajući da vojnićku školu pohađa 256 đaka.

"Baš me svlada tuga"

Škola i ne izgleda tako loše, naprotiv. Uredna je i čista, ukrašena što dječjim radovima, što plaketama, zahvalnicama i peharima koje su osvojili đaci. I novi PVC-prozori nedavno su zamijenili dotrajale drvene. Tek se na jednom zidu vidljivo uhvatila plijesan, no ravnateljica kaže da bi se to uskoro trebalo riješiti boljom toplinskom izolacijom.

Budući da je ovo jedina škola na području općine, čak 136 učenika nije iz mjesta nego svakog dana moraju putovati na nastavu. A putnici su im i nastavnici jer od 45 zaposlenika škole samo ih je nekoliko iz Vojnića.

- Većina nas putuje iz Karlovca, a neki čak dolaze i iz Zagreba na posao, kaže Stojković, koja i sama svakodnevno putuje iz Karlovca. I na tom putu, priča nam, često je tužna dok prolazi pokraj zapuštenih ili napuštenih kuća.

- Baš me svlada neka tuga, teško mi pada to što nema ljudi, što ih je sve manje. Mladi odlaze, traže posao negdje drugdje jer ga ovdje nema, ostaju tek stariji. To sve zaboravim jedino kada dođem u školu, kad sam među djecom. Škola vam je ovdje žila kucavica. A dok je djece, ima i nade, kaže ravnateljica Stojković.

Djeca u ovoj školi mogu birati između tri vrste vjeronauka: katoličkog, pravoslavnog i islamskog. Katolički pohađa 147 djece, pravoslavni 39, a islamski 24, dok se nastava iz ovih predmeta održava uglavnom zadnji sat. Za one od prvog do četvrtog razreda, koji ne idu na vjeronauk, organizirano je čuvanje. Postoji nastava i iz srpskog jezika i kulture za djecu koja to žele.

- Djeca su nam stvarno jako dobra i nemamo nikakvih problema. Nema zadirkivanja zbog toga što netko ide na ovaj ili onaj vjeronauk i stvarno se možemo pohvaliti odličnim odnosima, kako među djecom, tako i u zbornici. Žao mi je samo što ovdje nemaju više sadržaja, kaže Stojković.

I doista, poželi li neko dijete iz Vojnića, na primjer, razvijati svoj glazbeni talent, moći će to činiti, ali tek u – Karlovcu. Ista je stvar sa školom stranog jezika, treningom rukometa ili košarke, gimnastike ili atletike. Najlakše je zapravo djeci koja razvijaju ljubav prema knjizi, jer se uz vrtić nalazi knjižnica za koju kažu da ima naslove kakvi se teško nađu i u Karlovcu.

- Trudim se zaista i pokušavam na sve načine osigurati što više naslova. Pišem projekte i javljam se na natječaje, često nam pomažu i razne organizacije i državne institucije, kaže Dušanka Madžar-Lončar, ravnateljica knjižnice.

No, nije svima do knjige, bar tako kažu brojke. U prošloj je godini ova knjižnica imala 628 članova, no Madžar-Lončar objašnjava da joj zapravo dolazi puno više ljudi. Knjižnica je otvorena svima, pa tako u njoj mogu čitati i oni koji nisu članovi, kao što se svatko može poslužiti jednim od 12 računala koja su spojena na internet.

Nogometna perspektiva

Osim što vojnićka djeca mogu čitati knjige i plesati narodne plesove, mogu još samo jednu stvar – igrati nogomet. I to ne u jednom, nego u čak dva nogometna kluba. Pomislio bi neupućen netko da tu rastu neki bogomdani nogometaši zbog kojih svi oni Argentinci i Brazilci samo što nisu postali prošlo svršeno vrijeme. Istina je, naravno, mrvu drukčija.

Ponajprije, u Vojniću, tek malo dalje od samog središta, odavno postoji stadion na kojem je trenirao i igrao Nogometni klub Petrova gora. Budući da ograđeni travnjak i golovi ionako postoje, a tu je čak i omanja čelična tribina, logično je da se igra nogomet. A to što su kluba dva, opet je stvar politike.

- Nogometni klub Petrova gora osnovan je još 1946. godine, ali je prestao s radom 1995., nakon "Oluje". Na ovo područje naseljeni su Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su 1997. osnovali svoj klub, Vojnić 95, a Srbi povratnici 2005. ponovo osnivaju Petrovu goru. Danas dijelimo stadion i svlačionice. Nedavno smo u 2. županijskoj ligi igrali jedni protiv drugih, a nakon utakmice smo slavili svaki u svojim prostorijama. Onda je njima ponestalo pića, pa su došli k nama i na kraju smo tako zajedno profeštali, priča nam Nikola Eremić, tajnik Kluba Petrova gora, koji priznaje da je taj nogomet još jedino što okuplja mlade u Vojniću.

- Ovdje je život monoton, nema gotovo nikakvih zbivanja. Sve više ljudi odlazi iz ovoga kraja, zbog čega i mi svakog dana muku mučimo jer polako dolazimo u situaciju da nam neće imati tko igrati, kaže Eremić. Zbog toga im ne pada na pamet naplaćivati kakve članarine, nego je treniranje besplatno za sve. Štoviše, onima koji žive u daljim mjestima, a ima igrača i iz Bosne i Hercegovine, plaćaju troškove putovanja na utakmice, samo da bi imao tko igrati.

Eremić nije zaposlen, nego živi od poljoprivrede na obiteljskom gospodarstvu. Supruga mu radi u jednoj osiguravajućoj kući. Imaju sina i kćer. Oboje, naravno, treniraju nogomet, kad nemaju što drugo.

- Teško se živi, nekako bez nade. Zapošljavanja nema, pa mladi ljudi traže sreću negdje drugdje, a ostaju samo starci. Ovdje imamo bar jedan sprovod na tjedan, a nekad ih bude i dva ili tri. Nama jednostavno treba nešto što će nas gurnuti, što će otvoriti radna mjesta. Bez toga, ovaj kraj će odumrijeti, kaže Eremić.

Ljudi odlaze...

Na burzu rada prijavljeno je više od 500 stanovnika Vojnića. Od onih koji su zaposleni najviše ih je posla našlo u lokalnoj tvornici plastične ambalaže (40 ih je stalnih, a u sezoni ih privremeno zaposle još 60) i u pilani koja ima čak 75 radnika. No, upravo je prije tjedan dana umro njezin vlasnik i sada cijelo mjesto sa zebnjom očekuje što će nasljednici odlučiti. Pedesetak ljudi se bavi uzgojem šljive. Zanimljivo je i to što je u samom središtu Vojnića, neposredno uz vrtić i školu, svoje mjesto našlo i skladište CIAK-a. Ništa ne bi bilo neobično da se u tom skladištu ne zbrinjava opasan otpad. Da su imalo bolja vremena, vjerojatno bi već sami stanovnici prosvjedima otjerali CIAK na neko nenaseljeno područje, no činjenica da ono zapošljava 35 ljudi očito je dovoljna da se zažmiri na potencijalnu opasnost.

- Nama bi trebalo još nekih 150 radnih mjesta da se zaposle još ovi koji mogu raditi. Tada bi možda bilo lakše. Bez toga ne vidim neki izlaz. Otkako su ukinuli područja od posebne državne skrbi, ostali smo i bez povrata poreza. Zbog toga smo samo prošle godine iz općinske blagajne potrošili 725 tisuća kuna. Sad smo kao svrstani u potpomognuta područja, pa bismo trebali imati prednost kod bodovanja projekata. Ali evo vam lanjski primjer: prijavili smo četiri projekta na natječaj za razvoj turistički nerazvijenih područja. Sva četiri projekta imala su ispravnu dokumentaciju i pravilno su izrađena. Ali nismo prošli. Novac je na kraju otišao u Istru i u još neke dijelove zemlje koji su sve, samo ne turistički nerazvijeni, kaže načelnik Andrić. I to je za njega dokaz da se država samo deklarativno zauzima za krajeve poput Vojnića, dok su u stvarnosti potpuno zaboravljeni, pa i ne čudi da ih ljudi napuštaju.

Ljudi dolaze...

To što Vojnićani polako, ali sigurno, napuštaju svoj kraj, neki vide kao priliku. Među njima su i Barbara i Peter Scheltus, bračni par iz Nizozemske koji se prije šest godina doselio u Vojnić.

- Suprug i ja odlučili smo odseliti se iz Nizozemske u neku topliju zemlju i započeti novi život na nekom komadiću okruženi prirodom. Najprije smo razmišljali o Španjolskoj, no od nje smo odustali. Onda smo jednom čuli za Hrvatsku i krenuli istraživati. Treći ili četvrti rezultat naše pretrage na internetskoj tražilici bio je čovjek koji je vlasnik ove dolje kuće, također Nizozemac, priča nam Barbara pokazujući rukom prema kući koja je pedesetak metara udaljena od njihove. Vrlo brzo su se povezali, on ih je uvjerio da je upravo Vojnić pravo mjesto za njih i odlučili su pokušati.

- Zasad još nismo požalili, a i ne vjerujem da ćemo ikad. Nadam se da ćemo ovdje ostati još dugo, možda i do smrti, govori Barbara dok obilazimo kuću dvokatnicu načinjenu od slame i gline. Pokazuje nam i povrtnjak u kojem i sada ima kelja, a od starih odbačenih školskih prozora načinili su staklenik u kojem rastu mlade biljke. Scheltusi u neposrednoj blizini imaju četiri izvora pitke vode, drva za ogrijev imaju u izobilju, a nakon što za desetak dana ugrade solarne panele, postat će i potpuno energetski neovisni. Uzgajaju kuniće i jedu meso, ali tek jedanput na tjedan.

- Jasno mi je da se nekome ovdje čini pusto i da teži luksuznijem životu, ali nama je baš obratno. Mi želimo živjeti u skladu s prirodom i želimo i druge tome podučiti. To što ljudi napuštaju ovaj kraj, ja vidim kao priliku jer zemljišta postaju jeftina i vjerujem da će uskoro doći još ljudi puput nas koji se žele vratiti prirodi, kaže Peter koji je upravo doveo sina iz škole. Njihova je kuća na vrhu brijega, oko pet kilometara udaljena od središta Vojnića. Njihov sin inače ide sam iz škole, no nedavno je u tom kraju primijećen čopor od pet vukova, pa ne žele riskirati.

Obitelj Scheltus je prilično svestrana. Barbara je web-dizajnerica zaljubljena u permakulturu, Peter je kovač i osobni trener. Na svom imanju organiziraju radionice na koje im dolaze ljudi iz cijelog svijeta, a uskoro nedaleko od kuće otvaraju i kamp.

O svemu što rade i što tek planiraju Peter govori s velikim entuzijazmom, za razliku od svih ostalih naših sugovornika iz Vojnića. I upravo je činjenica da Vojnić danas privlači jedino neke moderne Robinzone dokazuje da je država pala na ispitu koji si je sama osmislila. Umjesto da se posebno brine o ovom području, bilo joj ga je lakše zaboraviti.

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Područja od posebnog državnog zaborava", koju financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva.