Otpor antifašističke Dalmacije - sjećanja splitskog skojevca

Snage kolaboracije u Dalmaciji

"…talas marksističkog socijalizma pod firmom komunizma ili socijalne demokratije, zahvatio je široke narodne slojeve Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Like i Dalmacije. Političko i duhovno vodstvo komunističke partije Jugoslavije, veštom propagandom, a naročito terorom i zločinima u masi uspelo je: da narod ovih krajeva zavede na duhovnu stranputicu, da mu tragično pomrači vidike, dovodeći ga u suton one legendarne vidovitosti, koja je uvek prestavljala jasnu odliku našeg naroda…

…Pa ipak u poslednjem dvanajestom času narod kao da se trgao i počeo da se vraća: od internacionalizma — nacionalizmu, od ateizma i bezbožništva etici i veri, od razbuktalog nemorala i strasti ka porodici i moralu, od kolektivizma ka slobodi i individualizmu, dakle našoj vekovnoj tradiciji: svemu onom što je prestavljalo žarište i ideje vodilje nacionalne svesti i misli… U Splitu, celoj Dalmaciji, pa i Hrvatskoj a naročito u ovom glavnom mestu na primorju kao da je 95 odsto komunista…"[i]

Ovo je dio izvješća o vojno-političkom stanju na terenu koje je u travnju 1942. godine zaprimio Draža Mihailović od sebi podređenog vojvode stacioniranog u Splitu, Ilije Trifunovića-Birčanina. To je tek jedan od izvora koji dokazuju da je antikomunizam bio ideološki temelj četničkog pokreta, što mu je omogućilo razvijanje uspješne suradnje s okupatorskim, i drugim kvislinškim snagama u okupiranoj Jugoslaviji.

"Četnike da se ne ometa"

Naime, samo nekoliko mjeseci prije Birčaninova izvješća, ustaške vlasti odlučile su se na sklapanje oružane suradnje s četničkim snagama na tlu takozvane Nezavisne Države Hrvatske, u svrhu suzbijanja sve masovnijeg narodnog ustanka i eliminacije komunista - jedine prave političke opasnosti po ustaški režim.

U veljači 1942. godine David Sinčić, veliki župan župe Bribir-Sidraga sa sjedištem u Kninu, piše poglavniku Anti Paveliću: "treba da pomažemo njihovu [četničku] borbu proti partizana« jer »moramo sve poduzeti, da uništimo komunizam, a četnike da ne ometamo u njihovoj borbi protiv komunista, već naprotiv da ih pomažemo, a ujedno svim silama nastojimo ih pridobiti za sebe, pridobiti za suradnju."

Pavelićev ministar Mladen Lorković, 26. svibnja 1942. godine obavještava "vrhovništvo" velike župe: "Odobrava se dogovor gosp. Josipa Laće, donačelnika obćine Knina sa četničkim starješinama Knina, Zrmanje, Gračaca, Bosanskog Grahova i Drvara, pod uvjetima da sa istima ne sklapate nikakav pismeni dogovor, jer je ta suradnja privremena. Glavni stožer domobranstva suglasan je sa vašim priedlogom da se vođama grko-istočnjaka popu Momčilu Đujiću, Mani Rokviću, Bogunoviću, Paji Popoviću i Paji Omčikusu dodieli pomoć od milijun Kn (kuna), 200 pušaka jugoslavenskog poriekla i 10 strojo-pušaka." Naredba je provedena početkom lipnja. Sinčić obavještava Pavelića: "Jučer sam trima glavnim vođama četnika koji su u borbi protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću dao svakome po 100.000 kuna radi organiziranja borbe protiv partizana i pomoći njihovim suborcima."[ii]

Pored već spomenute suradnje ova dva antikomunistička i kolaboracionistička pokreta, zabrinutost koja se očitava u korespodenciji između Sinčića ili Birčanina sa svojim nalogodavcima svjedoči i o vojno-političkoj snazi partizanskog pokreta niti godinu dana nakon početka okupacije.

Predviđanje vojvode Birčanina iz izvješća s početka teksta u kojemu anticipira povratak naroda “svemu onom što je prestavljalo žarište i ideje vodilje nacionalne svesti i misli” i zaokret narodnih masa od ideja “internacionalizma, ateizma i kolektivizma” pokazalo se pogrešnim,[iii] te se može protumačiti kao pokušaj umanjivanja vlastite krivnje za neuspjeh pred nadređenim Mihailovićem.

S druge strane Birčaninove rezolutne tvrdnje o tome da je “talas marksističkog socijalizma zahtavio široke narodne slojeve” te da se čini da je “u Splitu, celoj Dalmaciji, pa i Hrvatskoj a naročito u ovom glavnom mestu na primorju 95 odsto komunista”, svjedoče o naklonjenosti stanovništva revolucionarnom partizanskom pokretu, posebice u najvećem gradu okupirane Dalmacije.

Split, Dalmacija i Komunistička partija u osvit rata

Ante Jelaska, 91-godišnji umirovljeni kažalisni režiser, pripadnik SKOJ-a, KP-a i partizanskog pokreta, danas kaže: ”Bez ikakve patetike! Split je bio grad heroj. Dani Narodnooslobodilačke borbe u Splitu najslavniji su dani njegove dva milenija duge povijesti, a troipolgodišnja patnja njegovih stanovnika, jednaka je epidemijama kuge u minulim stoljećima.”

S obzirom na sljedeće statističke podatke, teško je osporiti doživljaj živog svjedoka okupacije i antifašističke borbe: od nešto više od 40.000 stanovnika koliko ih je Split imao 1941. godine njih 12.500 kao naoružani borci sudjelovali su u NOVJ (od toga 1.100 žena); njih 1.500 poginulo je diljem Jugoslavije. Procjenjuje se da je još oko šest tisuća Splićana aktivno pomagalo Titovu vojsku, a do ukupnog broja simpatizera nemoguće je doći. Šesnaest tisuća ljudi bilo je utamničeno u splitskim zatvorima. Pet tisuća Splićana deportirano je u njemačke, talijanske i ustaške logore smrti. Više od tisuću poginulo ih je u bombardiranjima ili od posljedica bolesti i gladi. Obješeno ih je ili streljano 266, a 1.400 izbjeglo je iz grada. Fašistički i kolaboracionistički pokreti u Splitu su stajali neusporedivo slabije: u ustaškom pokretu aktivno je bilo 50, a u četničkom 45 ljudi. Nasuprot tome kontinuitet radničke borbe u Splitu traje još od prije Prvog svjetskog rata.

Zabilježeno je da je prvu crvenu zastavu splitskom rivom povodom prvomajske proslave 1906. godine pronio Frane Piplović. Uspostava Kraljevine Jugoslavije i stavljanje KPJ van zakona, značilo je nastavak djelovanja revolucionarnih krugova u ilegali i pod represijom režima.

U to vrijeme KP u Dalmaciji svoje je djelovanje usmjeravala kroz vanparlamentarne organizacije u kojima su njeni članovi imali politički utjecaj. Radilo se većinom o sportskim i kulturno-prosvjetnim društvima. Osnovani su tako radnički nogometni klubovi čije su momčadi nastupale u dresovima crvene boje - Šibenik, Zmaj iz Makarske, Orkan iz Dugog Rata i drugi. Diljem makarskog primorja osnivana su kulturno-umjetnička društva Napredak, Brist i Naprijed.  Na Pelješcu su osnovani nogometni klubovi Radnički i Iskra, a u Veloj Luci plesna skupina Hum.

Dobrovoljci za Španjolski građanski rat

Javna pojavljivanja ovih i mnogih drugih skupina, bilo da se radilo o prijateljskim nogometnim utakmicama ili folklornim manifestacijama, često bi se preobrazila u političke i protestne skupove prožete klasnim diskursom i emancipatornim idejama. U Splitu je veoma važno bilo Hrvatsko radničko nogometno društvo “Anarh” (današnji RNK Split) koje pod političkim pritiskom 1921. mijenja ime u Slavija. Skupovi i prostorije takvih društava bile su česta meta žandarskih racija i nasilja od strane prorežimskih krugova, no ipak su činili najpogodniju legalnu formu za političko organiziranje omladine i radnika.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća, sa sve očitijim političko-ekonomskim povezivanjem Kraljevine Jugoslavije (kasnije i Banovine Hrvatske) i Trećeg Rajha politički skupovi koje su organizirali članovi Partije počinju zadobivati sve jasniji antifašistički karakter.

U Splitu 1936. godine HRND Anarh (tada već preimenovan u Split) organizira prikupljanje pomoći za republikansku vojsku u Španjolskom građanskom ratu, a već u kolovozu iste godine prva grupa španskih dobrovoljaca, njih šestorica, biva u tajnosti brodom iz Splita prebačena u Alicante.

Protesti povodom sve većeg napredovanja Hitlerove Njemačke na europskoj političkoj sceni bili su česti u Splitu. Organizirani su tako  prosvjedi protiv aneksije Austrije i Sudeta pod parolom “Živjela bratska Čehoslovačka”. Kada je 27. srpnja 1938. godine u posjetu Splitu došao predsjednik jugoslavenske vlade Milan Stojadinović, radi povećanja mjera sigurnosti u Split su iz unutrašnjosti dovedena žandarska pojačanja. Partija je tada pozvala svoje pristaše na štrajk te je došlo do velikih sukoba između demonstranata i policije. Demonstranti su u težačkoj četvrti Varoš u uskim ulicama podigli barikade na kojima su se borbe vodile do kasno u noć, a u kamenovanju policijskih snaga poginuo je jedan žandar. Sutradan je uhapšeno stotinu ljudi, većinom komunista i simpatizera Partije.

Radićev zet naredio pucanje po radnicima

Značajan trenutak za povijest KPH u međuratnom razdoblju odigrao se u listopadu 1939. kada je sekretara pokrajinskog komiteta KP-a u Dalmaciji postavljen Vicko Krstulović. Krajem iste godine oblasni odbor Ujedinjenih radničkih sindikata pozvao je radništvo Splita u demonstracije protiv skupoće i lifranja hrane nacističkom režimu.[iv]

Dana 17. prosinca, pred splitskim kazalištem, okupio se velik broj radnika koji su izvikivali parole “Hoćemo kruha i rada” i “Dolje fašizam”. Nakon sukoba s policijom, skup se preselio pred hotel Belleveue u kojem su se u tom času nalazili prvaci HSS-a predvođeni Augustom Košutićem, zetom Stjepana Radića. Nakon neuspješnog razbijanja skupa bajunetama, Košutić izdaje narebu da se puca u masu. Za vrijeme govora Petra Cecića, člana PK Partije policija otvara paljbu. Pod prvim plotunima palo je sedam radnika, a među njima je smrtno pogođen Vicko Buljanović.

Sljedećeg dana, uz pojačanu nazočnost vojske i policije, u Splitu, Solinu i Omišu proglašen je generalni štrajk. Žandari su u namjeri da onemoguće pogreb iz bolničke mrtvačnice oteli tijelo ubijenog Buljanovića. Pokrajinski komitet na hitnoj sjednici donosi odluku o formiranju pogrebne povorke u kojoj će se umjesto lijesa, nositi pokojnikova slika. Sliku Vicka Buljanovića na čelu povorke od 25.000 ljudi iz Splita i okolice nosili su igrači klubova Split i Nada, od kojih su mnogi kasnije streljani kao borci Prvog splitskog partizanskog odreda. Pogreb Vicka Buljanovića smatra se najmasovnijim iskazom nezadovoljstva dalmatinske radničke klase u međuratnom razdoblju.

Godinu 1939. obilježila je munjevita fašizacija, Vlada Cvetković-Maček istoga mjeseca nadopunjava “Zakon o zaštiti države” koji joj omogućuje otvaranje koncetracionih logora za političke zarobljenike. Do početka okupacije vrijedi još zabilježiti prosvjede 1. rujna 1940. povodom prve obljetnice napada Njemačke na Poljsku.

U prosvjedima se naročito istaknula antifašistički raspoložena omladina koja je zahtijevala savez sa SSSR-om i isticala KP kao “jedinog dosljednog borca protiv fašizma”. Nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu koje je ubrzo poništeno vojnim udarom generala Simovića, čitava zemlja priprema se za rat i pristupa se općoj mobilizaciji. KP svoje simpatizere poziva da joj se odazovu, no vojna premoć Sila osovine dovodi do brzog sloma jugoslavenske vojske i početka fašističke okupacije koja je na tlu Jugoslavije odnijela oko milijun života.

Po izbijanju rata KPH je u Splitu brojala 18 ćelija s ukupno 164 člana, a na širem gradskom području ukupno oko četiri stotine aktivnih članova. Tih dana naš sugovornik Ante Jelaska, pristupio je SKOJ-u.

Otpor i teror u vrijeme okupacije 

Govoreći o svojem odrastanju Jelaska govori: ”Imao sam sve genetske predispozicije za ljevičra, ćaća mi je bio obrtnik angažiran u sindikatu, a mater ilegalka za vrijeme okupacije. Njena braća Vicko i Šime poginuli su u partizanima, a Vicka su prethodno Talijani mučili. Ja sam se rodio u splitskoj Varoši u istoj kući kao i nekadašnji sekretar PK KPH-a Vicko Jelaska. Rat me zatekao u šesnaestoj godini kao učenika realne gimnazije. Sjećam se početka okupacije, Split je gotovo u potpunosti bio partizanski grad, nepokoreni bastion antifašizma. Htjeli su ga romanizirati, talijanizirati, fašizirati, rashrvatiti, odroditi. Došli su konkvistadorski, da nas pokore, ali nije išlo. Onda su pokazali zašto su došli. Sredili su administraciju i stali nam mijenjati osobna imena: svaki Ante postao je Antonio, Petar Pietro, Vjeko Luigi, Paško Pasquale, a Zora Aurora. Mijenjali su i sve toponime: Split je postao Spalato, Omiš Almissa, Brač Brazza, Korčula Curzola, a Muć Mucio. Ni more više nije bilo Jadransko nego Adriatico. Sve radnje u gradu, javne službe i kancelarije dobile su talijanske natpise. Brijač je postao barbiere, kovač fabro, stolar falegname a postolar calzolaio. Sve ulice su dobile talijanska imena. Poplavom novih naziva htjeli su izbrisati stare identitete i poništiti nas sveopćom talijanizacijom. Suprotstavljali smo se od prvog dana. Omladina u prvom redu. Demonstracijama protiv odnarođivanja, nastave i svjedodžbi na talijanskom jeziku. U talijanske natpise po gradu i u četvrtaste glave Mussolinijeve pod kacigom letjele su bočice crnila i boce tekućeg katrana. Širili se leci, vršile sabotaže, praskale bombe. Demonstriralo se s uzvicima: Ne odričemo se hrvatskog imena i jezika! A Naš izvještaj je pisao: Roditelji, ne dopustite da nam potalijanče djecu!

Ja sam još prije dolaska Talijana na mig svoga ujca Šime Krstulovića pristupio SKOJ-evačkoj ćeliji u svojoj školi koju je vodio moj drug Ivo Perišin, kasnije ugledni jugoslavenski ekonomist. U SKOJ-u su nas između ostalog učili, ovo sada možda zvuči smiješno, i kako se ponašati, ophoditi prema drugima, te kako moramo izgledati. Govorili su nam:"budite pravi ljudi, nemojte psovati, iako ne vjerujete u Boga znajte da ima onih koji vjeruju i nemojte psovat Boga, budite čisti i uredni, odjeća vam može biti dotrajala, stara i zakrpana, ali mora biti čista." To je jedan mali dio onoga čemu su nas učili u SKOJ-u, tamo su nas kroz literaturu i kružoke oblikovali u mlade komuniste. Moji prvi ratni zadatci bile su diverzije, prikupljanje oružja, ispisivanje parola i dijeljenje letaka, tipična agitpropovska djelatnost. Kada se jugo vojska raspala, ostali su njeni magacini s oružjem, mi skojevci tada smo radili na prikupljanju tog oružja. Nije istina kad danas kažu da smo mi jugoslavenski komunisti digli ustanak zato što je napadnut SSSR, to nam je bio moćan okidač, ali ustanak se ne može pripremiti u 24 sata, nego se priprema mjesecima, i to neoustaše ne razumiju. Sjećam se da sam sjedio pred školom, dica su se igrala i kartala, kad se odjednom pojavio kolega noseći kašetu punu ručnih bombi govoreći da ne zna di bi s njima. Ja sam mu rekao "daj ti to meni" i odnio ih u našu skojevsku ćeliju na imanju jedne obitelji koja nas je simpatizirala. To je bilo u aprilu 1941., ispostavilo se da su neki od omladinaca koji su nazočili mom preuzimanju te kašete po okupaciji postali kolaboracionisti, približili se fašističkim vlastima. Netko od njih me i prijavija fašistima.

Dana 19. ožujka 1942., kao i svakog dana, još prije sumraka kada bi započeo coprifuoco, redarstveni sat kojim su okupacijske vlasti zabranile noćno kretanje gradom. S ulaznih vrata našeg obiteljskog stana na Gripama odjednom se oglasi zvonce. Protrnuli smo i zanijemili. Tu smo: otac, majka i šestero djece, od koje sam ja bio najstariji. Na vratima dva agenta u civilu traže upravo mene. Otac u šoku, blijed i izgubljen, majka plače i preklinje. Agenti je tješe: "Niente, signora, za pola sata vratit ćemo ga, treba nam zbog male informacije…" I odveli su me na policiju u bivšu zgradu Općine na početku Solinske, pod optužbom da sam sakupljao oružje za bandite. Danas na tom mjestu stoji spomenik posvećen meni i drugim političkim zarobljenicima za vrijeme okupacije na kojemu su urezani stihovi "Ovdje je sloboda u lancima bila / kršila okove razvijala krila”. Godine 1991. Zaključili su da ga neće minirati jer se okolo nalaze zgrade s mnogo prozora, pa se rušenje ne bi isplatilo jer bi ih detonacija porazbijala. U prizemlju tog zloglasnog zdanja, s obje strane dugačkog hodnika bile su kancelarije su pretvorene u zatvorske sobe i nabijene uhapšenicima. Ključar me, u pratnji stražara, vodi pred jedna od vrata. Povuče krakune, otključa ih, pokretom glave uputi me u sobu i za mnom zatvori vrata na koja ostadoh leđima naslonjen jer se u sobu nije moglo ni ugaziti. Bila je pretrpana ljudima koji su spavali. Moglo ih je biti tridesetak u prostoru od nekih 20 kvadrata.

Sutradan kada su se odjednom svi razbudili i ustali, više ih je stajalo na nogama nego su mogli sjediti. Uskoro mi se približio jedan zreliji čovjek i obratio mi se. Ispitivat će te. Imaš samo dva odgovora: »Ne znam!«  i »Nisam!«, rekao je ispod glasa i lagano se odmaknuo od mene. Ohrabrile su me riječi starijeg druga. Svaki dan su me tukli i tražili da kažem di sam odnio bombe, ali znao sam da ne smim zinit. Premlatili bi me dok se ne bi onesvijestio pa bi me u dvorištu polijevali vodom da se osvijestim, a onda bi usljedila nova runda batina. Jedan dan opet sam se našao u uredu oficira, pred njim na stolu pištolj, uz njega prevoditelj i šest vojnika, na zidu Musolinijeva slika. Do tada sam im govorio da nemam veze s nikakvim bombama, da su me ti koji su me prijavili mrzili prije rata, da su me tukli i da mi sada pakiraju lažne optužbe. No taj dan sam mu rekao »priznajem, ja sam uzeo tu kašetu bombi.« Oficir je bio presretan, mislio je da me slomio , počeli su slaviti i smijati se. Pitali su me »di su bombe? šta si s njima učinio?« Ja sam im odgovorio-»Izija sam ih! Evo tu su!« i počeo se histerično udarati dlanovima po trbuhu. Oni su pobjesnjeli, izdera se na mene da kako se usuđujem tako rugati pred Dučeovom slikom, prebili su me da sam sav bio modar, bacili su me u tamnicu ka krpu i sljedeći dan poslali na sud u Šibenik.

Uslijedilo je suđenje na Tribunale speciale della Dalmazia gdje sam kao maloljetnik osuđen na dvogodišnje robijanje u Italiji, kamo su me poslali usprkos onih »pola sata« obećanih mojoj majci za povratak kući. Tamo sam bio u grupi s vršnjacima: Ivom Perišinom, Tončijem Tomašićem, Mirkom Bašićem, Tončijem Petrićem, Noom Vrdoljakom, Antom Tadinim i Jovom Vujasinovićem iz Kistanja. Ne mislim da je moja uloga u NOB-u bila herojska, bio sam samo mali kotačić u tom sistemu, no ipak sam ponosan na držanje sebe i svojih drugova pred fašističkim mučiteljima koji od nas nisu izvukli ni rič. Nisu nas slomili. Nikoga više nema. A i ja sam pred zidom. Bili smo uspravna generacija ponosne mladosti. Sanjara. Genetski incident evolucije.

------------------------------------------------------------

[i] MILOVANOVIĆ, Nikola. 1991.  Draža Mihailović. Beograd:Pegaz

[ii] LATAS, Branko, Jovo POPOVIĆ i Marko LOLIĆ. 1988. Pop izdaje. Zagreb:Stvarnost

[iii] Četničke organizacije na tlu Kraljevine Jugoslavije uoči rata brojale su pola milijuna članova. Unatoč tome, za vrijeme rata četničke snage na tlu tzv. NDH nikada nisu brojale preko dvadesetak tisuća boraca. S druge strane KPJ je 1940. brojala 7.000 članova, a SKOJ 17.000. Za vrijeme rata, broj boraca i brokinja pod zapovjedništvom Josipa Broza, narastao je na 800.000

[iv] Krajem kolovoza 1939. sporazumom Cvetković-Maček formirana je koalicijska vlada u kojoj  je prvak HSS-a zauzeo mjesto potpredsjednika te je uspostavljena Banovina Hrvatska. Taj je sporazum Komunistička partija proglasila sporazumom o podjeli vlasti između srpske i hrvatske buržoazije. Vlada Cvetković-Maček ranije Stojadinovićevo približavanje silama osovine preselila je i na ekonomsko polje. U svrhu opsluživanja Hitlerovog ratnog stroja, u nacističku Njemačku počele su se izvoziti velike količine živežnih namirnica, uslijed čega su cijene prehrambenih artikala na domaćem tržištu počele naglo skakati.