Što valja, a što ne valja s Mostovim zahtjevom za reviziju HNB-a

Potkraj prošlog tjedna objavljeno je da je Most, stranka pod vodstvom Bože Petrova, odlučio uvjetovati odobravanje izvještaja Hrvatske narodne banke (HNB) izmjenama Zakona o HNB-u. Središnja banka obavezna je Saboru redovito predstaviti izvještaj o svojem djelovanju, a Jutarnji list, pozivajući se na izjavu jednog od "glavnih ljudi u Mostu", piše kako Most želi izmjenama Zakona osigurati da će ubuduće državna revizija provjeravati poslovanje HNB-a.

Inicijativa Mosta je simpatična, ali problem je u tome što iz nje teško može izaći išta dobrog, a lako može završiti katastrofom. Krenimo redom. Most je apsolutno u pravu sa stavom da je potreban jači nadzor nad HNB-om. Naša središnja banka poprilično je netransparentna institucija. Istini za volju, uglavnom su to i druge središnje banke. Središnja banka, pogotovo ona koja ima i funkciju nadzora bankovnog sustava, mora poslovati s određenom razinom tajnosti. No, to joj ne daje za pravo da se time koristi u svim svojim sferama djelovanja, a još manje pravo na izuzeće od bilo kakve odgovornosti u područjima za koja je zadužena.

Most se, u izjavama kojima obrazlaže svoj zahtjev za provođenjem državne revizije, ograđuje kako njihov zahtjev nije nikakva namjera da se HNB-u oduzme samostalnost u provođenju monetarne politike. Prema izvoru iz Mosta, koji citiraju u Jutarnjem, državna revizija trebala bi provjeravati opravdanost upitnih stavki i podataka poput onih o 40 milijuna kuna materijalnih troškova u HNB-u te o tome je li put guvernera Borisa Vujčića u Peru morao stajati 70 tisuća kuna, kao i to treba li on na godinu čak 260 dana provoditi na službenom putu.

Plemenito, ali potpuno pogrešno.

Prvi problem s Mostovom inicijativom da u HNB pošalje državnu reviziju je taj što je državna revizija kod nas, tja, mrtvo puhalo. Državni ured za reviziju je ured koji vrlo odgovorno obavlja svoj posao, no taj posao nema gotovo nikakva efekta. Jedan sasvim uobičajeni primjer može biti, recimo, jedan od najnovijih nalaza te revizije. U izvještaju o obavljenoj reviziji upravljanja i raspolaganjima nekretninama Grada Zagreba nalazi se niz zamjerki o tome kako se ne postupa po zakonima i pravilima struke. Posljedica? "Grad Zagreb je prihvatio preporuke Državnog ureda za reviziju." Točno to i ništa više. Jedna rečenica od devet riječi sva je posljedica pronađenih problema u upravljanju nekretninama vrijednim desetak milijardi kuna u javnom vlasništvu. Tresla se brda, rodilo se ništ', bila je revizija, poslali smo ih vrit.

I takva je sudbina svih revizija koje provodi Državni ured za reviziju. Revni revizori pronađu kršenja zakona, institucije kažu da će prihvatiti preporuke (koji put se malo i opravdavaju), onda ponekad te preporuke prihvate, ponekad ne, i tako iz godine u godinu. Prekršajnog ili kaznenog progona odgovornih za kršenja zakona koja se evidentiraju državnim revizijama, nema. Da je Most stvarno htio napraviti nešto po pitanju nekontroliranog trošenja novca u državi, inicirao bi izmjene zakonodavstva kojima bi se automatski pokretao sudski proces kad državna revizija identificira kršenje zakona. Kad bi se napokon počela kažnjavati neodgovornost u raspolaganju državnim novcem, možda bi od revizije i bilo efekta.

Neefikasnost državne revizije nije i glavna zamjerka Mostovoj inicijativi. Ono što, umjesto sudskog procesa, uslijedi nakon objave nekog izvještaja o obavljenoj reviziji jesu vijesti u medijima. Ovisno o "atraktivnosti" institucije, agencije, ureda, ministarstva, kompanije ili što je već predmet revizije, revizorski će nalaz dobiti svojih nekoliko minuta u medijima. A i to samo ako je riječ o nekoj "većoj ribi". Velika većina njih prolazi ispod radara.

I tu nailazimo na problem s državnom revizijom HNB-a. Ta je banka, zbog svoje uloge u monetarnoj politici i nadzoru bankovnog sustava, poprilično zanimljiva i velika riba. No, ta se riba nalazi u vrlo nezavidnom položaju.

HNB je po definiciji neprofitna institucija. Taj pravni status znači da joj ostvarivanje "dobiti" nije u fokusu poslovanja, odnosno da joj ni kontrola troškova nije visoko na razini prioriteta. Nema klasičnog vlasnika, ili bilo čega imalo sličnoga korporativnoj strukturi i politici, nema pritiska na ostvarivanje profita, pa stoga nema ni potrebe za oštrim rezanjem troškova. Takvu svoju poziciju HNB je godinama koristio da bi zaobišao jedno ograničenje koje ima kao državna institucija. A to je stroga sistematizacija poslova i uz nju vezani primici zaposlenih.

HNB, kao i državna i javna uprava, nema gotovo nikakva prostora za nagrađivanje zaposlenih i povećanje njihovih plaća. Godinama se takvo ograničenje zaobilazilo dodatnim povlasticama koje su imali HNB-ovi zaposlenici. Pa im je središnja banka, između ostalog, plaćala korištenje teretane ili su imali mogućnost besplatno odlaziti na plivanje. No, nakon što su priče o tim beneficijama izašle u javnost, bivši guverner Željko Rohatinski je pod pritiskom medija počeo polako dokidati sve te dodatne poticaje.

Uzmimo sad hipotetski primjer zaposlenika HNB-a koji nakon završenog fakulteta već nekoliko godina radi u, recimo, provedbi nadzora poslovnih banaka, ili tečajne politike. I taj zaposlenik dobije ponudu neke poslovne banke da prijeđe kod njih za dvostruko višu plaću. HNB nema mogućnosti ni na koji način konkurirati toj poslovnoj banci i gubi dragocjenog radnika na čije mjesto može zaposliti tek nekog novog i neiskusnog. Zašto bi itko ostao raditi u HNB-u za novac upola manji nego što to može dobiti na nekom drugom mjestu, a HNB mu istodobno ne može pružiti ni išta drugo?

Pozicija HNB-a je dodatno otežana specifičnom ulogom koju ima središnja banka. HNB, jednostavno, nije u mogućnosti reći "zbog rezanja plaća i beneficija odlaze nam najbolji ljudi", jer bi se to moglo protumačiti da središnja banka nema resurse za adekvatnu kontrolu poslovnih banaka i/ili monetarnog sustava. I onda bi ti isti koji su zagovarali rezanje povlastica i plaća u HNB-u prigovarali kako HNB ne radi svoj posao te da su nam bankovni i monetarni sustav u rasulu.

To je upravo ono od čega treba strahovati u slučaju imalo negativnog tona u nekom potencijalnom budućem izvještaju državne revizije o poslovanju HNB-a. Vrlo je lako moguće da bi se i legalni i potpuno opravdani izdaci proglašavali izdašnima i neprimjerenima. Konkretno, kad bi se jednog dana u nalazu državne revizije pojavio podatak da je, recimo, HNB odlučio svoje zaposlenike nagraditi studijskim putovanjem od tjedan dana u Irsku na Kilkenomics, ležerni festival u kojem se miješaju ekonomija, komedija i pivo, ne bi nedostajalo onih koji bi to protumačili kao upitno i suvišno razbacivanje novca. S druge strane, ako ne postoje drugi načini da nagradite svoje zaposlene – koji se bave iznimno važnim poslom regulacije i nadzora domaćih banaka – onda putovanje na ležerni festival u Irsku uopće nije izdašan trošak nego je, dapače, ulaganje u ljudske potencijale.

Jesu li primanja guvernera HNB-a i njegovih bliskih suradnika visoka? Jasno da jesu. Posebno za hrvatske prilike. Ali, ona to moraju biti. Hrvatska si ne može priuštiti da joj tako važnu funkciju poput kontrole banaka ili provedbu monetarne politike obavljaju potplaćeni ljudi nezadovoljni poslom i koji samo gledaju kako bi nekamo "zbrisali". Kvalitetni ljudi znaju svoju vrijednost i znaju koliko ih drugi mogu platiti.

Zbog toga bi se usko fokusiranje na možebitni rasipnički mentalitet koji vlada u HNB-u, i čime Most opravdava svoj zahtjev za uvođenjem državne revizije, vrlo lako moglo vratiti kao opasan bumerang koji u glavu neće mrknuti samo petnaestak Mostovih perjanica koje sjede u Saboru, nego sve građane Hrvatske. A u takvim slučajevima, uči nas povijest, (ne)odgovorni političari u Hrvatskoj svoju odgovornost neodgovorno zbacuju na "neodgovorne": bilo medije, bilo političke protivnike, bilo institucije, ili neke četvrte žrtvene koze ili jarce – već kako koja prilika nalaže.

Da, HNB-u treba stroži nadzor. Puno stroži nadzor. Središnja banka se u proteklih dvadesetak godina pokazala kao institucija koja, u najmanju ruku, ponekad vrlo zakašnjelo reagira na probleme, posebno u sferi kontrole banaka. No, nadzor nad HNB-om treba, prije svega, provoditi zahtjevima za većom transparentnošću pri opravdavanju monetarne politike, kao i za većom odgovornošću za druge poteze koje provodi središnja banka. Državna revizija koja bi se fokusirala na reviziju tek redovitog dnevnog poslovanja, u sadašnjoj situaciji i bez drugih promjena, najvjerojatnije bi kao krajnju posljedicu imala samo dodatno sužavanje mogućnosti koje HNB ima u privlačenju kvalitetnih zaposlenika. A to je situacija koja nikome ne ide u korist.

Napomena: autor komentara nalazi se u pravnom procesu protiv Hrvatske narodne banke kod povjerenika za informiranje jer mu je HNB uskratio odobrenje za pristup informacijama iz područja njegova djelovanja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu