"Oni nam žele skrenuti pažnju"

Za sve je, zapravo, kriv "Borgen". Em fina, demokratska zemlja u kakvu bismo se voljeli ugledati, em dobro napisani likovi, em sve puno zakulisnih radnji, montiranja afera, spinova...

Dobro, mediji su prikazani s otprilike onoliko profesionalnog integriteta koliko su imala omladinska glasila u DDR-u za  vrijeme Honeckera, ali nije li baš divno što im se sve može servirati, a oni zagucaju kao ugor parangal?

I onda je zaključke lako izvući: Danska je zemlja blagostanja, u kojoj se spin doktori bave spletkama. Dakle, da bismo postali zemlja blagostanja, spin doktori se trebaju baviti spletkama. Ili bar pričati o njima.

I odjednom, sve na kugli zemaljskoj (ili ravnoj ploči zemaljskoj, ako se ministar znanosti) postalo je objašnjivo "skretanjem pažnje", "spinom", "nametanjem nevažnih tema nauštrb važnih i životnih".

Objašnjenja sada postaju već sasvim fantastična. Otprilike, nametanje teme o pobačajima došlo je da skrene pažnju s "afere Konzultantica", koja je razbuđena da bi se skrenula pozornost s loših rezultata bivše vlade, čijim isticanjem se željelo prikriti još gore rezultate ove vlade, za čije prikrivanje se razbuktala rasprava o Drugom svjetskom ratu, kojom se zamaglilo korupciju...

Možemo ovako otprilike do krunidbe kralja Tomislava, svaki ali baš svaki događaj u povijesti hrvatskog naroda mogao bi se objasniti kao skretanje pažnje s nečeg drugog. Stvari su sad doista postale komplicirane, treba izvlačiti što luđe kombinacije, nekako se čovjek s nostalgijom prisjeti ne tako davnih vremena kad se jednostavno sve, od suđenja stožernoj hrvatskoj stranci, pa do pomrčine Sunca moglo objasniti preusmjeravanjem pažnje sa suđenja Perkoviću i Mustaću.

Evo, danima je bio aktualan - dok nam s njega nije skrenuta pažnja fajtom oko kurikularne reforme - onaj marš protiv prava na pobačaj, tako slađahno nazvan "Hod za život". Nije skoro bilo analize, karikature, fotomontaže i Facebook ili Twitter profila gdje se nije ustvrdilo kako je to "neprioritetno" pitanje došlo u pravi trenutak da se skrene pažnja javnosti.

S čega?

Nemam pojma, pokušao sam se raspitati, teško je dobiti pravi odgovor. A i šta će nam jasan odgovor, kad je dovoljno reći "oni nam žele skrenuti pažnju". I sve to, potpuno namjerno, u danima oko nekadašnjeg Dana mladosti. A zna se, jel'te, tko su i kakvi su oni koji u tim danima skreću ili ne skreću.

Stvari su zapravo ozbiljnije nego što se čini na prvi pogled.  Činjenica da supruga predsjednika Vlade demonstrira protiv prava na pobačaj, dakle nečega što bi njezin suprug po funkciji i Ustavu trebao provoditi ukazuje na vladajući svjetonazor, kao što na to upućuje i to što u Vladi imamo čovjeka koji bi u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji bio osuđen za revizionizam oko Drugog svjetskog rata, ili da ministar znanosti ima dvojbi oko evolucije.

Nevažna pitanja?

Mo'š mislit. Pa sve te točke su zapravo dio istog problema kao i ono što se tako ležerno proglašava važnim, životnim, i ne znam kakvim sve ne. Odnosno dio istog problema u kojem je moguće da vladajuća struktura koja dijeli spomenuti svjetonazor za suca Ustavnog suda kandidira čovjeka kojemu je sasvim normalno što se predstavljao lažnim identitetom u bankovnim transakcijama koje su postale dio jedne od najvećih europskih novčarskih afera.

Misliti da se sve to može staviti na stranu u ime željenog i krajnje dvojbenog ekonomskog razvoja je isto kao tvrditi da puni čileanski stadioni nisu nikakva cijena za Pinochetove stope rasta.

I još nešto: za koga nas teoretičari skretanja pažnje zapravo drže? Za jednostavna bića kojima predstavlja ogroman problem pratiti dvije stvari odjednom? Pa ni ovi kojima se pripisuju te čudesne skretničarske moći se ne bi u takve procjene upustili. Ili bar to neće raditi javno kao sva ta analitičarska vojska, koja je - ma koliko se trudila - zapravo samo na korak od mnogo opasnije teze: ako puku možeš prodati takve driblinge, onda možda i nisu svi zaslužili sudjelovati u - recimo - biračkom procesu, nego bi im trebalo uvesti neki prijemni ispit. Autori ispitnih pitanja čekaju u redu.