Tvrđava Evropa

Iznimno mi je zadovoljstvo što se mogu obratiti ovome skupu i s vama podijeliti svoja razmišljanja o temi na kojoj, sada sam svjesno dramatičan, pada ili opstaje Evropska unija. Riječ je o masovnom kretanju stanovništva, o migracijama i o izazovima pred koje nas one stavljaju.

Da se sprema oluja, moglo se naslutiti već unatrag nekoliko godina, samo rijetki su bili oni koji su htjeli te znakove dolazećeg nevremena registrirati, a još rjeđi oni koji su bili spremni shvatiti ih i suočiti se s njima. Pa je zato najvećim dijelom Italija, a nešto manje Grčka, godinama bila prepuštena sama sebi u spašavanju i prihvaćanju izbjeglica iz Azije i Afrike koji su u sve većem broju nadirali prema Evropi.

Evropa se prenula iz svojega “zimskog sna” tek prije nepune godine dana, kada ju je zapljusnuo do tada neviđeni izbjeglički val. Ovdje moram reći nešto, što odudara od  prevladavajućeg mišljenja u Evropskoj uniji. No, uvjeren sam da je moje stanovište ispravno, prije svega: moralno ispravno.

Sve su migracije s kojima smo suočeni – prisilne. Nitko od onih koji traže utočište u Evropi ne napušta svoju zemlju svojom vlastitom voljom. Svi su oni na to prisiljeni. Jedni – ratom i potrebom da spašavaju glavu na ramenu, drugi – uništavanjem osnove životne egzistencije, što im ostanak u njihovim domovinama čini nemogućim.

Dakle, naglašavam još jednom: mi smo danas suočeni s prisilnim migracijama i licemjerno je licitirati s time koja je zemlja – po našim kriterijima – sigurna, pa na osnovi toga zatvarati granice koje smo ionako, temeljnim načelima Evropske unije usprkos – zapriječili žičanim ogradama.

Pretvorili smo naš kontinent u tvrđavu. Trebam li vas podsjećati tko je, u kojem kontekstu i u kojem razdoblju naše nedavne prošlosti govorio o “tvrđavi Evropi”? Neće nam valjda to postati uzor!

Ključni je izazov migracija našega vremena odgovor koji ćemo na njih dati. Zato sam i rekao da je to pitanje na kojemu pada ili opstaje Evropska unija, zanemarujući efekte britanskog referenduma. Možemo se opredijeliti za zatvaranje u nacionalne torove, u čvrsto branjene granice nacionalnih država. Možemo zaboraviti načelo solidarnosti kao jedno od onih na kojima se Unija zasniva.

Možemo pristati na to da uski nacionalni interesi koji se sve češće prelijevaju u otvoreni šovinizam, nadvladaju potrebu za zajedničkim, evropskim interesom i njegovim promicanjem. Učinimo li sve to, Evropsku uniju kakvu su zamislili njezini duhovni očevi možemo zaboraviti.

S druge strane možemo se prisjetiti trenutka u kojemu se rodila Zajednica za ugljen i čelik i ideje-vodilje onih koji su je utemeljili, a to je bilo stvaranje uvjeta u kojima će biti nemoguć novi rat na evropskom kontinentu. Možemo se prisjetiti faza u kojima je sazrijevala ideja evropskoga ujedinjenja. I moramo priznati, sviđalo se to danas nama ili ne, da ujedinjene Evrope niti bi bilo, niti može biti bez multikulturalnosti, bez multireligioznosti, bez prihvaćanja različitosti kao nečega što nas obogaćuje.

Pa kada smo upravo danas, upravo u srcu Evrope, suočeni s tezama da ne možemo prihvatiti izbjeglice, migrante, zato što su oni drugačiji od nas, zato što su druge vjere, zato što imaju drugačije običaje, moramo se upitati jesmo li svjesni da time potkopavamo same temelje evropskog jedinstva.

Ono se, naime, ne gradi na isključivosti, nego na uključivosti.

U ujedinjenoj Evropi mora biti mjesta za svakoga, pogotovo za ljude koje su ratna razaranja, terorizam i posvemašnja bijeda za koju nisu oni odgovorni, natjerali da ovdje, kod nas, potraže utočište, potraže spas. Mi nemamo pravo skrenuti pogled, začepiti uši i samozadovoljno nastaviti živjeti našim životima, dok se u Sredozemlju – na putu prema nama – utapaju stotine nesretnika, dok žene, starci i mala djeca u blatu čekaju pred žićanim ogradama, kao pred rajskim vratima.

Ne, ako smo Evropljani, ako smo nasljednici evropske kulture i civilizacije, mi to pravo definitivno nemamo!

Naravno, treba razgovarati o načinima integriranja izbjeglica u naša društva. I to je jedan od izazova, i to ne malen. Treba naći način da oni koji dolaze u naš dom prihvate naše običaje i počnu se u skladu s njima ponašati, a da se pri tome ne osjete zakinutima u svojem pravu da njeguju vlastite tradicije i ispovijedaju svoju vjeru.

Do sada Evropa se ponašala ne demokratski, nego gotovo anarhistički. Svatko je mogao sve. To nije demokracija. Demokracija ima svoja pravila, a stara je istina da je granica moje slobode tamo, gdje počinjem ugrožavati slobodu drugoga. O tome se do sada jedva vodilo računa i to treba promijeniti.

Zbog toga i radikalno desne, antiimigrantske, ksenofobne skupine uspijevaju dobiti sve veću podršku. Ne zbog imigranata, nego zbog naših propusta!

Nedopustivo je, međutim, da pojedine članice Evropske unije okreću leđa osnovnoj ideji evropskog ujedinjenja, da u Evropi otvorenih granica zagovaraju zatvaranje granica i vojsku na granicama, a da bespogovorno odbijaju i samu ideju o izbjegličkim kvotama, jer – tako kažu – ne žele prihvaćati one koji su drugačiji od njih.

To je, ponavljam, nedopustivo! Odnosno, podlegnemo li tom probuđenom nacionalističkom zanosu, toj opsjednutosti sobom i svojim identitetom, tome zatvaranju najprije Evrope kao cjeline, a potom i svake države unutar Evrope, mi smo ideju evorpskoga ujedinjenja izdali.

Upravo tako: izdali smo je!

Stoga je po mojem skromnom mišljenju, a ja – naravno – govorim isključivo u svoje ime, ali s iznimno bogatim političkim iskustvom, kao najveći izazov migracija potrebno shvatiti evropski odgovor na njih. Pokušao sam naznačiti kakav bi on trebao biti. Pri tome nisam ni trenutka zaboravio kako sam se u 10 godina na čelu Republike Hrvatske uporno i dosljedno borio za ulazak moje zemlje u ujedinjenu Evropu.

I bio sam presretan kada smo postali članicom Evropske unije. Bilo bi tragično kada bi moja generacija koja je na svojim plećima iznijela najveći teret borbe za evropsko ujedinjenje, morala svjedočiti rastakanju jedne velike ideje. Pogotovo, što bi to u današnjim okolnostima obnovljenoga hladnog rata bilo i iznimno opasno.

Nadam se stoga da će Evropska unija ipak smoći snage da evropskim zajedništvom nadvlada nacionalne partikularizme, da progovori jednim jezikom u obrani jednoga interesa – evropskog. U takvom pristupu, u to ne sumnjam, naći će se potrebna doza i razumijevanja, i tolerancije da bi se Stari kontinent mogao suočiti i s izazovima migracija.

Govor bivšeg predsjednika Stjepana Mesića na Crans Montana Forumu u Beču  30. lipnja 2016. godine