Jasmin Imamović : Samo Federacija BiH ima 11 premijera i 150 ministara, 800 pomoćnika ministara, 600 zastupnika

Tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović nedavno je iskoristio Tuzlu, grad čiji ste gradonačelnik već 15 godina, i Požarevac, kao mjesto rođenja Slobodana Miloševića, da ocrni Rijeku. Teško je shvatiti što je Hasanbegović htio, ali negdje između redaka čini se da mu je namjera bila narugati se Rijeci, jer da se samo u tom gradu plus Tuzla i Požarevac, vlast dugo nije mijenjala. Odnosno, da svim tim sredinama vlada ljevica. Zanemarit ćemo pritom činjenicu na koju je odmah upozorio Dejan Jović da je vlast u Požarevcu više puta promijenjena i da Hasanbegović ima osobni problem s Riječanima, nego – ovo nije novinarski, ali moram pitati – što je želio reći s Tuzlom?

To bi trebalo njega pitati. Očigledno je priželjkivao da desnica pobijedi i u Rijeci i u Tuzli. Međutim, treba napomenuti - zaboravio je spomenuti Beč u kojem je aktualni gradonačelnik na toj funkciji 20 godina. Dakle, desnica ne prolazi u Rijeci, Tuzli i Beču. Dobro društvo. Naravno da su gradonačelnici tih gradova ponosni na tu činjenicu, vjeruju u jednakost među ljudima, vjeruju u humanost i potrebu da se pomogne onima koji su slabi. Hasanbegović vjerojatno priželjkuje da ti bastioni socijaldemokracije padnu i sve postane crno. Kad je u pitanju Tuzla, a nadam se i Rijeka i Beč, ta mu se želja neće ispuniti.

U čemu je ta specifičnost Tuzle kao grada?

Tuzla je, posljednji popis stanovništva to i dokazuje, bila i ostala najmultikulturalniji grad u BiH. Tuzlaci su ljudi koji žele zajednički život, koji vjeruju u,  kako bi rekao Tito, u bratstvo i jedinstvo ili što bi rekao papa Franjo, vjeruju u fratellanza e unita (bratstvo i jedinstvo). Papa je prilikom posljednje posjete Sarajevu u obraćanju mladima izgovorio tu frazu. Prevoditelj se zbunio, kao da je nije smio prevesti. A nije ni trebao, jer svi oni koji su odrasli uz tu misao, znaju što ona znači. Pitam se zašto se uplašio i zašto je loše da jedni drugima budemo braća i da budemo jedinstveni u ostvarenju dogovorenog zajedničkog cilja. Na primjer, zašto ne bismo bili braća u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – siromaštva.

Gdje je problem s bratstvom i jedinstvom?

Stvoreno je takvo kolektivno stanje svijesti da se ljudi na prostoru bivše Jugoslavije stide onoga s čime se sav normalan svijest ponosi. Danas, ako želite na televiziji vidjeti filmove o pobjedi antifašizma nad Hitlerom morate gledati dokumentarce na stranim programima, morate čitati oca i sina Goldsteina, morate se potruditi da doznate da je na obilježavanju 70 godina pobjede civilizacije nad Hitlerom spomenuto samo pet imena ratnih pobjednika: Roosevelt, Staljin, Churchill, De Gaulle i Tito, a na manifestaciji su bili predsjednici država koje su i sada danas velike sile. Ovdje se o tome šuti. Umjesto da se ta prednost iskoristi kao faktor razvoja i poboljšanja imidža, kod nas se o tome šuti. Nema filmova, nema knjiga o velikoj pobjedi antifašista. Tek tu i tamo čuju se Ay Carmela ili Bella Ciao.

Jeste li zato ljubavno-ratni roman „Slana zemlja“, koji ste nedavno predstavili u Šibeniku, smjestili u četrdesete godine prošlog stoljeća?

Jesam, upravo zato. Radnja se odvija 1941. godine u Tuzli. Ljudi izbjegavaju spominjati to vrijeme, kao da se boje nečega, a ja ne volim da nešto ne smijem. Osim toga, smeta me revizionizam i pokušaji prekrajanja povijesti. Milivoj Bešlin, mladi povjesničar iz Srbije koji se istaknuo u borbi protiv rehabilitacije Draže Mihailovića, kaže kako u Srbiji više nema nijedne antifašističke manifestacije. A ako nema manifestacija, knjiga i filmova na tu temu, onda se otvara prostor revizionistima da nameću svoje ideje. Kad antifašisti zašute, onda budale govore.

Zanimljivo je kako se revizionisti međusobno dobru razumiju i podupiru. Recimo, Ministarstvo kulture kojem je na čelu čovjek koji se fotografirao s ustaškom kapom, financijski podupire knjige Bojana Dimitrijevića, srpskog povjesničara i zagovornika rehabilitacije četnika.

Ne znam oko Hasanbegovića i Dimitrijevića, ali znam da je Treći rajh upravljao prostorom bivše Jugoslavije, da je komanda bila u Beogradu, da je u jesen 1941. sklopljen sporazum o savezu Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika u borbi protiv antifašističkog pokreta koji je predvodio Tito. O tome postoji more dokaza. Primjerice, fotografija ispred njemačke komande u Tuzli iz 1942. godine na kojoj su zajedno Nijemci.

SDP bi trebao biti nositelj antifašističkih vrijednosti, ali umjesto toga njegov predsjednik je krenuo u koketiranje s desnicom pa zbog toga izgubio izbore.

U BiH je to drugačije. SDP u BiH je najjači i najsigurniji čuvar multikulturalnog bića i ideje antifašizma. Po tome se SDP i razlikuje od drugih partija, prije svega onih jednonacionalnih, ali i ostatka ljevice koji nema toliku snagu i organiziranost kao što ih ima SDP BiH. Također treba napomenuti, što stalno dokazujemo, da smo socijalno osjetljivi i da štitimo javnu imovinu. Evo vam primjer Tuzle. Za vrijeme moga mandata poništili smo privatizaciju javnih poduzeća, povećali njihovu vrijednost i stvorili nove vrijednosti. Imovinu svih građana pretvorili smo u javno dobro kako bismo mogli voditi socijalnu politiku.

Koje tvrtke su bile prodane?

Javna poduzeća koja su brinula o vodovodnoj mreži, grijanju, komunalijama. U procesu privatizacije napravili su određene proceduralne greške, što sam ja sa svojim timom iskoristio i nakon 12 godina suđenja oborili smo prodaju i imovinu proglasili javnim dobrom. Potom smo osnovali nova poduzeća, kao što je Tehnološki park gdje smo osigurali uvjete za otvaranje 500 inženjerskih mjesta na kojima mladi inženjeri kreiraju programe i prodaju ih širom svijeta. Napravili smo jedino slano jezero u Europi oko kojeg ima niz ugostiteljskih objekata koji su također u vlasništvu svih građana Tuzle. Osnovali smo i tvrtku Sik - saobraćaj i komunikacije koja se bavi naplatom parkinga. U Tuzli su svi parkinzi u stopostotnom vlasništvu grada, a u Sarajevu je 80 posto parkinga privatno, Spasili smo od privatizacije stadion i sportski centar Mejdan. Danas je vrijednost te imovine veća od 1,5 milijardi KM i što je najvažnije poduzeća su stabilna, pa možemo pomoći našim građanima i politikom cijena koje imaju socijalni element.

Kako ste uspjeli u tome? Stalno nas uvjeravaju da su države i gradovi loši gospodari…

Ekonomski najstabilnija komunalna javna poduzeća s najkvalitetnijom uslugom u BiH su ona tuzlanska. U Sarajevu imaju redukcije vode, a mi ih u Tuzli nemamo već deset godina, mada smo se prethodnih 70 mučili s time. Imamo najsigurnije i najbolje centralno grijanje, s dvostruko nižom cijenom od Sarajeva. Siguran sam da privatno vlasništvo ne garantira korektnu cijenu prema građanima i kvalitetnu uslugu. Tako je u čitavom europskom kontinentalnom pravu. Nama blefiraju novokomponirani političari koji se zaklinju u privatno vlasništvo. Svaki gradonačelnik, ako hoće da mu ljudi ponovno daju povjerenje, mora prije svega dobro voditi komunalna poduzeća. A kako da ih vodi ako grad nije vlasnik javnih dobara i poslova? Samo imovinski jak grad može pomoći svojim građanima, a imovinski slab grad ili država ne može.

Ipak, Tuzla je prije nekoliko godina bila epicentar socijalnih prosvjeda.

Naš je problem što smo sjedište Tuzlanskog kantona, a protesti su bili protiv kantonalne vlade. Smatram da su entiteti i kantoni najveći paraziti u BiH. Znate, mi u BiH imamo 13 tvorevina koji imaju atribute države. Tri entiteta i deset kantona. Samo Federacija ima 11 premijera i 150 ministara, 800 pomoćnika ministara, 600 zastupnika. To stvara problem svim gradovima i općinama, najviše glavnim gradovima tih kantona. Nikakve koristi od njih nemamo, a koštaju nas jako puno. Da nema kantona, budžet Federacije bi bio 2,5 puta veći, a tako i svakog grada i općine. Da na primjer umjesto 11 zdravstvenih fondova imamo jedan, godišnja ušteda bila bi 160 milijuna maraka, a to je jednogodišnji dug zdravstva Federacije. Oni koji vladaju Bosnom od 1991. u interesu svojih partija održavaju ovakvo stanje.

Zar za njega nije prije svih kriva međunarodna zajednica?

Oni su kreirali Washingtonski dogovor, ali nisu odredili broj ministara i visine paušala armiji poslanika. Očigledno u Washingtonu, kada su kreirali taj sporazum, nisu računali na pohlepu, nego su htjeli pomoći da se zaustavi rat. Amerikancima je teško zamisliti da je većini ljudi važniji zastupnički mandat od države. Tko bi normalan to mogao pretpostaviti.

Na čelu Tuzle ste već 15 godina. Je li to predugo?

Iskustvo gradova Amerike i Europe u kojima građani biraju gradonačelnike pokazuje da ima priličan broj onih koji vode gradove duže od deset godina. Beč ima istog gradonačelnika od 1996., u Linzu je isti čovjek bio 25 godina, pa je otišao u mirovinu, u Chicagu također. Predsjednici država mogu bitno utjecati na vojsku, policiju, pravosuđe, pa stoga imaju ograničenje na dva mandata. Ovo proljeće sam rekao ljudima u SDP-u da se ne želim kandidirati. Dugo radim ovaj posao, neka neko drugi preuzme odgovornost i radi 12 sati dnevno. Onda smo u SDP-u BiH i u gradskom SDP-u radili ankete u kojima smo stavili po dva imena iz glavnih konkurentskih partija za koje smo pretpostavili da su njihova najjača imena i naše kandidate. Pokazalo se da još nismo pripremili nikoga u SDP-u da pobijedi nacionaliste. Ankete su i za mene bile iznenađujuće. Predsjednik SDP-a razgovarao je sa mnom i prenio mi rezultate, pa sam se morao predomisliti.

Zašto ste morali? Je li to po onoj da Miljenka Jergovića da će Bosna pasti onoga trenutka kada Jasmin Imamović padne u Tuzli?

Nisam želio na sebe preuzeti odgovornost eventualnog poraza socijaldemokratske Tuzle. Mnogi građani mi prilaze i kažu da ne bježim i da ne prepustim grad nacionalistima! Neki su čak počeli sumnjati da su me nacionalisti različitim ponudama pridobili da se povučem i omogućim im pobjedu. Sve je to bilo previše za moj želudac, nikud ne bježim i nitko me ne može kupiti. Osim toga, teško bih podnio da vidim kako privatiziraju javnu imovinu, kako plaše ljude druge nacionalnosti. Neki su išli toliko daleko da su rekli da ako padne Tuzla, onda pada i SDP, a možda i BiH. Baš  toliku odgovornost nisam mogao prihvatiti.

Kako je moguće da SDP nije iznjedrio novog čovjeka?

To je slabost svih nas. To je i moj poraz i poraz stranke u kojoj sam. Prva stvar koju ćemo odraditi u narednom periodu je formiranje jedne petorke u kojoj ćemo naći budućeg pobjednika. Da se razumijemo, posao gradonačelnika uspješno može raditi nekoliko ljudi iz SDP-a, ali prije toga treba pobijediti.