Kad te Afrika "usiše"…

Željko Garmaz bio je novinar gotovo trideset godina. Radio je za gomilu novina. Rodio se u Trebinju, djetinjstvo "odradio" u Pločama, studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, živio i radio u Splitu, Luksemburgu, Londonu, Zagrebu te se na kraju "skrasio" u Osijeku. Deset godina proveo je kao ratni reporter izvještavajući s ratišta Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i Kosova, Makedonije, Albanije i Sijera Leonea. Tamo je, prateći prvi angažman Hrvatske vojske u nekoj UN-ovoj misiji 2000. i 2001. godine, boravio tri puta te o toj zemlji napravio dokumentarni film Sijera Leone – zemlja krvavih dijamanata.

Boraveći u Gvineji i Sijera Leoneu Afrika mu je postala opsesija i od tada joj se vraćao svake godine. Objavio je sa suprugom Majom Sajler Garmaz 2011. godine knjigu Naš čo'ek u Africi, a odricanjem od prihoda od prodaje knjige pokrenuli su izgradnju škole u selu Kivumuu u Ruandi za tisuću tamošnje djece. Za te aktivnosti su u Hrvatskoj i on i supruga dobili priznanje Ponos Hrvatske, kao i Povelju humanosti Osječko-baranjske županije. Pisao je i blog Vinske priče, iz kojeg je prije četiri godine nastala knjiga koju je 2015. godine Gourmand Drinks Awards proglasio najboljom hrvatskom knjigom o vinima i nominirao za „Gourmand Best in the World“ natjecanje u kategoriji „Najbolja europska knjiga o vinu“ (izvan Francuske). Radi kao upravitelj zaklade Novo sutra. Razgovaramo u povodu izlaska knjige putopisa U Africi nije sve crno.

Nećemo lagati čitatelje, s obzirom da se znamo sto godina, pa bih se prilično glupo osjećao da ti se obraćam s "vi". Reklo bi se u mom zavičaju da te ne drži mjesto i da ti, bez obzira što si djetinjstvo proveo na Stražnjici, brdu u Pločama, guzica nema mira. Rodio si se u Trebinju, odrastao u Pločama, studirao u Sarajevu, radio svuda po Europi, da bi na kraju završio u Zagrebu, pa se prije deset godina skrasio u Osijeku. Dobro, to  je sve skupa nekako razumljivo, posebno za nemirnu novinarsku dušu, nego otkud Afrika? Što te prvi put privuklo da odeš tamo?

Iznenadio bi se koliko je Hrvata pronašlo neki svoj "mir" u Africi koja, eto, i u tvojoj percepciji, čim se toliko iščuđavaš, još uvijek djeluje kao neka neistražena crna rupa. Moj kum, Ivica Stanković, također Pločanin, živi u Johannesburgu, tamo radi kao nogometni menadžer i jedan od njegovih igrača, Denis Onyango iz kluba Mamelodi Sundowns iz Južne Afrike,  nedavno je proglašen najboljim afričkim igračem koji trenutno igra na tom kontinentu. E, taj moj kum je u vrijeme kad sam prvi put uopće pogledao prema Africi, a da to nije bilo slušanje glazbe tamošnjih velikana, radio u Sijera Leoneu kao menadžer velike svjetske humanitarne organizacije. Kad su se naši vojnici trebali prvi put negdje uputiti kao mirotvorci, dogodilo se, eto, da ta misija bude u Sijera Leoneu. U to vrijeme sam bio reporter koji je sve radio s golemom strašću, toliko velikom da me od odlaska u tu zemlju nije odgovorila ni vijest o pogibiji dvojice velikih svjetskih novinarskih imena, Kurta Shorcka i Miguela Gila Morena de More, te o potpunom povlačenju Reutersa i Associated Pressa iz te zemlje. Bez obzira na sve opasnosti, dogodilo mi se ono što se dogodi većini afričkih frikova – taj kontinent me usisao. U Sijera Leone sam opet išao nekoliko mjeseci kasnije, a nakon godinu dana – tamo sam otišao na godišnji odmor. I ne samo to, godišnji odmor je bio iskorišten za snimanje dokumentarca o najvećoj tragediji te zemlje – dijamantima koji su bili njihovo prokletstvo.

Sjećam se tog putovanja, zajedno smo radili u istoj redakciji, pamtim fotografije djece kojima su ratničke horde odsijecale udove. Nakon te epizode otišao si i u Ruandu. Je li ti to pratiš ratove ili ratovi prate tebe budući da si godinama radio kao ratni reporter?

Najradije bih ti odgovorio da sam samo bio novinar, i to u onom smislu u kojem sam tada doživljavao taj posao – biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. A rat je za nekoga tko voli reporterski posao baš to – pravo mjesto u pravo vrijeme! Još prije 15-20 godina hrvatske novine su se natjecale i u reportažama s ratnih područja, a danas je nečiji odlazak u Siriju ili Irak – incident. Zato i imamo situaciju da se, primjerice, o stanju u Siriji ne zna ništa, premda postoji privid, utemeljen na tekstovima koji su čisto pabirčenje iz drugih medija, da se sve zna što se tamo događa.

Kakvo je stanje sada u Ruandi. U svojoj knjizi U Africi nije sve crno napominješ da je u toj državi - pamtimo je po velikom pokolju i sjajnom filmu Hotel Ruanda - zabranjena upotreba imena Hutua i Tutsija koji su time zapravo ukinuti kao narodi?

Ruanda je definitivno trenutno najsigurnija afrička zemlja. A ovo izbjegavanje priča na temu nacionalnosti, o čemu me pitaš, što u pojedinim situacijama može biti čak i sudski sankcionirano, u Ruandi, koja provodi politiku nacionalnog jedinstva, jedino je moguće rješenje. Znaju oni svi jako dobro tko su i što su i njima ne trebaju Europljani koji će im premjeravati nosove i čela i na temelju izmjera dodjeljivati osobne dokumente na kojima će pisati koje su nacionalnosti. Baš tako su radili Belgijci početkom prošloga stoljeća i baš tim "postavljanjem stvari na svoja mjesta" bio je pušten duh iz boce koji je kulminirao onim strašnim pokoljem 1994. godine, kad je u 100 dana ubijeno oko milijun ljudi, uglavnom Tutsija.

Dakle, svjesnom politikom predsjednika Paula Kagamea, kojega izuzetno poštujem pa i volim, u Ruandi su svi postali – Ruanđani, nacionalnosti su, barem na deklarativnoj razini, potisnute u drugi plan i gotovo izbrisane, ne postoje. Među strancima u Ruandi postoji podijeljeno mišljenje o toj praksi: jedni to smatraju ignoriranjem problema zbog kojega bi se, strahuju, povijest mogla ponoviti, a drugi to ocjenjuju dobrim, jer zemlja je bila toliko podijeljena da se naprosto moralo, makar i na simboličnoj razini, zabraniti podsjećanje na razloge koji su doveli do pokolja.

Inače, Kagamea se, zbog čvrste ruke kojom upravlja Ruandom, želi predstaviti suvremenim afričkim diktatorom. Meni je bliže, pak, razmišljanje iz njegova susjedstva, Tanzanije i Ugande, gdje se Kagamea slavi kao državnika koji je jasnim i čvrstim stavom svoju zemlju izveo iz potpune anonimnosti do međunarodno priznate zemlje s atraktivnim gospodarskim napretkom.

Premda si knjigu napisao putopisnim, novinarskim jezikom, nijednu stranicu ne dopuštaš čitatelju da se opusti. Sve pršti podacima, događajima, imenima. Želim reći da je očito kako vrlo dobro znaš o čemu pišeš i da na trenutke, nemoj mi zamjeriti, iz tebe više izlazi emocionalni, čak i aktivistički stav prema Africi nego onaj suhi novinarski, odnosno objektivni?

Suhi novinarski ili, kako kažeš, objektivni stav prema Africi nešto je što prakticiraju oni koji nemaju pojma o čemu pišu. A takvi su u većini! Znaš, to me podsjeća na još jedno "pravilo" koje se prakticiralo u reportažama iz područja na koja novinar dođe kao padobranac. Tada bi se iz rukava izvlačio onaj vječni adut razgovora sa sveznajućim taksistom.

Kad te Afrika "usisa", a kažu da može i drukčije, da te ispljune, to je, valjda, suprotnost usisavanju, premda još nikoga nisam sreo kome se to dogodilo, onda je logično pokušati proniknuti razloge zbog kojih se to dogodilo. Onda ti ni ona sirotinja nije samo glad, jad i čemer, nego, barem se meni to događa, dodatna motivacija za još veći, kako ti kažeš, aktivistički angažman. Onda ti ni oni njihovi osmijesi nisu samo namještena pristojnost prema strancu nego arhetip neiskvarenosti koji je tamo gotovo pa iskonski.

Moj aktivizam je svojevrsni otpor neznanju i neinformiranosti kojim se dolazi na taj kontinent. Knjigom U Africi nije sve crno želio sam svima koje zanima Afrika olakšati pripremu putovanja i usmjeriti pozornost na bitno.

Na široko si prenio ono što je tvoja supruga Maja, vjerna pratiteljica na putovanjima, sažela u jednoj rečenici: "Afrika je toliko bogata da je upravo zbog toga nesretna i siromašna". Koliko je u Africi danas prisutno to zlo kolonijalizma koji je kasnije zamijenjen jednako nemilosrdnim iskorištavanjem lokalnih diktatora?

Malo sam rezerviran prema drugom dijelu tvog pitanja, jer je, prema toj teoriji, malo previše diktatora koji su nemilosrdno iskoristili zemlje koje su godinama vodili. I tu se ponovo vraćamo na forsiranje tuđe percepcije za događaje u drugom dvorištu. Afrika je, nažalost, uistinu proživjela vladavinu gadnih diktatora, ali nisu baš svi afrički vlastodršci bili diktatori! Imao sam priliku upoznati sina Idija Amina, s kojim sam se družio u njegovom klubu AK 47 u gradu Masindi u Ugandi. Idi Amin je nedvojbeno diktator, ali, zvuči nevjerojatno, njegov sin, Taban Amin, visoko je pozicioniran u obavještajnoj zajednici te zemlje.

Kako misliš nevjerojatno? Prije bih rekao da je očekivano.

Na Tabanu ugandske vlasti nisu trenirale odnos prema Posljednjem škotskom kralju, što bi vjerojatno sugerirala naša percepcija tamošnjih događaja! Evo vam primjer i Malavija u kojem se sve bitno, od zračne luke do nacionalnog nogometnog stadiona, naziva po bivšem čelnom čovjeku te zemlje Kamuzuu Bandi Hastingsu. I svugdje je tako po cijeloj Africi, ono što je za demokrate izvan Afrike diktatura, lokalnim mještanima je nešto što treba tako biti. I takvim odaju dužnu posthumnu počast.

A ti "diktatori" i diktatori nikada se ne bi ni pojavili u tolikoj mjeri da je kolonijalizam, kojeg su inaugurirali upravo oni koji se danas kunu u demokraciju, bio barem malo pravedan i donekle vraćao barem nešto u razvoj tih zemalja, a ne ih, potpuno ovisne o državama koje su ih iskorištavale, ostavio bez ikakve intelektualne infrastrukture same na vjetrometini.

I opet ću se vratiti na Paula Kagamea, predsjednika Ruande, kojeg napadaju i zbog jednostrane odluke njegove zemlje da preko noći napusti u obrazovnom sustavu učenje francuskog i uvrsti učenje u školama engleskog jezika. On je samo pokazao ponos jer nije dopustio da ih Francuska gazi skrivanjem i neizručivanjem najvećih zločinaca optuženih za genocid prije 23 godine.

A sad jedno nenovinarsko, ali vrlo bitno pitanje: što te se najviše dojmilo u Africi? Meni je teško odabrati nakon čitanja 250 stranica knjige, a dopuštam da si malo više upućen od nas koji sliku Afrike slažu na osnovu dokumentaraca i vijesti.

Sve! Meni je cijela Afrika jedna golema fascinacija. Čak ima draži i u vožnji brodom koji je prešao stoti rođendan, a na kojem su vam najveći suputnici tisuće žohara s kojima dijelite kabinu.  

Svako poglavlje knjige nudi filmsku priču. Na primjer, nema nikakve šanse da bih se zaputio pentrati do vrha aktivnog vulkana, na što si se usudio s ozbiljnim viškom kilograma, a i nikotina u sebi?

Iznenadio bi se koliko je to u konačnici dobra priča. A za to se isplati, zar ne, riskirati i potencijalni srčani udar?! Taj Nyiragongo, 3470 metara visoki aktivni vulkan pored grada Goma u DR Kongu, uz samu granicu s Ruandom, bio je nekako logičan izbor kao destinacija za medeni mjesec. A htio sam na licu mjestu provjeriti riječi legendarnog Ernesta Che Guevare, koji je u pismu Fidelu Castru, izluđen svojim neuspjehom izvoza revolucije u afričko srce tame nedaleko vulkana Nyiragongo, napisao da je teško osloboditi zemlju koja se ne želi boriti te da mu tamo nisu potrebni dobri borci nego – supermeni!!! Čak je i čuveni vulkanolog Haroun Tazieff, opisujući u knjizi Voda i vatra svoje iskustvo s Nyiragongom, utvrdio da čovjek, koliko god se navikao na žive vulkane, ipak svaki put zaprepasti kad ispod sebe, na dnu kratera, ugleda golemu masu rastaljene lave u „prostranom jezeru od pratvari, od koje se sastoji naš planet ispod vanjske kamenite kore“. Meni je dodatno iznenađenje bilo kad nam je na vrhu, dok smo se pokušavali zagrijati oko neke improvizirane vatrice nakon olujne noći, oko tri sata poslije ponoći prišao neki čovjek, predstavio se kao Tom Pfeiffer i rekao nam da mu je majka Hrvatica iz Varaždina. Zinuo sam bio u čudu, jer je Tom jedini čovjek na svijetu koji organizira višednevne ekskurzije na vrh Nyiragonga, kao i na svaki vulkan u svijetu koji je eruptirao ili prijeti erupcijom. On je vlasnik agencije Discovery Volcano koja je svakom putniku namjerniku koji kani popeti se na Nyiragongo najbolji izvor informacija.

E, kad se popnete na tako visoku planinu odmah se počnete okretati i gledati gdje biste se ponovo popeli. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci od uspona na Nyiragongo, u medijima sam primijetio vijest o snažnoj erupciji 2962 metara visokog vulkana Ol Doinyo Lengai u Tanzaniji. Priznajem, nikad ranije nisam čuo za "Božju planinu", kako se u prijevodu s masajskog jezika zove taj vulkanski stožac na obali jezera Natron. Još čudnije su me dojmili opisi toga vulkana koji, kao, jedini na svijetu iz svoje utrobe izbacuje natrokarbonatitnu, odnosno "hladnu lavu", koja ne prelazi temperaturu od 510 stupnjeva Celzijusovih. Dobro, u odnosu na lave ostalih vulkana, koje su temperaturno između 700 i 1300 stupnjeva Celzijusa, lava koja izlazi iz Ol Doinyo Lengaija može se nazvati "hladnom". Nije ni crvena ni vatrena nego crna, vodenasta i najpreciznije bi se mogla opisati kao – tinta. Za razliku od "klasičnih", poput sirupa ili hladne kreme, lava iz drugih vulkana. I kao takva je tri puta vruća od vrućine koju nude kuhinjske pećnice. I to je bilo dovoljno da se, osam godina kasnije, ponovo pokrenem i zamislim sebe kao vulkanskog Stipu Božića. Za uspon na Ol Doinyo Lengai sam se, među ostalim, pripremao čitajući i knjigu Across the Ravaged Land fotografa Nicka Brandta, u kojoj je svojim fotoaparatom ovjekovječio brojne životinje u tom opustošenom dijelu svijeta pretvorene u kamen! Naime, voda jezera Natron ima pH visok čak 10,5, što je dostatno za spržiti kožu ili oči životinja koje se ne mogu prilagoditi na toliku lužnatost koja dolazi od natrijeva karbonata i drugih minerala koji se slijevaju s okolnih planina. A natrijev karbonat se svojedobno u starom Egiptu koristio za mumificiranje.

Ruku na srce, jezerska voda nije ubojica svega i svačega što dođe u kontakt s njom. Štoviše, upravo je na jezeru Natron najveće leglo plamenaca kojih u doba lijeganja jaja na otoku na sredini jezera bude i nekoliko milijuna. Taj otok je toliko nepristupačan da su ga Europljani otkrili tek 1954. godine, a vidljiv je samo iz zraka.

Životinje su, očekivano, posebna priča. Scena kad gorila uhvati tvog prijatelja i baci ga nekoliko metara u zrak prilično je dojmljiva...

I te gorile su bile dio mog medenog mjeseca. I moja reakcija, kad je to gorila Guhonda napravio, bila je slična tvojoj, najradije bih se, da sam mogao, smjesta pokupio i vratio natrag iz te bambusove šume na obroncima ugaslog vulkana Sabinyo u gorju Virunga. Međutim, moja Maja je luda za životinjama i njoj je Guhondino bacanje našeg američkog prijatelja kao perce bilo nešto najnormalnije!!! Ma, sve je to ok, Guhonda nas je svojim postupkom poučio da ne smijemo tek tako banuti u nečiju kuću i plastičnim primjerom je pokazao tko je tamo glavni i koga se mora slušati. Nakon incidenta s tim Amerikancem mi smo bili prihvaćeni u njegovu grupu i on nam je svojim impresivnim izgledom jamčio sigurnost. Inače, te gorske gorile obitavaju samo u gorju Virunga na tromeđi DR Konga, Gorile i Ugande i ta turistička druženja s nekoliko grupa gorila u njihovom prirodnom ambijentu pokazala su se kao dobar izvor prihoda zaštitnicima prirode koji su nekoliko posljednjih desetljeća uspjeli zaustaviti nestanak te vrste, štoviše – gorskih gorila je sve više! Danas ih je oko 800 jedinki ukupno na tom prostoru…

Pronašao si i štakore koji se koriste za razminiranje i otkrivanje tuberkuloze?

Onda si na fotografiji u knjizi vidio i moj izraz lica kad mi je Kompany, golemi gambijski torbasti štakor kojeg su mi u Morogoru u Tanzaniji u centru za njihovu obuku stavili na rame, svoj 30-ak centimetara dugačak rep omotao oko vrata. Inače, za razminiravanje, ali i za otkrivanje tuberkuloze, u Tanzaniji se obučavaju u posebnom centru gambijski torbasti štakori koji obično teže između 1 i 1,4 kilograma. Imaju vrlo slab vid i gotovo su u potpunosti ovisni o čulima mirisa i sluha. Njihova obuka se obavlja isključivo u ranim jutarnjim satima, jer su ovi glodavci nalik hrčcima vrlo osjetljivi na rak kože. Životna dob im je 6-8 godina, a radni vijek oko pet godina. Trening štakora u centru za obuku traje svaki dan oko pola sata.  Nakon devet mjeseci štakori dobivaju svoje putovnice i upućuje ih se tamo gdje se za njima ukazuje potreba. Cjelokupni troškovi obuke ne prelaze 8.000 dolara.

Ne mogu za sebe reći da sam neki baš ljubitelj štakora. Čak se nikad nisam htio ni potruditi nešto više saznati o njima, nastojao sam ih percipirati na način da ih ne bih želio vidjeti kako izlaze iz nekog kanalizacijskog otvora u blizini mjesta gdje se nalazim. To malo što sam znao svodilo se na podatak da bakterija yesinia pestis, koja je izazivač kuge, živi u buhama parazita crnog štakora. O štakorima sam mogao u prenesenom smislu saznati iz filma Izbavitelj kojim je Krsto Papić, redatelj ove ekranizacije djela Stanislawa Lema, poručio da je čovjek čovjeku vrlo često – štakor. I Živojin Pavlović se u svom remek djelu Buđenje pacova poigrao štakorima kao metaforom suvremenog društva. Štakore je u nazivu svojeg svojedobno vrlo popularnog benda Boomtown Rats imao Bob Geldof, a njihova uspješnica iz 1979. godine, I don't like Mondays, vjerojatno je najviše doprinijela "popularnosti" tih životinja. E da, štakore koji otkrivaju tuberkulozu, ali i razminiravaju područja od mina, išao sam gledati baš u – ponedjeljak!

Zato bih vrlo rado s tobom prošao onih 1300 kilometara vlakom Tazara, željezničkom prugom koju je, ako se ne varam, gradilo 40.000 Kineza?

Kao sinu željezničara, meni je od prvih stopa koje sam napravio po Africi bio san provozati se nekim njihovim vlakom. Htio sam se voziti od Dakara u Senegalu do Bamaka u Maliju, no kad je došlo vrijeme za tu uživanciju vlak je prestao prometovati. Isto mi se dogodilo i s vlakom između Mombase u Keniji i Kampale u Ugandi, kao i između Wadi Halfe i Kartuma u Sudanu. Na cijelom kontinentu, ne računajući superluksuzne vlakove u Južnoj Africi, preostala mi je bila još jedna jedina šansa koju nisam htio propustiti, a bila je povezana i s mojom opsjednutošću istočnim dijelom tog kontinenta, obožavanjem Zanzibara, uživanjem u pričama o legendarnom krokodilu Gustavu, pentranjem po vulkanima... No, da je tome tako lako u Africi bi vlakom putovao svatko! Trebalo je spojiti nespojivo i tjedne i tjedne pozorno sve planirati i ništa ne prepustiti slučaju. Šansa se zvala – Tazara! Tazara je akronim za TAnzaniaZAmbiaRailwayAuthority. Ovaj inženjerski podvig od Dar es Salaama u Tanzaniji do Kapiri Mposhija u Zambiji izveli su Kinezi između 1969. i 1975. godine smatrajući ga svojim najvećim podvigom izvan Kine i najvećom investicijom ikad u Africi. U stvari, Kinezi su u socijalističkoj borbi za pridobijanje partnera u Africi htjeli Tazarom konkurirati Sovjetima koji su nešto ranije dogovorili čudo u Egiptu dobivajući projekt izgradnje hidroelektrane Aswan. Na izgradnji Tazare radilo je 30.000 Kineza! A prema kineskim predviđanjima, tijekom pet godina izgradnje trebalo se obučiti čak 40.000 Tanzanijaca i Zambijaca za budući rad na funkcioniranju pruge koja je trebala poslužiti kao glavna žila kucavica za prijevoz bakra iz Zambije do luke na Indijskom oceanu. 

Skoro 40 godina kasnije, Tazara još uvijek postoji. Doduše, vlakovi, oni s predznakom express – "Kilimanjaro" i "Bukuba", voze samo jednom tjedno. I teško bi ih se moglo svrstati u kategoriju "brzinaca". Osim kad svi zaspu i kad strojovođu ponese euforija i pritisne papučicu gasa. Tada se svi u golemoj kompoziciji njišu ili skaču kao da su na rodeu! Svakih nekoliko minuta, kad strojovođa makne stopalo s papučice gasa, vagoni s kraja kompozicije počnu pritiskati one sprijeda i nastaju takvi udarci koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Prolazeći kroz Nacionalni park Selous i iščekujući večeru u vagon restoranu, svaki "tup" smo komentirali kao udarac u slona, zebru, impalu. Gledajući prestravljeno kroz otvorene prozore u mrkli mrak nismo vjerovali da će Tazara doći do cilja. Na primjeru Tazare smo se uvjerili u dvije stvari koje su gotovo kao afrička mantra: U Africi stranci (bijelci) imaju satove, a Afrikanci vrijeme te - u nijednom afričkom jeziku ne postoji riječ za – održavanje! Nisam imao srca prije putovanja Tazarom reći Maji da prastara kineska lokomotiva s pripadajućim vagonima, koji su prije 40 godina pristigli u Afriku kao „second hand“ roba, vjerojatno nijednom nije prošla odgovarajući servis.

S druge strane, vjerujem da bih zaobišao Kululu Airlines koji putnike ovako upozorava: "Navucite pojaseve za spašavanje i čekajte. Ako vam se po slijetanju na površinu mora ne otvore vrata za izlaz u slučaju opasnosti i avion počne tonuti, bilo nam je drago što ste letjeli s nama!"

Znam nekoliko ljudi koji su se baš zahvaljujući Kululi, toj južnoafričkoj niskobudžetnoj zrakoplovnoj kompaniji i njihovom iščašenom smislu za humor, oslobodili straha od letenja! Ono što je Kulula proizvela kod mene je nova svijest o Južnoj Africi u kojoj ne caruju samo kriminal i političke predrasude o aparthejdu.

Ti si se zgrozio na tu njihovu zezanciju kojom se, u stvari, sprdaju na račun protokola kojem svjedočimo prije svakog leta bilo gdje u svijetu. Što bi tek rekao da ti se, kad uđeš u avion, obrati pilot i kaže: "Kulula Airlines se ponosi svojim osobljem koje je ponajbolje među svim zrakoplovnim kompanijama. Nažalost, nitko od njih danas nije na ovom letu!" Ili, kad dosegneš visinu krstarenja i netko ti se oglasi na razglas: "Dame i gospodo, ugasit ćemo svjetlo. To je za vašu veću udobnost, ali i da vam se naše stjuardese u mraku učine ljepšima!" Pa onda: "Dragi naši putnici, ako putujete s djecom, osigurajte da se lijepo ponašaju. U protivnom, zamolit ćemo vas da se igraju vani! Inače, u zrakoplovu su tri toaleta, jedan naprijed, dva otraga. Ako vam je problem pronaći ih, slijedite svoje nosove! Naši toaleti su opremljeni detektorima dima, kao i video kamerama za zabavu pilota tijekom leta."

Humor na koji sam nailazio u drugim dijelovima Afrike uvijek je bio svojevrsni "sukob civilizacija" i naš doživljaj tih razlika. I danas se smijem kad se sjetim susreta sa supružnicima podno vulkana Nyiragongo, on je na ramenu nosio golemi kasetofon iz kojeg je treštala glazba, a ona je na glavi nosila – akumulator! Naravno, kasetofon je žicom bio povezan s akumulatorom. U jednom toaletu u Johannesburgu naišao sam na natpis kojim se mole gosti da u WC školjku bacaju samo toaletni papir, a ne karton, odjeću, novinski papir ili – zimbabveanske dolare!

U hotelu Impala u Arushi, dok smo čekali autobusni shuttle za Nairobi, pili smo kavu u restoranu kojemu je zid ukrašavala golema slika – polarnog medvjeda!!! Kad smo konobara pitali može li se ta životinja vidjeti u nacionalnom parku Serengeti, malo se počešao po glavi, vjerojatno je tada prvi put uopće vidio što je na zidu. Potom nam je posramljenim glasom odgovorio da to vjerojatno nije moguće, jer je na slici bio prikazan i snijeg. Shvativši da uopće nije ni siguran o kojoj se životinji radi, rekli smo mu da smo se šalili jer je to polarni medvjed.

"Aha, iz Poljske?!" bio je njegov zaključak.

Budući da smo i ti i ja ljubitelji atletike, s iznimnim sam zanimanjem pročitao poglavlje u kojem pokušavaš otkriti tajnu afričkih maratonaca. Pomogni nam, o čemu se radi?

Recimo da sam se s istim povodom tamo zaputio, kao, eto, baš ja ću otkriti nešto što nitko drugi nikada nije proniknuo. Kad sam o tome u Itenu u prekrasnom hotelu Kerio View razgovaro s irskim misionarom, bratom Colmom O'Connellom, ovaj "otac kenijske atletike" pružio mi je nedvojben odgovor: "Ljudi ovdje dolaze otkriti tajnu. A znate li vi uopće što bi ta tajna mogla biti? E, tajna je u tome da vi mislite da tajna postoji. A tajna uopće ne postoji!" Potom se nasmijao, pozvao me da zajedno pogledamo nekoliko polijetanja paragliderima, u kojima se pustolovi iz cijeloga svijeta i zaljubljenici u ovaj adrenalinski sport zalijeću ispred hotela i onda dugo, desecima kilometara daleko, nastavljaju letjeti iznad doline Kerio poznate po velikom broju slonova, kao i brojnim krokodilima u malim jezerima.

"Evo, gledamo ove letače i samo čekam kad će početi dolaziti ovamo istraživači koje zanima tajna zašto je baš u Itenu oboreno 9 svjetskih rekorda u različitim kategorijama paraglidinga", priča brat Colm.

Atletiku, uistinu, strastveno pratim skoro 40 godina i ponosan sam što sam u Itenu i Eldoretu upoznao Colma O'Connella, što sam se družio s Kipchoge Kipom Keinom, Mosesom Tanuijem i Mary Jepkosgei Keitany. A sad, je li u pozadini njihovih uspjeha prehrana škrobom, novac, visoka nadmorska visina Itena u kojem treniraju ili, pak, tanki gležnjevi i tanki nožni mišići, što je "posebno važno u trčanju, kad je noga poput klatna", kako tvrde neki znanstvenici, sad me više i ne zanima…

Kao poznavatelj vina, oduševio si se ponudom u Africi, i to ne samo onih, i nama poznatih, južnoafričkih vina? 

Afrika je možda i najegzotičnija u vinskom svijetu, jer je naprosto nevjerojatno kako tamo naiđeš na vino u područjima koja su sve samo ne uvjetna za vinogradarstvo. Mogu reći da sam pio vrlo solidan sauvignon blanc u Keniji proizveden od grožđa iz vinograda na 2100 metara nadmorske visine – na Ekvatoru! Zanimljivo je da je cijeli taj vinograd, koji nije mali, opasan električnom žicom pod naponom od 7.000 volti, jer je vlasniku, kenijskom tajkunu, veći problem bio zaštititi grožđe od divljih goveda, elanda i lokalnih mještana nego spriječiti lozu da ne rađa dva puta godišnje, što je tamo uobičajeno s obzirom da Kenija nema zimu. Koliko su uvjeti u Keniji, poglavito oko Ekvatora, ne-vinski, dostatno je reći da gotovo ne postoji klimatski segment koji može ohrabriti ideju sađenja vinograda u tom dijelu svijeta. Niti su noći hladne niti postoji zima, velika vlažnost je konstantna. Dok je, primjerice, berba u vinogorjima južne hemisfere u veljači ili ožujku, a u sjevernoj hemisferi u kolovozu ili rujnu, oko Ekvatora se grožđe bere u oba termina. Loza nikada nije bez lišća!

Za Rift Valley Winery, kenijsku vinariju koju sam posjetio između Nakurua i Naivashe, posebno je zanimljivo da moraju tijekom sezone zaposliti i do 80 ljudi koji danonoćno trebaju tjerati ptice i majmune koji jurišaju na grožđe. John i Erica Platter, vinski novinari iz Južne Afrike, svojedobno su, radeći na knjizi o svojim putovanjima u vinske egzotične zemlje, napisali da je potraga za dobrim vinima u Africi prava pustolovina te da je kvaliteta postojećih vina daleko od Burgundije ili Kalifornije kao što je „bungee jumping daleko od kriketa“! Bilo je to prije više od petnaest godina. U Keniji se nisam ni najmanje osjećao pokusnim kunićem kušajući lokalni shiraz i sauvignon blanc.

Neću te pitati koliko si puta bio u Africi, nego kad idući put ideš i hoće li nesretna životna suputnica Maja opet morati s tobom na veranje po afričkim vulkanima?

Idemo i ove godine, naravno! Kada se u travnju 2014. godine rodio naš sin Grga, odlučili smo krstiti ga u Kivumuu u Ruandi, to je nekako bio potpuno logičan slijed. Potkraj rujna 2015. godine Grgu smo prvi puta doveli u Kivumu. Na našu 9. godišnjicu braka, 29. rujna, krstili smo ga uz bubnjeve, pjesmu i ples, baš onako na afrički način. Fra Ivica Perić mu je bio i kum i krstitelj. Veliko iznenađenje i veliku čast priredilo nam je školsko osoblje našeg Centra Otac Vjeko. Na feštu, uz vatru, bubnjeve i ples, koju smo organizirali nakon Grginog krštenja, donijeli su nam vrijedan poklon. Grga je dobio – ovcu! Ako poznajete prilike u Ruandi, znat ćete da je to izuzetno velika čast. Veći poklon je samo krava, koja se obično daruje na vjenčanjima. "Vi ste nama ukazali veliku čast, jer ste svoje dijete doveli krstiti u Kivumu. Zato smo se skupili, organizirali i kupili vam ovcu. Sada ste naša obitelj", rekla nam je tajnica Centra Otac Vjeko Immaculee Iyambaje. Sjetila se kada smo se upoznali 2007. godine, za našeg prvog boravka u Kivumuu, kada smo Maja i ja došli u Ruandu na medeni mjesec. Prijateljstvo s fra Ivicom bilo je sve jače, pa smo se vraćali i sljedećih godina, a naši prijatelji iz Centra Otac Vjeko svaki puta su nas pitali – a gdje su vam djeca? "Onda ste nas sve iznenadili kada ste došli, a Maja je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Došli ste tu lijepu vijest podijeliti s nama. Već tada smo vas smatrali svojom obitelji. Grginim krštenjem ste to i potvrdili", rekla nam je Immaculee.

Kada vam netko u Ruandi pokloni ovcu, to znači da ste se trajno povezali s tom obitelji. Naime, vi uzmete ovcu za poklon, a prvo sljedeće janje koje ovca ojanji, daruje se onome tko vam je ovcu poklonio. I onda to tako ide u krug. Naši su učitelji to isto sada napravili s nama. Samo, naša ovca ostaje u Kivumuu. Dali smo je na čuvanje učitelju Valensu. Kako naš Grga bude rastao, tako će rasti i ovca i njezini potomci. I tako će Grga, kada god dođe u Kivumu, imati svoju ovcu i – svoju obitelj!

A ove godine dolazimo i s Gretom, koja će također u Kivumuu biti krštena uz bubnjeve, pjesmu i ples. Samo što ne znam gdje ćemo s ovcom koju joj budu darivali…