Tatjana Simić Jelača
Za nju neće biti organizirane posebne komemoracije, televizijski Dnevnik neće je spomenuti, niti će biti otvorena knjiga sućuti u Hrvatskom novinarskom društvu, pa čak ni njezina redakcija s kojom je surađivala više od deset godina, od početka karijere, vjerojatno se od nje neće oprostiti prigodnom riječi. Tatjana Simić Jelača, za sve nas koji je znamo samo – Tanja, nije osvajala novinarske nagrade, nije se gurala u prve redove, nije imala nerv za samopromociju. Bila je jedna od onih mnogih, relativno nepoznata širem čitateljstvu. A radila je uvijek najbolje što je mogla i često se sa zadatka vraćala oduševljena svojim sugovornicima. Taj njezin pomalo naivan pogled na teme kojima se bavila ponekad me znao živcirati. Sve dok nisam shvatio da je to jednostavno Tanja, koja kod drugih uvijek traži ono nešto.
„Znaš, sad će ljudi reći da lažem javnosti zbog one teme u Globusu“, govorila mi je kroz smijeh kad sam je ovu zimu posjetio u bolnici. Bila je pod lijekovima, nije se mogla sjetiti nekih imena, ali joj je um svejedno i dalje bolje funkcionirao od mojega.
U Globusu je nešto prije toga izašla velika priča o ljudima koji su pobijedili rak, a Tanja je bila jedna od njih pa je govorila o svojem iskustvu od dijagnoze do izlječenja. Novinarima je bila posebno zanimljiva jer je mlada, na polovici tridesetih, jer dolazi iz iste profesije i otvoreno govori o tome kako joj je bolest promijenila pogled na život. Kad je prije otprilike dvije godine saznala da boluje, govorila mi je kako sada bira intervjue i sugovornike, da napokon uživa u onome što radi, da napokon uživa u životu. Problemi koji su se činili nepremostivima dok je bila zdrava najednom su postali beznačajni.
I baš za vrijeme jednog intervjua, negdje lanjskog studenog, počela se gubiti. Odmah je posumnjala da je to ponovo rak. Nije se više mogla sjetiti što da pita sugovornika. „Nadam se samo da nije pomislio kako mu se rugam i da ga nisam shvatila ozbiljno“, pojadala mi se u bolnici. Ubrzo je uslijedila i dijagnoza: rak se vratio.
„Mogli smo se naći nakon što se rak povukao, a ne sad kad je opet tu, a ja u bolnici“, korila me zbog one kave koju smo odgađali tjednima, koji su se potom razvukli na mjesece, a onda i na gotovo dvije godine. Uvijek nađeš neko opravdanje za odgodu, a najčešće u klišeju kao što je ludi tempo života. Tanja me uvjeravala da su to samo šuplja opravdanja i da se vremena uvijek moglo naći. Sad kad je rak opet dobio svoju formu, vrijeme je ipak postalo neukrotivo. Našu rundu razgovora obavljali smo na bolesničkoj postelji.
Sjećam se kako me prije više godina nazvala nakon što je pročitala moju reportažu iz Černobila. Rekla je da sam glup ako ne odem na pregled jer mogu dobiti rak. Još je Oriana Fallaci jednom napisala kako je rak prilično glupo stvorenje jer ubija svojeg domaćina o čijoj mogućnosti disanja ovisi i njegov život. Tanja je vjerovala da rak nije glup, nego da je više riječ o stanju uma. Gotovo ga je osjećala kao blagoslov, natjerao ju je da promijeni mnogo toga u životu. Nije dopustila da bude „ona Tanja s rakom“. Bila je uvjerena da je to cimer s kojim se da dogovoriti. „Ma to ti je bolest koja ništa ne boli“, kazala je odmahujući nonšalantno rukom i gledajući me s bolničke postelje modrim očima i smiješkom kojim je svijetu objavljivala da je sve u redu i da se ne boji.
Tanju je rak ubio puno prije njezina 40. rođendana, na izmaku ovog toplog svibnja. Bila je jedna od nas nepoznatih mnogih, od kojih će nas polovica prije ili kasnije postati pacijentima na onkologiji. Samo nekako ne vjerujem da ćemo se s dijagnozom suočiti sa smiješkom.
Da je tu, rekla bi mi da sam budala i da ću, nastavim li tako govoriti, zaista i oboljeti. Ali ona više nije tu.
Zbogom Tanja. I hvala ti na osmijehu.