Boli na Braču

Igrom slučaja, gledao sam baš jučer film Spotlight, snimljen po istinitom događaju, o istraživačkom odjelu Boston Globea koji je raskrinkao crkveno-pravosudnu ujdurmu u svrhu zataškavanja pedofilije među bostonskim svećenstvom. Fabula počinje time što novi glavni urednik pročita članak o odvjetniku koji tvrdi da je bostonski nadbiskup znao da svećenik John Geoghan zlostavlja djecu i nije ništa oko toga poduzeo (izuzev premještanja ga). Zainteresirao sam se za slučaj i otkrio da je Geoghan skončao tako što ga je u zaštitnom pritvoru, kao 68-godišnjaka, izgazio i zadavio 30 godina mlađi Joseph Druce, cimer u ćeliji, već osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja kao ubojica starijeg muškarca koji ga je pokušao seksualno dirati. 

Tu mi je sijevnula zapitanost: što su onda učinili s Druceom? Kako kazniti nekoga već osuđenog na život u zatvoru? Smrtnom kaznom? Massachusetts je ne predviđa. Dobio je drugu kaznu doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Apsurdan karakter takve kazne – koja smisla ima jedino juristički, pišući se kao duplo veća, ali ne i po kožu počinitelja, jer u praksi neprimjenjiva – učinio je da se radi o efektivno nekažnjenom kriminalnom djelu. Druceu je u životu došlo savršeno na isto nakon što je golim rukama i nogama izmrcvario drugog čovjeka kao i da nije to učinio.

Radi li se, međutim, o nepravdi? To je već drugo pitanje. Imajmo na umu da je Geoghanova preuzvišenost tijekom 30 godina službe pod mantijom zlostavljala i upropaštavala živote preko 130 dječaka (od onih za koje se zna). I premda se mišljenja o opravdanosti smrtne kazne razlikuju, u središtu tih prijepora su razni drugi skrupuli povrh samog pitanja nečijeg zasluživanja smrtne kazne, gdje se cijeni da to u civiliziranom društvu ne treba čak ni kad netko po svojim nedjelima zaslužuje.

Svedemo li pak na pitanje zasluživanja, u najmanju ruku možemo reći da bi oni koji smatraju da ju je Geoghan itekako zaslužio – pa i baš u ovom brutalnom, vaninstitucionalnom obliku "na divljaka" – imali čime braniti svoj stav. Kao i da ako je itko zaslužio takvu sudbinu, da ju je on zaslužio. A ako se pomalo i priželjkuje da se gad tako provede, tko da to provede u djelo? Najbolje netko kome će doći na isto – prosta je to matematika. Nije nikad priznata ni potvrđena režija, ali zatvor u kojem se trganje Geoghana odigralo imao je poslije i sam nekih pravosudnih problema, jer svakakva su se pitanja postavljala, počevši od stavljanja u istu ćeliju takve kombinacije: samodopadnog pederasta, koji ne razumije da je učinio što krivo i govori da će ponovo čim izađe, s hladnokrvnim ubojicom posebno osjetljivim na dirty old men koji vole dirati dječake. 

Neovisno o tome je li bilo režije ili ne, sustav je ovdje otvorio pukotinu u kojoj se nekažnjeno moglo iživjeti nad nekime tko je to i zaslužio – te mi taj pravni propust ne osjećamo kao nepravdu.

S druge strane, posrijedi je opasan presedan. Što kad bismo češće puštali nevezane krvnike koji više nemaju što za izgubiti na svakog onoga za koga se nekome učini da zaslužuje biti rastrgan? A što ako bi se pritom ispostavila greška kakva – da je rastrgani ipak bio nevin? Što da se tako likvidiralo primjerice Uragana Cartera u nekom momentu u kojem se pričinjalo da to zaslužuje? Pisao sam već – ili bolje, citirao – o definicijskom značaju za pojam građanina klasičnog Lumetovog filma 12 Angry Men i lika Henryja Fonde koji se kao član porote broj 8, usuprot ostalih 11 članova, odbija povinovati sili inercije inicijalnog dojma, inzistirajući na odgodi zaključka. "Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih." Pouka je da bivanje građaninom zahtijeva neprepuštanje suđenja o nečijoj sudbini instinktu linča na temelju akutnog dojma o tome što je pravedno.

To su bile stare vijesti, a evo nekih novijih: Zdravka Mamića zaboljelo u Bolu na Braču. Ali i tu mi je sijevnula zapitanost: kako osjećati o boli Zdravka Mamića?

Važno je i ovo: Prekršajni sud u Splitu je napadaču "zbog naročito drskog i nepristojnog ponašanja na javnom mjestu izrekao mjeru opreza zabrane približavanja i uspostavljanja kontakta s Mamićem, te je pušten na slobodu".

Paralele sa starim vijestima iz SAD bodu u oči. Dečko je efektivno prošao lišo. I mi tu razumijemo, slično američkom slučaju, da s takvom presudom nešto zapravo ne štima (zbilja, udarac u glavu kao čin za koji se kazna svede na upozorenje da ga se ne napravi opet – pa što nas sprečava da svi shvatimo to kao zeleno svjetlo za jedan slobodan udarac na nekome tko nas posebno ljuti?).

Radi li se, međutim, o nepravdi u ovom konkretnom slučaju? I opet slično američkom: mi to nasilje ne osjećamo kao nepravdu uslijed naročite omraženosti onoga tko je pretrpio nasilje.

Pravosudni sustav je na ovom mjestu otvorio pukotinu u kojoj se nekažnjeno moglo iživjeti nad nekime... tko je to i zaslužio? Bilo bi neumjesno uspoređivati Mamića s monstrumom kao Geoghan, jer nije (koliko znamo) nikoga zlostavljao, nego je "tek" navodni (moram to navodni da ne budem tužen, s obzirom na još uvijek trajanje procesa) kralj mafije. Tu ćemo onda reći i da kao navodni mafijaški boss Mamić zaslužuje što ga je snašlo. On nije ista klasa monstruma, ali on nije ni rastrgan, nego zveknut – paralela koja korelira naše osjećanje neformalne odmazde "na divljaka" kao pravedne i zaslužene, funkcionira na razini istovjetnog odnosnog principa.

Bol Zdravka Mamića ne čini nam se kao nešto krivo, dapače. Negdje u nama postoji mjesto na kojem potiho aplaudiramo nasilniku iz Bola, slično kao što negdje u nama postoji mjesto na kojem potiho aplaudiramo Josephu Druceu na činjenju jako ružnih stvari Geoghanu, unatoč tome što se ne radi o nečemu što bismo mogli naglas braniti kao preporučljivu opću praksu.

Presedan je, naravno, opasan. Predstavlja ohrabrivanje na slične činove nasilja. Jedan od Mamićevih portparola maskiranih u sportske novinare objavio je u Jutarnjem članak u kojem se žali na presudu i, što je najgore, u pravu je, ističući blago rečeno problematičnu poruku poslanu od strane splitskog suda: "Drage Hrvatice i Hrvati, ako vam se netko ne sviđa ili ide na živce, recimo političari, poslodavci koji od vas traže previše rada, susjedi koji namiguju vašim bračnim partnerima, možda kontrolori u tramvajima, slobodno ih pogodite šakom u glavu. Ako možete s leđa, da ne vide... Bit ćete odmah oslobođeni, a sudac će vam priprijetiti prstom jer ste, eto, drski i bezobrazni. Hrvati, izađite na ulice, gađajte sve u glavu, pa radi se samo o minornom prekršaju. Isplati se ako vam netko baš tako ide navrh glave. A i vi koji ste napadnuti uzvratite, imate i vi šake, dočekajte napadače, servirajte šakačku osvetu ili platite nekoga da se šaketa umjesto vas..." 

Kako sam pogledao film, zapljusnuo me jučer val medijskih i društvenomrežnih protesta zbog privođenja galamdžija koji su verbalno napali Janicu Kostelić, a potom i osude nekih od njih na zatvorske kazne.

Poseban je odziv, uz dosta narodnog oduševljenja, izazvala izjava Arsena Bauka: "Predragu Matiću su upućivane i teže uvrede pa se nikog nije hapsilo zbog toga." Slavljenje izjave neumjesno je otuda što je Bauk pritom licemjeran i to treba reći. Podsjetimo se: Matića se napadalo kao ministra, dok je SDP bio na vlasti. A hordu s plinskim bocama koja je napadala Matića propuštali su Milanović & co. hapsiti ne iz liberalne dosljednosti i zaštite slobode govora (jer te su akcije izmicale izvan zakonskih okvira, pa tako i onoga o slobodi govora), ne, dakle, zato što ovi to nisu zasluživali (jer oni stvarno jesu), nego zato što nije bilo političke volje, jer su odabrali taktiku servilnosti široj nacionalističkoj i klerikalnoj paradigmi. 

Sjetimo se i jedne original Baukove izjave iz tog doba: "Vjerujem da ćemo postići razuman kompromis," rekao je, "da na neki način zadovoljimo sve, iako znam da će biti teško". Kompromis oko čega? O ovome se radilo: oko poštivanja zakona RH.

Svaka sličnost s današnjim slučajem neprovođenja Zakona o sportu, koje leži u jezgri recentnog vala napada, mora da je slučajna. I Bauk je nalazio da zakone ne treba baš do kraja provoditi – slično ministarskom mu kolegi Mornaru koji je nalazio da ne treba inzistirati na nečemu ako crkvi smeta – ako horda koja psuje Matića, tabori se u Savskoj 66 ili razbija ćirilične ploče ima drugačije ideje.

Nego su mu to bile teza i antiteza oko koje valja napraviti dijalektičku sintezu – kompromis. Bauk, dakle, vlastitu meku konzistenciju iz prošlosti, gdje su iz kunktatorske politike odbijali hapsiti one koji to zaslužuju, prepakirava i prodaje pod hinjenu principijelnost, kao osnovu tvrdog govna moralne superiornosti u sadašnjosti za kritiku režima koji hapsi one koji to ne zaslužuju.

Dok se pozivao na falšu i neusmjerlljivu relaciju, a nemajući ni legitimitet da se poziva, osnovna poruka iz Baukove izjave je ipak na mjestu: hapšenje protagonista incidenta s Janicom Kostelić predstavlja tešku disproporcionalnost reakcije.

Ako je relacija na Matića kvarna, evo jedne utemeljenije: kako objasniti pravosuđe koje u par dana razmaka na temelju istih zakona RH udarac šakom u glavu kažnjava jednim no-no, priprijećenjem neka ne bude ponovljeno, a puki verbalni napad slanjem u zatvor? Obezvrijediše nam logiku – tu nema ni sistema ni dosljednosti.

Prepoznavalo se s pravom u ovom privođenju i napose slanju na robiju povratak instituta verbalnog delikta: na taj se način od Janice Kostelić pravi svetu kravu – što nije manje pogrešno, nego još drastičnije pogrešno zato što se radi o nacionalnoj sportskoj ikoni. I ne predstavlja li takav neobično rigidan tretman napada na Kostelić tek naličje neobično blagog tretmana napada na Mamića?

U oba slučaja stupanj strogosti kazne, odnosno zaštite napadnute osobe, kao da proizlazi iz stupnja nacionalne omiljenosti osobe, kao da smo na natjecanju za miss simpatičnosti. Ono što osjećamo kao pravedno kad o nekome razmišljamo kao olimpijskoj prvakinji i nacionalnoj ikoni različito je nego kad o nekome razmišljamo kao navodnom mafijaškom bossu ili možda serijskom pedofilu.

Problem je samo u tome što se galamdžijama na Janicu Kostelić ona ukazala u drugačijem liku: kao produžetak Mamića drugim sredstvima, istureni član navodne mafije, predstavnica politike koja omogućuje Mamiću da bude Mamić. Suha je istina da se ove dvije bračke vijesti mora promatrati kao jednu vijest.

Dosta je pljuštalo i promašenih diskursa, recimo onoga koji je želio aplicirati argument političke korektnosti (premda je Janica Kostelić žena, dakle tu jest napadnuta jedna žena, i napadnuta je od krda mužjaka, što je vrlo nepohvalno i za svaku osudu, nepošteno je reći da je ona tu napadnuta kao žena, zato što je žena) ili pak onoga već posve kenjatorskog koji je mobilizirao olimpijske sentimente (da je tobože napadnuta jer je uspješna šampionka, ili barem da se radi o izrazu nepoštovanja prema njenim sportskim uspjesima – u čemu je takt diktiran i od strane same Vlade RH).

Gluposti: da je u svojstvu HDZ-ovskog državnog tajnika za sport pred ovo krdo mužjaka istupio inače anonimni muškarac koji ne zna stati na skije – posve jednako bi mu vikali "puši kurac" i skandirali "Zakon o sportu". Kenjaža ima i svoju agendu: ona je u pokušaju da se izbjegne govoriti o duboko problematičnoj ulozi Kostelićkinog političkog angažmana, s podmetanjem je kao žrtve seksizma ili resentimana gubitnika upravo zato da bi se ušutkalo činjenicu kako je žrtva svog političkog djelovanja. (Sjajan je bio humor zadnje rečenice jednog izvještaja o događaju, koja je potencirala irelevantnost ičega drugog na napadnutoj doli funkcije državne tajnice: "Kako doznajemo, riječ je o bivšoj trofejnoj sportašici.")

Je li onda i Kostelić-političarka samo dobila što je zaslužila? Pa je, je.

S izuzetkom ovih što u dobroj ili lošoj vjeri promašuju fudbal fiksiranjem u cijeloj aferi na Janicu-ženu i Janicu-skijašicu, mi i to što je Kostelić-političarka pokusala osjećamo kao pravedno. Otprilike onako kao što je Mamić manji red veličina zlotvora od Geoghana, ali je i nemjerljivo manje pokusao, a da je princip i dalje vrijedio, tako je i Kostelić još jedan red veličina manje, tj. relativno slabašan zlotvor, više pala s Marsa u taj svijet, da bude ikonički amortizer jedne politike, ali bog i bogme ni to što je pokusala nije bogznašto (niti osnova za činjenje specijalnog slučaja). A da princip i dalje vrijedi: negdje u nama postoji mjesto na kojem potiho aplaudiramo prostacima iz supetarske luke, unatoč tome što se ne radi o nečemu što bismo mogli naglas braniti kao preporučljivu opću praksu.

Ima i jedna strukturna razlika u odnosu na slučajeve s Geoghanom ili Mamićem, koja je zapravo paradoks: pravednost neosnovane nekažnjenosti odmijenila je nepravda neosnovane kažnjenosti. Dok je sustav otvorio pukotine u kojima će napadači prve dvojice proći de iure lišo tamo gdje bi, za razliku od osjećaja pravde, svaka pravna logika tražila da ne prođu lišo, spram Kostelićkinih napadača otvorio je obratnu pukotinu, u kojoj nisu prošli de iure lišo – dok su, paradoksalno, upravo oni trebali proći, jer je za njihov čin teško i nategnuto pronaći uporište inkriminacije ne samo u osjećaju pravde nego i u pravnoj logici ("puši kurac" kao diskriminaciju u smislu Zakona o ravnopravnosti spolova može shvatiti jedino netko tko se ili pravi blesav ili jest blesav za konotativnu narav idiomatskog jezika, za prostor ovdašnjih žargona i prenesena značenja vokabulara beštimanja).

Postoji zato treće uporište. Ako i ne juristički, osudu takvog ponašanja tražio bi građanski postulat, koji se opire metodi rulje i linča. Bez obzira koliko nam se činilo pravedno, prepuštanje svjetini da čoporativno sudi i vješa na temelju akutnog dojma o tome što je pravedno – i dalje stoji što nas je naučio član porote broj 8 – ne smije biti legitimna opcija.

Presedan i ovdje ostaje kao opasan: to sad više nije pravni presedan, no jednako dobro dovodi u pitanje poopćenje postupka. Prizor 50-ice klipana u agresivnom i prijetećem kolektivnom zamahu prema izoliranoj pojedinki izrazito loše izgleda: mnoge je učinio podvojenima, stvorio im nelagodu u branjenju napada na Kostelić koje sadržajno nalaze opravdanima.

Ili ih čak natjerao da samo zbog tog aspekta učine nezamislivo: stanu na stranu nekoga tko je HDZ-ova država tajnica. A što bi bilo i da se stvarno nije radilo o ženi, da je državni tajnik za sport neki muškarac? Puno bi gore prošao. Ili čak da su na Mamića nabasali glavom i bradom. Bi li ga dobro izbubetali sa 100 šaka – ubili boga u njemu, tako 50 na jednog?

Uistinu se radi o jednoj zajedničkoj vijesti s Brača, o vezanoj eskalaciji nasilja kao simptomu tinjajućeg društvenog konflikta koji sve teže može biti držan pod kontrolom. Šaka koja je poletjela u Bolu produkt je frustrirane nemoći da se išta više učini ikakvim drugim putem. I poletjele psovke u Supetru produkt su iste nemoći – u nalijetanju na indolencijski zid državnih institucija. Ne treba precjenjivati ni romantizirati huligane: oni su rulja progresivna jedino u ovakvom slučaju, kad dođe do njihovih navijačkih interesa, a već sutra će izvikivati ZDS te u svakom drugom smislu biti regresivni i reakcionarni.

Konačno, i u ovome se s prave strane zatiču samo slučajno: bijes prema Mamiću i Kostelić ne dolazi im kao građanima već kao navijačima jednog kluba; iz revolta im izbija daleko manje principijelnosti nego kompetitivnog žara i dišpetskog resentimana spram povlaštenosti nogometnog rivala.

Dosta se toga čita i iz razlike od slova r do slova m: uopće nije slučajno što im je u borbi protiv državnog cinizma i zamućenosti granica između države i mafije vječiti trn u oku, kojem samo čekaju iz zasjede razbiti glavu, baš Mamić, a ne recimo Marić.

Nije li indikativno da su se od svih političkih nakaradnosti u zemlji na stražnje noge propeli, ne zazirući ni od nasilja, upravo protiv onoga i samo protiv onoga što im se kosi s navijačkim strastima, zaustavljajući se na fiksaciji neprovođenjem Zakona o sportu?

S druge strane, huligane ne treba precjenjivati ni u negativnim konotacijama – izvjesno je da nisu oni ovdje korijen problema i konflikta; i sa svime rečenim ostaje da u konkretnom slučaju stoje s prave strane. Teret toga što se sve skupa događa na duši je onih koji uopće jesu stvorili zid zbog kojega je najobičnije provođenje zakona nemoguće regularnim putem, te dolazi do onog ludog paradoksa što ga je jučer Damir Petranović na Forum.tm-u podvukao: da "'ulica“ i „rulja“ traže red, poštenje i zakonitost, dok se institucije tome uporno i bezobrazno opiru".

Mamić i Kostelić imali bi svako pravo isljeđivati krivce za nasilje nad sobom: treba im razbiti sva ogledala na koja naiđu.