"U ime obitelji i neke druge udruge, kao i političari, zagovaraju zajedništvo na temelju religijskog i/ili nacionalnog identiteta. Neslaganje između gospođe Markić i mene sastoji se u stavu kojega zastupam da je takvo zajedništvo u suvremenim pluralnim društvima štetno jer se bit pluralizma sastoji u posjedovanju višestrukih identiteta" Foto: Hrt.hr
U svojoj reakciji na moje izjave na festivalu FALIŠ u Šibeniku Željka Markić je istaknula da sam izrekao niz neistina o udruzi U ime obitelji. Dijelom je to točno i stoga je potrebno razjasniti što sam rekao.
Kao prvo, gospođa Markić je u pravu kada piše: „nije istina da udruga U ime obitelji ne zagovara zajedništvo u religijskom i nacionalnom identitetu“. Apsolutno se s njom slažem, no to nisam rekao. Rekao sam nešto posve suprotno, a to je da U ime obitelji i neke druge udruge, kao i političari, zagovaraju zajedništvo na temelju religijskog i/ili nacionalnog identiteta. Neslaganje između gospođe Markić i mene sastoji se u stavu kojega zastupam da je takvo zajedništvo u suvremenim pluralnim društvima štetno jer se bit pluralizma sastoji u posjedovanju višestrukih identiteta. Nekima od tih identiteta možemo pridati veći značaj nego, na primjer, nacionalnom identitetu. Također, interpretacije religijskih identiteta mogu biti različite. Upravo je to temeljna postavka knjige "Vjera u dijalog" koju sam uredio zajedno s Zoranom Grozdanovim (vezano uz to, čudno je isticanje da sam docent, budući da nisam u toj funkciji bio gost na Fališu nego kao suurednik navedene knjige).
Iz tih sam razloga rekao da je pogrešno graditi zajedništvo na temelju bilo kakvih zajedničkih identiteta već da, ukoliko zajedništvo ima pozitivno značenje, onda ga treba graditi kroz zajedničke institucije koje doprinose dobrobiti građana bez obzira na njihove partikularne identitete. Istaknuo sam da su to institucije socijalne države koje građanima pružaju dostupne i kvalitetne javne službe poput predškolske skrbi, obrazovanja, zdravstva i ostalih potreba koje građani imaju da bi mogli razvijati svoje sposobnosti, talente, interese i različite identitete.
Drugo, gospođa Markić ističe da „nije istina da udruga U ime obitelji bilo kome oduzima prava.“ Na tribini sam izjavio da ta udruga koristi sredstva i prostor civilnog društva, koje se povijesno borilo za emancipaciju i osnaživanje prava drugih, s namjerom uzimanja prava drugima. Moram priznati da mi je drago što je spomen oduzimanja prava drugima izazvao negativnu reakciju kod gospođe Markić.
Uistinu, udruga U ime obitelji još nikome nije oduzela postojeće pravo. Ispravno bi bilo reći da ona koristi sredstva i prostor civilnog društva kako bi se borila protiv mogućega proširenja prava drugih (kao što se u slučaju referenduma o braku i nakon njega pokušalo spriječiti ili bitno otežati moguće proširenje bračnih prava na istospolne parove) ili da bi ograničilo prava drugih (kao u slučaju napada na tjednik Novosti, gdje se ograničava pravo jedne manjine da ima autonomiju u uređivanju svojih novina). U slučaju ustavnog referenduma čak se i bitno otežala politička borba seksualne manjine za proširenjem tog prava kroz parlamentarne procedure koje i inače jednim dijelom služe u svrhu amortiziranja i smanjenja utjecaja većine, pružajući ravnopravnije uvjete za političku borbu.
Takvim aktivnostima U ime obitelji stvara nepovjerenje između manjina i većine, a to sigurno nije pozitivna funkcija civilnog društva. Također, ono što posebno zabrinjava je što U ime obitelji svoje aktivnosti predstavlja kao izraz demokracije, čime dolazimo do treće stvari koju mi gospođa Markić zamjera.
Gospođa Markić tako tvrdi da „nije istina da U ime obitelji krši povijesno liberalna prava... jer u svim demokratskim društvima većina donosi odluke, dok u totalitarnim društvima manjina donosi odluke na štetu većine.“ Na tribini sam izjavio da je problematično što se i ljevica i desnica danas odriču liberalizma, a da je zaštita osobnih prava povijesno vezana uz liberalizam.
Upravo ova izjava gospođe Markić ukazuje na problem koji sam htio istaknuti. Naime, liberalna prava garantiraju onu sferu života nad kojom većina ne donosi odluke. Važna odlika totalitarizma je upravo nepostojanje te privatne sfere. Borba civilnog društva, koju sam već spomenuo, većinom se upravo odnosila na proširenje manjinskih ili socijalnih prava, a ne na proširenje domene odlučivanja većine. Demokracija shvaćena kao puka vladavina većine može isto tako biti totalitarna i apsolutistička ako većina ima svu moć.
Čak štoviše, kao što je davno zaključio Tocqueville, demokratski apsolutizam gori je od apsolutističke vladavine jednog jedinog čovjeka jer „despotizam se, da bi dospio do duše, grubo obara na tijelo, a duša se izmičući tim udarcima slavodobitno izdizala; no u demokratskim republikama tiranija ne postupa na taj način: ondje ona zanemaruje tijelo i okomljuje se na dušu.“