Bankari bi svoju bahatost mogli skupo platiti

„Nakon divljanja franka počeo sam preispitivati sebe i svoju pamet. Jesam li kriv? Što sam krivo napravio? To je i bio okidač da se aktivno počnem baviti ovim problemom“, kaže danas Denis Smajo, koordinator udruge Franak i jedan od najistaknutijih ljudi u borbi protiv nepoštene prakse banaka u slučaju kredita u švicarskim francima.

Za njega ipak ne mogu reći da je financijski nepismena osoba, kao što se širokom medijskom kampanjom ovih dana pokušavaju uvjeriti građani da su zbog vlastite financijske nepismenosti sami krivi što su upali u dugove. Matematičar i vojni pilot koji za sebe kaže da ne srlja tek tako, upao je u probleme podignuvši stambeni kredit kako bi u sebe i obitelj smjestio u vlastiti dom. To ga je primoralo da se počne dublje baviti kreditima u švicarskim francima što ga je i dovelo do udruge Franak.

Danas je udruga postala simbolom borbe za prava više od 120 tisuća dužnika koji u niskom startu čekaju presudu Visokog trgovačkog suda o nepoštenosti valutne klauzule u švicarcima. Banke su na početku podcijenile udrugu koja je u pravnim bitkama pokazala da se mogu pobijediti i moćne banke koje su odbijale mogućnost izvansudskog dogovora. Kako u intervjuu kaže Smajo, presuda koja bi banke mogla skupo stajati, ne znači i gašenje udruge koja je sebi postavila ambiciozniji cilj – postati krovna organizacija građana za zaštitu potrošača u bankarskom sektoru.

Europski sud donio je presudu po kojem jedna rumunjska banka nije pružila dovoljno informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima. Mogu li stoga hrvatski dužnici u švicarskim francima definitivno odahnuti?

Istina je da je Europski sud u potpunosti stao na stranu dužnika u švicarcima. Međutim, u Hrvatskoj smo još u fazi borbe za kredite u švicarskom franku te očekujemo presudu hrvatskog Visokog trgovačkog suda da donese konačan stav oko nepoštenosti valutne klauzule u švicarcima. A i još se borimo oko kamatne stope koja je mijenjana odlukom banaka. Pokušavamo postići da se napokon primijeni ono što su već dosudili Vrhovni i Ustavni sud, odnosno da se putem zakonske regulative građanima vrate preplaćena sredstva, da ih se obešteti i ubuduće smanje kamatne stope.

Znači, priča još nije gotova?

Nije. Iako smo 2015. godine uspjeli donijeti zakon o konverziji za sve švicarske franke, taj zakon nije posve obeštetio građane. To je samo nekakvih 60 posto pobjede, a uz to postoji još problem otkazanih kredita kojima konverzija nije pomogla.

Što to znači?

Njima se dug putem konverzije umanjuje za oko 30 posto. Međutim, kako su njihovi krediti otkazani godinu, dvije ranije, zatezne kamate su im pojele sve beneficije konverzije, i praktički im se ništa nije poboljšalo. Još je jedna grupa građana u nezavidnom položaju, a to su oni koji su otplatili svoje kredite. Takvih je oko 60 tisuća i riječ je uglavnom o kreditima za kupnju automobila. Oni nisu okusili konverziju niti su obeštećeni. Kad bi VTS donio pozitivnu presudu za građane, to bi značilo mogućnost privatnih tužbi preko koje bi se i ti ljudi obeštetili.

Hoće li svi dužnici u franku biti obeštećeni?

Ukoliko se digne puno privatnih tužbi, bankama će biti itekako pametno da idu na nagodbu. Mi ćemo također tražiti da se izbjegne sud, da se rastereti pravosuđe. Možda bi to bio najbolji put da se ova saga u švicarcima napokon završi. Međutim, osobno nisam uvjeren u to, jer već imamo sudsku odluku za kamatu pa se ništa ne događa. Zato mislim da će se ipak ići privatnim tužbama. Što će biti nakon toga, ne znamo. Ovisi o tome koliko će građana tužiti banke. Ukoliko banke žele inzistirati na sudskim postupcima, mogle bi se opeći. U konverziji je, naime, bila riječ o fiktivnom smanjenju glavnice. Uz to preplaćena sredstva nismo dobili u gotovini, nego nam se smanjivao anuitet, tako da banke nisu ni osjetile konverziju. A sad, ukoliko bi banke izgubile sudske procese, a mi imali pravo na zatezne kamatne stope - što je po članku 1115. Zakona o obveznim odnosima moguće da se dogodi - banke bi itekako mogle imati problema jer bi morale isplatiti veliki novac u gotovini. Međutim, to nije naš problem, ono što je ukradeno, mora se vratiti.

Jesu li vas banke ikada zvale na razgovore da stvar riješite za stolom umjesto na sudu?

Ne. Mi smo ih zvali nekoliko puta da se dogovorimo i da izbjegnemo sudovanje, jer na kraju krajeva, i to nosi troškove. Međutim, banke su se pred nama ponašale podcjenjivački. Ismijavali su nas. Mislim da su pogriješili jer su kredite uzimali i brojni „ugledni“ ljudi – od političara do novinara. Kao udruga smo izvojevali pobjedu, a da oni to nisu očekivali. Imali smo službene pregovore u Ministarstvu financija koji su bili mukotrpni i tu se dobro moglo vidjeti podcjenjivanje. Za nas su govorili da smo kupovali jahte, bijesne automobile...Služili su se najvećim lažima i spinovima kako bi dobili što hoće da nas omalovaže i diskreditiraju kao sugovornike. Žalosno je da tako tretiraju vlastite klijente.

Hrvatski građani nisu jedini koji su iskusili nepoštene prakse banaka u slučaju kredita u švicarskim francima. Koliko je ovaj problem raširen?

U mnogim državama se ta pravosudna trakavica lagano rješava. U Grčkoj već imamo pravomoćno riješenu kolektivnu tužbu za jednu banku, sad se očekuje i za druge. Tamo su kolektivno tužili svaku pojedinačnu banku. U Rumunjskoj se uskoro očekuje rješenje jer je slučaj na vrhovnom sudu. U Srbiji građani stoje loše zbog utjecaja politike na sudstvo pa im ništetnost ugovora visi u zraku, ali se ipak nešto rješava budući da postoji mogućnost raskida ugovora. U BiH je jedan dio riješen nagodbama. Trenutno se tamo jedno udruženje bori za svoje građane i prema našim procjenama, uspjet će u tome i dobit će konverziju kao što smo mi dobili. U Sloveniji imamo prvi ništetan ugovor, a i tamo se nazire političko rješenje kroz konverziju kredita. Najpravednija stvar za kredite u švicarskim francima, što bi bilo pošteno i prema bankama, bila bi da svatko vrati što je dobio. Mi bankama vratimo glavnicu, oni nama sve uplate anuiteta i zatezne kamate, što bi značilo i preplatu za nas i da kredit više ne bi postojao. Ne bi bilo hipoteka na našim nekretninama. Island je prvi riješio taj problem, vidjeli ste da su bankari završili u zatvoru i to je pravi način kako se problem rješava. Međutim, kod nas je kaznena odgovornost bankara i dužnosnika HNB-a već u zastari. Mi smo na vrijeme predali kaznene prijave, ali ih je DORH dugo čuvao u svojim ladicama, pa je cijeli slučaj otišao u zastaru. Svejedno mi moramo nastaviti borbu i ne smijemo pokleknuti pred pritiscima političara i bankara koji su inače vrlo moćni. Taj problem građani Islanda su ekspresno riješili u začetku jer su izabrali novu vlast, a novci su vraćeni građanima.

Građane se pokušava uvjeriti da su financijski nepismeni i da su sami krivi što su upali u dugove. Jeste li vi onda financijski nepismena osoba?

Osobno ne smatram i da sam bio nepismen kad sam uzimao kredit. Išao sam na natjecanja iz matematike, znao sam izračunati kamatu, usporediti ponude i birati koja je povoljnija. Međutim, morate se zapitati je li problem baš u financijskoj nepismenosti kad i jedan ministar financija podigne takav kredit. Ili je ipak riječ o nekakvim skrivenim rizicima, što tvrdim od početka. Kad sam u svojem istraživačkom radu u udruzi Franak iskopao takve slučajeve iz 80-ih godina u Australiji, ili pronašao letke iz Austrije iz 2006. kojima njihova centralna banka i financijska agencija upozoravaju banke da svoje građane moraju upozoriti na takve rizike, onda zapravo shvatite da nismo krivi ni nepismeni, nego smo ispali samo naivni što smo imali povjerenja u banke i državu.

Ja sam inače jako pažljiva osoba, ne srljam. Provjerio sam sve te ugovore, pročitao sam sve što piše u njima. Uopće nije istina da smo financijski nepismeni jer nije problem ni u onim famoznim malim slovima, nego se problem nalazi u onome što ne piše u ugovoru, a za što su banke znale i krile. To su visoki valutni rizici i mi ih uopće nismo bili svjesni, a nismo bili svjesni i da postoje kamatni rizici. Čuo sam mnogo priča o kamatarima na ulicama koji razbijaju kafiće, reketare i slično. Išao sam s tim da ne idem posuđivati od nekoga na ulici, nego sam ušao u banku da dignem nekakav kredit da skućim sebe i svoju buduću obitelj, i na kraju krajeva, da platim toj banci njezinu zaradu. Nisam bio protiv toga. S punim povjerenjem smo ušli u banku. Nakon toga su se dogodile meni nepojmljive stvari i kad sam zatražio da se dogovorimo s bankom, uz preuzimanje dijela financijske odgovornosti, sa mnom nisu htjeli ni razgovarati. Osjećao sam se kao zadnje smeće. Mislim da nisam glup čovjek, prošao sam neke testove za pilota, ali sam se počeo preispitivati nakon divljanja franka, sebe i svoju pamet. Jesam li kriv? Što sam krivo napravio? To je i bio okidač da se aktivno počnem baviti ovim problemom. Počeo sam se interesirati za temu, u međuvremenu je osnovana udruga Franak u koju sam se učlanio. Tražio sam nekakav izlaz i na taj način sam jako puno naučio o pravu i ekonomiji. Postao sam jako aktivan u udruzi. Nisam imao mira. Tamo sam se i povezao s glavnim osnivačima. Inače upijam kao spužva nova znanja, a i matematičar sam pa sam preuzeo inicijativu u udruzi i na kraju postao jedan od prepoznatljivih lica udruge. Došao sam u situaciju da postanem istureni igrač pa sam na kraju i pisac dijela zakona, surađujući s ministrom financija.

Budući da ste postali istureni igrač u borbi protiv nepoštene prakse banaka, jeste li se suočili s prijetnjama?

Bilo je indirektnih prijetnji i pritisaka, neke stvari je prerano spominjati, za sada bi ih izostavio. Ali nije bilo nimalo lako.

Zašto su građani uopće prepušteni sami sebi, ako postoji regulator koji se u ovom slučaju zove Hrvatska narodna banka?

To i mene zanima, i još nisam dobio odgovor. HNB je zadužen za zaštitu potrošača i korisnika financijskih usluga. Jedan dio zaštite korisnika financijskih proizvoda spada pod HANFA-u, ali krediti spadaju pod HNB. Kad centralnoj banci pošaljete pritužbu, iz nje vam odgovore da se ne bave pojedinačnim prigovorima, što je nevjerojatno! Mi i danas imamo takvu ružnu situaciju da se HNB ne mora baviti zaštitom potrošača pa stoga pokušavamo promijeniti zakonsku regulativu na način da se preuzme austrijski model gdje postoji centralna banka koja se bavi supervizijom i nadzorom rada banaka, a zaštita potrošača se prepustila stručnoj agenciji koja surađuje s centralnom bankom. I to bi bilo dobro rješenje. Ta agencija bi se više zalagala za prava potrošača. U Europi je zaštita potrošača prepoznata kao najznačajnija stavka u potrošačkom društvu. To kod nas uopće nije prepoznato pa za posljedicu imate kršenje potrošačkih prava, gomilu blokiranih građana, smanjenu potrošnju, bijeg ljudi iz svoje zemlje, manji rast ekonomije. Tamo gdje potrošači nisu zaštićeni, oni se sustežu od potrošnje. Želimo da se vrati povjerenje u rad banaka, želimo banke promijeniti na bolje i da rade u skladu sa zakonom. Ali bez snažnih regulatora, koji će brzo reagirati na nepoštene prakse i koji će za to kazniti banke, to nije moguće.

Koliko je bankama dopušteno? Naime, nedavno smo pisali kako banke koriste osobne podatke, pa se pokazalo da im je mnogo toga bilo dozvoljeno.

S tim sam se bavio kratko vrijeme, a čak smo prije dvije godine uspjeli izazvati reakciju Agencije za zaštitu osobnih podataka na način da je Agencija stala na stranu građana. Mi smo upozoravali članove Udruge da paze prilikom prekomjernog opsega skupljanja osobnih podataka i da ne vjeruju bankama jer su se banke lažno pozivale na Zakon o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma. Banke su zloupotrebljavale taj propis da prikupljaju prekomjerno podatke i okladio bih se da se ti podaci razmjenjuju. Mene često znaju iz nekih banaka zvati nudeći mi nekakve usluga, a kad ih pitam odakle im moji podaci, oni spuštaju slušalicu. Međutim, u zadnje vrijeme, što vidimo po Uredbi o zaštiti podataka, GDPR-u, stvari ide na bolje, ali meni se čini da Hrvatskoj opet idemo u suprotnom pravcu jer su se u Agenciji oglušili na naše zadnje upite i ne odgovaraju građanima. To mi je jako žao.

Djelovali ste u vrijeme SDP-ove i HDZ-ove vlade. Je li bilo razlike u djelovanju udruge prema jednima ili drugima?

U udruzi su ljudi svakojakih svjetonazora. U početku je bilo nekih sukoba jer su neki vukli na jednu, a neki na drugu stranu. Ljudi su subjektivni i morate biti svjesni toga. Kad ulazite u udrugu koja se bori za sve ljude, bez obzira na predznak i svjetonazore, morate sjesti i dogovoriti se o vašim ciljevima i držati se toga. Bilo je teško, neću lagati, međutim jedan sam od začetnika ideje da kod nas ne smije biti političke ideologije. Znao sam kroz udrugu napadati jedne i druge političare, moj predznak je pri tome nebitan. U javnosti nikad nitko nije mogao otkriti moje političke preferencije niti moj svjetonazor. Meni je to potpuno nebitno za rješavanje problema s bankama. Pohlepa i prevara nemaju ideologiju. Uspjeli smo ostati dosljedni svojim ciljevima i upravo zbog toga smo došli do konverzije. Da smo trgovali svojim imidžem, ne bi uspjeli, a bilo je nemoralnih ponuda s jedne i druge strane.

Hoće li prestati razlog postojanja udruge nakon odluke Visokog trgovačkog suda?

Ne. Potrebniji smo nego ikad. Priča ne staje jer ima toliko tema, zakona i direktiva. Zaštita korisnika financijskih usluga je na jako niskoj razini i ako se sad s time prestanemo baviti, sve ovo što smo do sada dobro napravili ćemo upropastiti. Mi ćemo bankama vratiti sve troškove kroz naknade ili kamate koje će u budućnosti rasti. Sav trošak koji mi napravimo bankama na jednoj strani, banke će preliti sutra na leđa svih građana. Oni to sad i rade i ja sam upozoravao da ćemo im sve te novce vratiti ukoliko se prestanemo baviti tim temama.

Nije li postojanje takve udruge bespotrebno ako se uvaži vaš prijedlog za uvođenje novog regulatora?

Bez obzira što bi došao novi regulator, uvijek je dobro da imate jednu krovnu organizaciju građana za zaštitu potrošača koja se profesionalno bavi jednim segmentom kao što je bankarski. Mi sada dobivamo dnevno 20 do 30 pitanja građana i upita za savjetovanjem. Ima svakakvih pitanja – od problema s ovršnim zakonom, problema s kamatama, naknadama, valutnim klauzulama... U inicijalnom odgovoru ih barem usmjerimo gdje da traže rješenje. Dajemo im informacije, obavještavamo ih mjesečno o našim aktivnostima, čisto da budu uključeni u rad. A na kraju krajeva, podižemo razinu svijesti o opasnostima kredita i podižemo razinu financijske pismenosti građana.

Hoće li Franak onda proširiti svoju djelatnost i na ostale financijske igrače, poput obveznih mirovinskih fondova?

Za sada ne postoji takva inicijativa. Kad je udruga poslala neke svoje ljude u politiku jer smo u jednom trenutku odlučili ići u tom smjeru, optuživali su nas da smo stranka „samo jedne teme“, misleći na konverziju kredita u švicarskim francima. Međutim, financije su danas sve – od školstva, zdravstva pa nadalje. Toliko je područja kojim se trebamo baviti, kao što su, primjerice zakon o zaštiti osobnih podataka, zakon potrošačkom kreditiranju, zakon o obveznim odnosima, zakon o HNB-u, zakon o subvencioniranju stambenih kredita, zakon o kreditnim institucijama i tako dalje..., a to je samo uski dio onoga čime se trenutno bavimo. Samo za ove teme koje sam pobrojao bilo bi posla za pedeset ljudi. Iznenadili bi se kad biste vidjeli da se u udruzi time bavi nas desetak, uz još dvadesetak naših aktivnih volontera koji rade ostale stvari. Pokušavamo narasti kao udruga, ali to je vrlo teško jer problem je – u financijama, ali i u volji ljudi da nešto promijene na bolje. Mi se financiramo isključivo od svojih članova kojih je gotovo 30 tisuća, a koji razumiju potrebe udruge i da postoje troškovi odvjetnika, našeg ureda, imamo i jednu zaposlenu djelatnicu. Mislim da 30 kuna godišnje članarine nije strašna cifra, ali za pravi iskorak u profesionalizaciju nam ipak treba pomoć države, iako, iskreno, mislim da država nije pretjerano zainteresirana jer njezinim predstavnicima koji put znamo opaliti šamar. To je ta stvarnost u kojoj, na žalost, živimo. Jedino su nam Grad Zagreb i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva pomogli.

Ovrhe su postale jedan od najvećih problema danas u Hrvatskoj, a povezane su i sa švicarskim frankom. Znači li to da ćete se baviti i njima?

U početku se nismo htjeli time baviti. Osobno sam bio stava da probamo to riješiti jer blokade muče i naše članove. Neki moji kolege su u početku bili protiv da se time bavimo, a bili su djelomično u pravu jer tada nismo bili kapacitirani za takve teme. Ovršni zakon zahtijeva veliko znanje i treba ga dobro proučiti. To je veliki posao, a upita je bilo puno. Međutim, vremenom smo se, kako su ovrhe sve više stiskale ljude, morali početi baviti s tim problemima. Mnogo stvari smo uspjeli promijeniti, u Saboru smo uspjeli progurati neke izmjene Ovršnog zakona. Tu je prošla jedna dobra stvar, ali šteta što nije moguća retroaktivnost – da se ne može ovršiti jedina nekretnina tamo gdje ne postoji hipoteka. Međutim, tu je potrebno još jako puno posla da bi izborili minimum dostojanstva blokiranih ljudi.

Mislite li da su banke na kraju pogriješile zbog svoje bahatosti?

Ova kolektivna tužba koja sadržava tužbu protiv osam banaka po meni će predstavljati najveći uspjeh samoorganiziranih građana u cijeloj Europi, pa i šire. Mislim da su banke bile i jesu nerealne i nesavjesne. Nisu uopće mudre. Ne znam kako bih nazvao te ljude u upravama banaka. Trebalo je odmah ići na nagodbu i ispričati se građanima nakon što bi im vratili novce. To se prije moglo napraviti, ali bankari nisu ni željeli ni htjeli. Sad bi svoju bahatost mogli skupo platiti. Pohlepa je gadna stvar.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu