Viktor Ivančić: „Polako, ali sigurno, sve ide u kurac“

Jesen je 1984.: Robi K. ide u drugi razred osnovne škole i po prvi puta ulazi u novine. Trideset i pet godina kasnije, Robi K. je učenik trećeg razreda i, recimo to tako, sabrano djelo. Tri izdavača, riječki Ex libris, beogradska Fabrika knjiga i Srpsko narodno vijeće, združenim snagama objavljuju sabrane tekstove Viktora Ivančića, tekstove čiji je glavni lik za tri i pol desetljeća uspio preći u viši razred, a društvo oko njega pasti na znatno niži evolucijski nivo. O Robiju kroz godine, ratove, medije, te njegovom ulasku među teološku literaturu, za Forum.tm govori Viktor Ivančić. 

Prva Bilježnica Robija K. Izašla je prije 35 godina, dakle 1984. Pamtiš li, možda, datum i dan? Za koga je taj prvi Robi pisan?

Pamtim datum, bio je to 28. listopada, kada smo Velimir Marinković i ja objavili prvi Feral kao satiričnu rubriku u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji. Točno godinu dana kasnije, istoga datuma, rodio se moj sin. A taj prvi Robi K. je zapravo bio u stihu. Radilo se o pjesmici kroz koju je na dosta sulud način anticipirano buduće ratno nasilje. Kad je se danas sjetim, knedla mi se smjesti u grlo.

U jednom intervjuu si rekao da Feralov humor – u koji, naravno, spada i Robi, iako je zaživio prije Feral Tribunea kao samostalnog tjednika – nije nastao na zasadama Smojinog, već usprkos njemu. Pod kojim i čijim utjecajima je nastao Robijev?

Da, mi smo tu tradiciju splitskoga humora, koja je zaista bila bogata, uzeli u obzir tako da je sabotiramo. Feralova poetika bila je čista suprotnost poetici ovdašnjih humorističkih i satiričkih listova. Nismo, recimo, objavljivali karikature, već fotomontaže, nismo pisali humoreske, nego persiflaže klasičnih novinskih rubrika… Na kraju ispadne da nastavljaš tu tradiciju kroz njenu negaciju, što je valjda i u redu. Slično je bilo i s Robijem. On je nastao zbog potrebe da se jedan drugi jezik unese u „oficijelni“ javni prostor. U to je vrijeme dalmatinski idiom kojim su se služili Smoje, Popadić i mnogi drugi bio na svoj način kanoniziran, bio je sveprisutan, od novinskih stranica do Splitskog festivala, kao jedan vid statičnog forsiranja tradicije. A meni se, onako nadobudnom, taj jezik činio okamenjenim, pogodnim jedino za odlaganje u muzej. Stoga sam pokušao s gradskim slengom, s prljavim i krvavim jezikom ulice, koji je sam po sebi, barem sam tako vjerovao, djelovao subverzivno, a istovremeno mi je davao veće mogućnosti da izrazim ono što o stvarnosti želim reći. Naravno, danas je i Robijev jezik muzejska roba, ali neka ga tamo otprema netko drugi.

Vjerujem da nisi te 1984. zamišljao kako će jedna kolumna i jedan junak trajati ovoliko. Koliko ti je danas lakše ili teže pisati o stvarnosti iz pozicije učenika trećeg razreda osnovne škole? Meni se, kao čitatelju, čini da još uvijek uživaš.

To je istina, uživam i dalje. Nisam siguran da bih uopće mogao prestati pisati Robija, jer on otvara neke autorske ventile koje u drugim formama nije moguće otvoriti. A mrzi me da ostanu začepljeni. Inače, u ona doba ne samo što nisam zamišljao da bi to mogla biti dugovječna kolumna, nego je nisam ni vidio kao kolumnu. Zasluga za to pripada Zoranu Ercegu, uredniku u tadašnjoj Nedjeljnoj. Ja sam u početku Robija K. pisao u formi neobaveznih crtica, kratkih satiričkih bilješki, a onda je Zoran tu prepoznao potencijal, prisilio me da napišem duži tekst, pa onda to još i izvukao iz Feralove rubrike i fljasnuo na drugu stranicu lista, kao jedan od uvodnika, uz kolumnu Aleksandra Tijanića. Smrznuo sam se. Ali to je još bilo vrijeme kada se u novinama eksperimentiralo i kada su one nešto vrijedile. Uglavnom, Zoran je to smislio, a ja nakon toga decenijama kapitaliziram stvar.

Jesi li razmišljao o tome da Robi barem malo odraste? Naravno, ne može ići na fakultet, ma ni u srednju školu, zbog jezika koji si za njega stvorio i te dječje naivnosti, ali je li mogao za tri i pol desetljeća stići barem do petog razreda?

Nije, bila bi mi to nepodesna dob. Istina, počeo sam s drugim razredom i dogodine ga prebacio u treći, a onda shvatio da bi sve preko toga bilo pogubno. Devet godina je optimalna dob i baš taj nivo infantilnosti mi odgovara. S druge strane, da sam dopustio Robiju regularno odrastanje vrlo brzo bih si izbio i kruh iz usta, a tolika budala nisam. Više mi se isplatilo okovati ga lancima i držati u vremenskom zarobljeništvu. U osnovi je to okrutna robovlasnička – ili, on bi rekao, robivlasnička – priča.

Naši životi se, vjerujem, mogu podijeliti na tri perioda: predratni i svršeni, ratni i ovaj u kojem se čeka da izbije mir. U svakom si pisao Robija. Koje je od ta tri vremena bilo najpoticajnije i za autora i za junaka?

Interesantno je da naši narodi, a Hrvati poglavito, kroz vrlo različite političke i ekonomske poretke demonstriraju svoju glupost na vrlo sličan način. Ona tvrdokorno odolijeva i zubu vremena i očnjacima režima. Ona je ta univerzalna sila koja historije ovih nacija čini na bizaran način konzistentnima, pa imaš dojam da se potpuno ista vrsta, kvaliteta i količina masovne gluposti bez problema adaptira na različite ideološke podloge i političke zahtjeve. Robi K. je tematski fokusiran na rečenu glupost, tako da poticaji nikad ne izostaju, a epohalni projekti – socijalizam, kapitalizam, nacionalizam, katolicizam – svode se na neku vrstu institucionalnoga i socijalnog dekora u kojemu će se ta vrijedna relikvija, taj kolektivni prezir prema razumu, privremeno udomaćiti.

Možeš li za čitatelje Foruma.tm ukratko opisati karakterne osobine, Robija, njegovih roditelja, didova, učiteljice i likova koje želiš posebno izdvojiti?

Zapravo ne mogu, jer su te osobine u dobroj mjeri plastelinske, prilagođene konkretnim potrebama u konkretnom trenutku. Nikada nisam podlegao izazovu da kroz Robija gradim romanesknu strukturu i formiram dosljedne karaktere, mada bi to bilo relativno lako. Poštovao sam medije za koje pišem i komentirao dnevne prilike, pa onda bez krzmanja postupke i osobine pojedinih likova podvrgavao zahtjevu priče. Naravna stvar, vremenom su ti likovi ipak stekli određene pečate i prepoznatljivost, htio ja to ili ne, no ne bih se usudio tumačiti ih. Sada, kada je ta građa okupljene u pet knjiga, na dvije i pol tisuće stranica, vjerujem da će se dogoditi nešto posve drugo, da će karakteri likova – koji su, dakako, stalno isti i ne stare – biti mnogo manje važni od karaktera vremena u kojemu nastupaju, jer cijela bi stvar, upravo zbog toga što se radi o fikciji, trebala imati konturu nekakve alternativne historije. To sam barem imao na umu kada sam se odlučio na ovakvo izdanje: sklopiti knjigu u pet tomova u kojoj će glavni junak biti vrijeme.

Rođen si u Sarajevu gdje si živio neko vrijeme i gdje su ljudi iz tvoje okolice vjerovali da govoriš dalmatinski, odnosno splitski. Po dolasku u Split se ispostavilo da to baš i nije točno. Kojim jezikom i dijalektom ti govoriš i pišeš, a koji je Robijev?

Kao „Spliću“, u Sarajevu su me držali kao kap vode na dlanu, uživao sam sve privilegije i tetošenja, dok sam poslije u Splitu, kao jedanaestogodišnji „Bosančeros“, dobru godinu dana bio na ledu prije nego su me primili u klub. To je razlika između te dvije sredine. Jezik kojim govorim je više-manje grozan, uključujući psovke, a jezik kojim pišem, uključujući robijevski žargon, izgradio se kroz dugogodišnji otpor lektorskoj tiraniji i mogu ga prigodno kvalificirati kao – zajednički. Ili, službeno, protuhrvatski.

Vjerojatno je jedna od najsubverzivnijih rubrika u nekom hrvatskom korporativnom mediju bio Robi K. na T-portalu. Dobro, upitno je koliko je hrvatski medij portal u vlasništvu njemačke telekomunikacijske kompanije, ali dobro, možemo se praviti da jeste. Kako je uopće Robi tamo završio i kako je od tamo otišao? I, naravno, zašto na Peščanik?

Trebao mi je prihod, pa sam Robija na T-portalu objavljivao za više nego pristojan honorar. Iako je urednički tretman bio vrlo korektan, a čitanost prilično velika, nikada nisam imao osjećaj da je ta rubrika zaista „sjela“ u taj medij. Kada su pokušali smanjiti iznos honorara, otišao sam. S Peščanikom je, pak, sasvim druga priča, profesionalno i ljudski bliska, gdje je novac najmanje bitan. Robi K. na tom portalu je u kudikamo prirodnijem ambijentu.

Jedne davne godine desilo se i to da su nagradu „Olaf Palme“ podijelili Feral Tribune, sarajevski Dani i Radio B92. Dani koji danas postoje uvreda su za one što ih je osnovao Senad Pećanin. B92 ne postoji, a osnivač Veran Matić je službenik Vučićeve Vlade. Feral ne izlazi već deset godina. Kako bi to Robi objasnio?

Polako, ali sigurno, sve ide u kurac.

Da li si i kome, prije preloma, odnosno slanja uredništvu, davao Robija na čitanje ili ga i svi tvoji bližnji čitaju tek po objavljivanju?

Heni čita stalno, nema joj druge, jer ja ne prštim od samopouzdanja. Dok smo radili Feral, sve satirične priloge smo utroje razmjenjivali, čitali, dodavali, kratili, mijenjali, tako da je bukvalno svaki tekst, tko god da ga je napisao, sadržavao jedan višak koji je bio plod grupnog rada. Jednom su, dok sam bio na nekom putu, Predrag i Boro sastavili Robija K. i objavili ga. Taj će biti uvršten i u ovu knjigu, ali ja se danas da me ubiješ ne mogu sjetiti koji je to točno tekst, niti bih ga uspio prepoznati „po stilu“. Pretpostavljam da se ne može sjetiti ni Boro, iako bi on vjerojatno rekao da je to „onaj najbolji“. Predrag bi se sigurno sjetio, ali, jebi ga…

Dugo si se opirao tome da jednu knjigu na jednom jeziku objavljuješ kod više izdavača u različitim državama, dakle u Srbiji, Hrvatskoj, BiH... Ipak si odustao od tog principa. Zašto?

Ovo je relativno skup izdavački pothvat i činilo mi se besmisleno da, uz postojeće neprobojne kulturne blokade i zatvorene nacionalne atare, te knjige uopće ne dospiju do čitalaca za koje znam da ih žele imati, tim više što je znatan broj njih, zbog dijalekta, ipak vezan uz Dalmaciju. Bilo bi ih u tom slučaju mudrije ne objavljivati, a ipak sam ih – valjda i zbog taštine - htio napraviti. S druge strane, „više izdavača“ se ovdje pojavljuju u pomalo neobičnoj kombinaciji, jer riječki Ex libris i beogradska Fabrika knjiga supotpisuju knjige, premda će se riječko i beogradsko izdanje vizualno razlikovati. K tome, riječkome je izdanju suizdavač Srpsko narodno vijeće, a beogradskome Peščanik. Tako da se radi o, eto, zanimljivom okupljanju. S treće strane, to što nacionalisti nastoje zapišati i hermetizirati kulturne prostore i što smo, u ovom prelaznom periodu, prisiljeni stvarati složene logističke mreže da bi knjige doturili do čitalaca, uopće ne znači da Jugoslavija ne postoji.

Poslovično neinformiranim, dakle široj društvenoj zajednici, može biti čudno da Sabranog Robija K. u Hrvatskoj izdaje riječki Ex libris, nakladnička kuća specijalizirana za teološku literaturu, pa te molim da objasniš kako su Robi, Nela Svinjogojstvo, Kane Šteta i ostali završili uz, recimo, Jurgena Moltmanna i fra Dragu Bojića? 

Ja sam putem Robija K. zaista ispisao stranice i stranice protucrkvenog štiva, no to je mačji kašalj prema teolozima koje objavljuje Ex libris. To je sve izdajnik do izdajnika, komunist do anarhista. Tako da sam tu skroz doma. A i nakladnik očigledno ima mračne planove, jer izgleda da će teologiji oslobođenja s Robijem K. dodati i pedagogiju oslobođenja. Moram reći da mi je veliko zadovoljstvo što će ovo izdanje izaći s etiketom Ex librisa, budući da iznimno cijenim tu slobodarsku izdavačku kuću, a s ljudima koji je vode već niz godina prijateljujem i surađujem, pa je ovo logičan ishod toga kreativnog druženja. A siguran sam da ćemo suradnju nastaviti i ubuduće.