Mati M ništa drugo nije moguće nego zastraniti u fiksaciji na individualni kriminalitet, objašnjavati nasilje random psihopatizmom Darka K. ili nekog drugog monstruma, zato što mu njegova slijepa pjega ne dozvoljava da poveže – kako se ističe i u IK – "strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja" koje ih "prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce"
Jedno večernjakovo june – ime je sporedno, jer u biti je pikzibnera da su sporedni, ono bitno su diskursi štala, ali nazovimo junca za ovu priliku Mate, Mate M – sve nabusitije pušta rogove i profilira se u toj štali kao dostojan baštinik diskursa dokazanih goveda mučkog konzervativističkog mukanja, love child Raspudića i Luke Popova. Kažem mučkog jer, poput one starijih mu kolega, i komentatorska matematika Mate M sastoji se od samih izvrtanja, kvarnih spinova, pobačenih izvoda, zamjena teza, logičkog kupusa, slučajnog ili namjernog intelektualnog nepoštenja.
Dobar primjer je kolumna s kraja prošlog mjeseca, nazvana "'Ne' žrtvovanju djece i gejeva na oltaru progresa", himbena na više nivoa.
Prvo što junac čini je da hini vlastitu prikraćenost nesposobnu razlučivati kategoriju jednakosti/različitosti u seksualnoj orijentaciji od kategorije jednakosti/različitosti u građanskoj punopravnosti. Proziva zagovornike amandmana o širenju baze potencijalnih udomitelja i posvojitelja na gej parove: "za ljude koji toliko inzistiraju na prihvaćanju različitosti, pritom misleći i na homoseksualnost, prilično se upiru dokazati istovjetnost između heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Trebali bi se odlučiti jesu li isti ili različiti."
Drugo što hini je vlastito prihvaćanje gej parova, odnosno njihove različitosti, uz, pače, silnu brigu za njihovu slobodu samoodređenja. Teza iz naslova ide da se njih žrtvuje time što ih se, takve različite kakvi već jesu, tjera da budu u životnom stilu, htijenjima i smjeranjima isti poput heteroseksualaca – dočim su "gejevi doista drukčiji i takvima ih treba prihvatiti i ne osuđivati njihov način života". Jeftina li pokušaja da preuzetu predrasudu o tome kako pripadnici gej populacije imaju živjeti i što jedino željeti (te što po njegovim spoznajama doista jedino i žele), uz prikriveno odricanje prava i na nešto drugo, proda pod skrb da pritom ne budu osuđivani u tome što im je odredio i kanonizirao da oni isključivo žele, hoće, čine.
U sve je, kao treća, ugrađena meta-himba, kojom za himbenost brige istovremeno optužuje zagovornike jednakosti kao građanske punopravnosti. Falsificiravši to u tobožnje nametanje LGBT populaciji jednakosti kao obaveze konzumiranja istih prava kao ostali, on dakle upravo podupirateljima njihovog prava da udomljuju i usvajaju imputira, pazi spina, osuđivanje njihova načina života, pretvorenog od strane junca u kanon, čijim se jedinim preostalim pravim braniteljem gradi.
Ne izostaje ni prepoznavanje "dubljih političkih motiva" u tom, prema njegovoj himbi, himbenom zalaganju "ljevičara, liberala i LGBT aktivista". "Cilj progresivaca nije osigurati gejevima način života koji oni ne žele," razotkriva, "nego relativizirati tradicionalne društvene strukture koje onemogućavaju napredovanje revolucije." Oni njih – ne da se june prevesti žedno preko vode – samo instrumentaliziraju, onako kao i djecu bez roditeljske skrbi (o istom trošku natovarivši, mučkim paralogizmom, "progresivcima" na dušu i porast šanse "da ova djeca nikad neće osjetiti toplinu obiteljskog doma" uslijed "inicijative koja će kod ljudi pobuditi rezervu prema udomiteljstvu").
Za što instrumentaliziraju? Za svoju političku agendu, koja se sastoji u rovarenju protiv naše tradicije. LGBT zajednicu dovode "u odnos konflikta s većinskim dijelom društva zato što krajnji cilj progresivaca nije osigurati LGBT-ovcima skladan suživot s ostalima, nego preko njihovih leđa nastaviti demontažu tradicionalnih društvenih struktura".
Oh the irony: dok notornim postupkom projekcije na drugoga prti to "progresivcima", upravo sam pribjegava dibidus hinjenoj brizi za gej populaciju u ime vlastite političke agende i ideološke propagande.
Razina mišljenja: smetlište, kvarnost s patološkim elementima, tupi teleći pogled koji bi htio biti perfidnim.
Još bolji primjer prošlotjedni je video komentar nazvan "Imamo Istanbulsku, umislili ste slučaj Daruvarac".
Pseudoargument iza naslovne parole dobro je poznat u svom paralogičkom slijedu, znamo već diskurs te štale. Sve što IK donosi protiv nasilja, glasi teza, mi već ionako imamo u našim zakonima; stoga biti protiv IK ne znači automatski biti za premlaćivanje žena, nego samo biti za drugačija zakonska rješenja; problem ni nije u manjkavosti legislative, nego u fazi provedbe. Bez čega ne može biti rezultata? Bez, kaže, "političke volje, promjene društvene svijesti i učinkovitog pravosuđa". S IK ili bez IK, kaže, "nasilje je kažnjivo zakonom, taj konsenzus u ovom društvu postoji odavno, ono što mi moramo osigurati je da sve tri grane vlasti provode našu volju". Ne donoseći ništa na tom polju, IK je mrtvo slovo na papiru.
Ali zašto onda tolika pobuna konzervativnih snaga protiv ratifikacije? Čega se boje ako se već radi o impotentnom komadu papira?
To je, frazira Mate, običan komad papira koji ipak nije toliko običan koliko "komad papira prepun ideoloških konstrukcija", kojima se "ne može riješiti problem nasilja, kao i pravosuđa koje je rak-rana našeg društva". A ako se ne može, što li je onda skriveni pravi cilj konvencije? Krije se baš u tim njenim "ideološkim konstrukcijama", diže Mate narod na uzbunu, pa trijumfalno pokazuje prstom na slučajeve nasilja koje, eto, nije čarobnim štapićem istog trena po ratifikaciji dokinula – aha, aha, to je dokaz pozadinske agende, i to je osnova glupog sarkazma.
Ovaj put, istina, nije paranoičan. Ima u IK jedna divna iako pomalo birokratska konstrukcija, koja naglašava da će valjati "poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca".
Oho! Poput nogometaša u živom zidu, naši konzervativci se na ovaj liberalni slobodni udarac brzo hvataju za dragocjene genitalije svojih društvenih i kulturnih obrazaca koje su popili s majčinim mlijekom. Prava agenda IK – zaključuju večernjačke smlate poput Mate – nije u iskorjenjivanju nasilja, nego iskorjenjivanju naših dragocjenih običaja i tradicija! Ili, kako ono... "demontaži tradicionalnih društvenih struktura".
Ono što ispušta iz vida (više potrebom nego propustom) zaključivanje kojem IK nije stvaran napad na naše nasilje nego na našu tradiciju – uzročno-posljedična je veza između jednoga i drugog. Nije nego već je ergo. Tamo gdje je nasilje ugrađeno u tradiciju, napad na tradiciju napad je na nasilje.
Oh the irony: ispust se očituje već do kraja istog kratkog videa, u vidu slijepe pjege. Mali Mate slučaj male Maše (koja se izborila s lošim prenatalnim dijagnozama i prognozama) instrumentalizira za tiradu protiv, citiram, "takozvanog 'prava na pobačaj'" (dok pritom na pojam prava na pobačaj radi mote rukom stavljanja u navodnike), odnosno protiv okolnosti da je pobačaj "postao društveno prihvatljivo rješenje za određene životne komplikacije, pa vam ga s više strana uredno preporuče ako postoji najmanja šansa da dijete nije zdravo ili ako ste u lošoj materijalnoj situaciji". Napućujući dalje da bi se, citiram opet, "svi koji zagovaraju to 'pravo žene'" (i ovdje na pojam prava žene čineći mote stavljanja u navodnike) trebali sjetiti priče o maloj Maši. Ali ne razabirući kako je sam upravo, da ne može jasnije, ocrtao onu uzročno-posljedičnu vezu na koju je svega minutu ranije junački žmirio.
Za junca Matu, problem nasilja nad ženama kojem se ne uspijeva stati na kraj problem je čisto pravosuđa, odnosno sve tri grane vlasti koje ne uspijevaju provesti u djelo tobožnji društveni konsenzus da je nasilje no-no. Ako neki likovi rado žene umlate, um smlate Mate tu činjenicu samo pozitivistički očitava i ne pita se o njenoj pozadini, što se zbiva u tikvama siledžija; božemoj, ima psihopata na svijetu, oni su njemu datost i to je to, pali s neba. Pitati se nešto počinje tek od te točke: gdje su zakazali organi represije u njihovom zaustavljanju? Nakon čega još jedino mogu slijediti apstraktna, prazna, mistificirajuća zazivanja "političke volje", "promjene društvene svijesti" ili "učinkovitog pravosuđa".
Bankrot je junčevog mukanja, ukratko, u iluzornosti premise o isključivo autonomno psihološkom porijeklu monstruoznosti kod monstruma, izoliranom u pojedinačnost, koje se njega ne tiče i s kojim ništa nema, odijeljenom od matice u čije ime govori.
Povodom slučaja Komšić, napisao sam zimus tekst koji završavam tvrdnjom da Zagreb i Hrvatska malo imaju uporišta za zgražati se svisoka nad monstruoznošću Davida K, nemaju pravo na taj pijedestal, jer Zagreb i Hrvatska, svojim desnim profilom, jesu David K., da je malog monstruma stvorila njegova (naša) monstruozna sredina, u kojoj je, kao u svijetu Topalovića, ultimativno pravo i funkcija ženskog lika u tome da bude umlaćen, u kojoj ministrice obitelji na obiteljsko nasilje samo procijede "to vam je tako u braku", dok se zlostavljačima ništa ne događa, a zlostavljane u strahu i pod pritiscima povlače prijave, u kojoj 40-45% mladih, pokazalo je istraživanje, smatra da "mladić ima pravo udariti djevojku" ako ga ljuti njeno ponašanje, ako ga ne sluša, ako sazna da je nevjerna, ako sumnja da je nevjerna, ako ne vodi brigu o njemu kako bi trebala, i sl.
Mati M ništa drugo nije moguće nego zastraniti u fiksaciji na individualni kriminalitet, objašnjavati nasilje random psihopatizmom Darka K. ili nekog drugog monstruma, zato što mu njegova slijepa pjega ne dozvoljava da poveže – kako se ističe i u IK – "strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja" koje ih "prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce"; drugim riječima da je i on Darko K., samo jedno june u krdu onih koji su Darko K.; da postoji uzročno-posljedična veza po kojoj cvjetanje prividno neorganiziranog kriminala mlaćenja, razbijanja i ubijanja žena ima nešto sa sistemskom podlogom koja mu je plodno tlo, te da je ime tog sistema "tradicionalne društvene strukture", onaj naš desni profil, ona dragocjena genitalna tradicija plemenskih kodeksa i običaja, konzervativna i patrijarhalna, bazirana na puritanskoj etici, koju je svaki naš junac posisao još u rodnoj štalici s majčinim mlijekom; u kojoj je drevna riječ s oltara da je muški rod primarni božji standard, a žene drugotne, derivirane iz rebra, a posredna rebra na koja polažeš izvorna prava se u krajnjoj liniji da s božjim blagoslovom i polomiti; ta naša kulturna atmosfera u kojoj bilo koji random junac zna da su, između ostaloga, "prava žene" na bivanje punopravno autonomnom osobom po defaultu takozvana, za stajati u navodnicima.