Gledam s prozora

"iznenada,

orkan se obrušio svom snagom na mali grad.



lete panoi, padaju stabla, ruše se barake,

a mlada žena trči preko ceste,

noseći u rukama

veliki

zavežljaj.



jedva uspijeva održati ravnotežu. kose joj vijore,

bluza joj se posve

raskopčala,

uvija se,

vjetar joj zadiže haljinu, vide se duge prekrasne noge.

ona ih pokriva rukom pod cijenu da izgubi dragocjeni smotuljak.



žena!

ona zna da je gledam s prozora."



Ovo "žena!" moglo bi biti pročitano kao politički nekorektna pjesnička sloboda – ovisno o tome čitamo li kao naturalističku tvrdnju o svojstvu spola ili kao opservaciju da rodni konstrukt (#bealadytheysaid") preparira ženski rod na jači pounutreni imperativ i onda refleks u pokrivanju se pred pogledima koji bi htjeli pod odjeću. Ali o nečemu drugome bih sad htio: gledanosti koja je latentno tu čim je i prozora.  Što s tim je li samo potencijalnost ili i aktualiziranost posrijedi? I potencijalnost je u biti oblik aktualiziranosti. Odsutnost očiju uhvaćenih kako gledaju nije prava odsutnost, te oči su ipak sa ženom sa zavežljajem, u njoj. A čak i kad bi nekako pozitivno znala da je ulica prazna ma i iza svih prozora, da je nikakav Sven ne gleda iza nijednog, svejedno bi napravila isti pokret pokrivanja – kao da je gledaju prozori sami. (E, da. Sven. Pjesma Svena Adama Ewina, velikog SAE-a.)

ŽIVJETI S ISTINOM

U Nepodnošljivoj lakoći postojanja Sabina je ljubavnica oženjenog Franza. Za Franza, njih dvoje žive u laži, zato što mu zakonita drugarica ne zna što on noću snije i što radi i gdje kad ga nema kod kuće. Priča Marie-Claude o kongresu u Amsterdamu, o predavanjima u Madridu koja nikad nije održao, boji se ići sa Sabinom po ženevskim ulicama. Ali ta konspirativnost ga muči i kad mu u jednom momentu zakonita dođe posebno stranom i odbojnom, odluči joj u lice sasuti da se u Rimu ne održava nikakva konferencija, već da putuje zato što ima ljubavnicu i kako će on odsad živjeti s istinom.



"Živjeti s istinom" za Franza znači da privatno ne smije odudarati od javnoga. Čim si opterećen tajnama, živiš u laži. Ako imaš što za kriti, mora da si nešto kriv. Nije u redu javno biti ženin, a tajno ljubiti drugu. 

 O ISTINI I LAŽI U ODNOSU NA STUPANJ TRANSPARENTNOSTI IZMEĐU FASADE I INTERIJERA

U Delirious New York (''retroaktivni manifest'', '78), Rem Koolhaas govorio je o aksiomima "that have allowed Manhattan’s buildings to be both architecture and hyper-efficient machines". Što primjećujemo u toj rečenici? Ima li u njoj čega neobičnoga? Pojam ''arhitektura'', ako je riječ o zgradi, obično se odnosi na ukupnost zgrade. Oblikovanje, konstrukcija, funkcija, prostor, tehnologija – arhitektura je sve to skupa. Ali gle sad Koolhaasa! Kaže: zgrade na Manhattanu su arhitektura... i još nešto (naime, ''mašina''). Postoji još nešto! Arhitektura nije ukupnost svega što zgrada jest, nego samo nešto na zgradi, jedan njen dio. Da vas više ne mučim: u ovoj jezičnoj upotrebi njemu se taj pojam odnosi na lateralnu ovojnicu manhattanskih tornjeva, dođe mu kao još jedan sinonim za oblikovanje, fasadu, vanjski plašt. Ostalo je ''mašina''. 

U jednom kasnijem tekstu (Elegy for the vacant lot, ‘85) Koolhaas još jednom izražava fascinaciju konceptom njujorškog nebodera. Ali prije svega, prepoznaje unutarnji konflikt dva proturječna programska zahtjeva koje on treba ispuniti. Bogu božje, a caru carevo. Mora dati gradu njegovo (simulakrum "arhitekture", fasade, monumentalnosti) i funkciji njeno (neumoljivu ''mašinu'', jer neboder mora udomiti "nestabilnost" i "heterogenost" potreba metropolitanskog života: vertikalni zoning). Ali kako može arhitektonska fasada istinito prikazivati što se događa unutra, ako to unutra već u samom konceptu treba biti heterogeno, fleksibilno, neuhvatljivo? Nikako, nemoguć zadatak. "The permanence of even the most frivolous item of architecture and the instability of the metropolis are incompatible." Konflikt se prelama na leđima "arhitekture" tih nebodera, koja postaje potpuno proizvoljna, izmišljena, lažna, nemajući nikakve veze s onime što se zbiva iza – ovojnica se pretvara u iluziju arhitekture, u kulisu, lažni dekor. "In this conflict the metropolis is, by definition, the victor; in its pervasive reality architecture is reduced to the status of a plaything, tolerated as decor for the illusions of history and memory."

Otuda frojdijanska metafora na ilustraciji Madelon Vriesendorp iz knjige (Freud unlimited se zove): na površini "iluzija arhitekture", a u podsvijesti, u onome skrivenome grada – "mašina".  

Sad se pitamo: pa što je tako fascinantno i delirious Koolhaas u tome našao? Ne radi li se o samo još jednom primjeru lažne fasade kao potemkinovske varke?  

Ne, međutim – kvaka je u tome da upravo netransparentna i na krivo navodeća kulisa omogućava onu istinu unutra. Da je fasada tu "transparentnija", "istinitija", kako neki arhitektonski moralizmi znaju zahtijevati, i sve iza nje bi se moralo korigirati da bude više u skladu s javnim normativima – ne bi, znači, više bilo ono što jest, ne bi bilo tako fantastično i do daske. Samo "iluzija arhitekture" čini mogućom raspojasanost supstance unutra. "In Manhattan this paradox is resolved in a brilliant way; through the development of a mutant architecture that combines the aura of monumentality with the performance of instability. Its interiors accommodate compositions of program and activity that change constantly and independently of each other without affecting what is called, with accidental profundity, the envelope." Stvaranje paravana u sklopu jednog svijeta izvana, istovremeno je omogućilo život punim plućima za drugi svijet iznutra. "The genius of Manhattan is the simplicity of this divorce between appearance and performance: it keeps the illusion of architecture intact, while surrendering wholeheartedly to the needs of the metropolis." 

MERITUM NESPORAZUMA

Kako se može izmiriti javno i tajno, fasadu i životnu stvarnost iza, pa da nema dvostrukog života? Mogućnost prva: život prilagoditi fasadi. To bi bilo da se Franz prestane sastajati sa Sabinom i vrati se urednoj kohabitaciji s Marie-Claude. Mogućnost druga: fasadu prilagoditi životu. Franz da se razvede od Marie-Claude i otvoreno se producira sa Sabinom. Sabina izgurana na fasadu. Ali što ako je i u samoj transparentnoj fasadi sadržana kakva laž? Bila mu Marie-Claude ili Sabina tada na fasadi, Franz opet neće "živjeti s istinom", nego će obje mogućnosti završiti kao lažne, unatoč tome što je diskrepancija privatnog i javnog dokinuta.  

Nemoćan izdržati dvostruki život, Franz doista sve i priznaje Marie-Claude i hoće izaći iz ormara sa Sabinom, javno je predstaviti kao svoju djevojku. Samo što je zaboravio pitati i nju želi li uopće van iz tog ormara. Kad joj je pokucao na vrata sa sretnom viješću da se odsad više ne moraju kriti, ona mu to nije odmah rekla, ali nije bila ni približno sretna kao vijest. Pokušala se prisiliti da joj osjećaj ljubavi nadjača osjećaj nezadovoljstva, ali duboko u sebi znala je da će to Franzu biti posljednja noć s njom. "Jahali su tako, jedno na drugom, kao na konju. Jahali su prema daljinama za kojima su čeznuli. Spajala ih je izdaja, koja ih je oslobodila. Franz je jahao na Sabini svjestan da izdaje svoju ženu. Sabina je jahala na Franzu svjesna da izdaje Franza." 

Sabina je, naime, ono najgore pronalazila u tipu fasadnog života kao Franzov s njegovom gospođom, lažnog i podšivenog udvorništvom javnom moralu, izloženošću mu na milost i nemilost, te nije željela i sama završiti tako izloženom. Franzovo guranje je na fasadu osjetila je kao gestu nasilja. "Sabina se osjećala kao da je Franz silom provalio vrata njene intimnosti. Kao da je kroz ta vrata iznenada provirila glava Marie-Claude, glava Marie-Anne, slikara Alana i kipara koji se neprestano drži za prst, glave svih ljudi koje je upoznala u Ženevi. Postat će protiv svoje volje suparnica neke žene koja je nimalo ne zanima. Franz će se razvesti, a ona će zauzeti mjesto kraj njega u širokom bračnom krevetu. Svi će to gledati, netko iz blizine, netko iz daljine, bit će prisiljena pred svima igrati neko kazalište – umjesto da bude Sabina, morat će igrati ulogu Sabine, i još izmisliti kako da igra tu ulogu. Ljubav će, kad za nju sazna javnost, dobiti na težini, postat će teret. Sabina se povijala pod samom predodžbom tog tereta."

Meritum nesporazuma rječnikom našeg pitanja o istini i laži kao funkciji odnosa interijera i eksterijera: Sabina nije dijelila Franzovu ideju da bi istinit život bio stvar transparentnosti između privatnog i javnog. "Za Sabinu, živjeti s istinom, ne lagati ni sebi ni drugima, moguće je samo pod uvjetom da se živi bez publike. U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onoga što radimo nije više istinito. Imati publiku znači živjeti u laži. (...) Zbog toga Sabina nimalo ne pati što mora skrivati svoju ljubav. Naprotiv, samo tako može 'živjeti s istinom'."



PROZOROLOGIJA

U Musilovom dnevniku (1898.) stoji zapis koji je nazvao noćnim dnevnikom: o noći kao onoj u kojoj se "život živaca okrepljuje od dnevne zaglušenosti i ošamućenosti i rascvjetava prema unutra, gdje se stječe novo osjećanje samoga sebe, kao kad najednom čovjek sa svijećom u ruci u mračnoj sobi stane pred zrcalo, a ono mu, koje danima nije primilo svjetlosnu zraku, požudno upijajući, sad sučeljava njegovo vlastito lice". To kao kontraslika "izvjesnih odgovornosti dana koje se sa suncem bude, koje sa suncem i nestaju – jer nas se tad više ne vidi. Oh, noć ne služi naprosto za spavanje, noć obavlja značajnu funkciju u psihološkoj ekonomiji života. Po danu mi smo gospodin X i gospodin Y – članovi ovog ili onog društva, s ovakvim ili onakvim obavezama i prisiljeni smo altruistički živjeti posredstvom propisa koje priznaje naš um. U noći: u trenutku kada iza sebe zatvorimo teškim zastorom prekrita vrata, mi sve altruizme ostavljamo vani – oni sad više ne ispunjavaju nikakvu svrhu – druga strana naše osobnosti zahtijeva svoje pravo – egoizam. Tada ja vrlo rado stojim uz prozor."

Uz prozor, veliš?

"Daleko na drugoj strani silna crna sjena, ja znam da je to niz kuća s one strane parka. Ponegdje osamljeni žuti kvadrat – prozor nekog stana! Vrijeme je kada se ljudi vraćaju iz kazališta ili restorana. Vidim njihove siluete kao crne površine u žutim kvadratima, gledam ih kako skidaju svoju neudobnu odjeću za kazalište i kako se takoreći pounutruju. Život im se udvaja kroz sve one intimnosti koje su se sada dokopale svog prava. U prostorijama, koje su počesto bile nijemi svjedoci njihove samoće, miruje zamamnost dati si na volju – zaboraviti na dnevna moranja."

Musilov zapis, vidimo, skicozna je prozorologija. Gleda kroz prozor u prozore – kao membrane privatnih i javnih identiteta. Gledajući van kroz svoj prozor možemo se navirivati u druge ljude, bilo u njihovim javnim licima, na javnom prostoru ulice, kao SAE-ov lirski subjekt ženu zaostalu u oluji na ulici, bilo u njihovoj privatnosti s druge strane ulice, koliko već zavjese dopuštaju; odnosno, s druge strane iste činjenice, sami biti ti u koje se naviruje.

ŠTO BEZ PROZORA KOJI GLEDAJU?

Novonikla obiteljska vila bez prozora u najstrožem centru Zagreba izazvala je lavinu nezadovoljnih reakcija u javnosti, što zgroženoj što zatečenoj. Govori se (sve su to doslovni izrazi koje citiram, ne improviziram ih provizorno) o neviđenoj sebičnosti i oholosti barikidiranja u bunker, o drskom gaženju svih načela urbanog suživota i ljudske pristojnosti, o neljudskosti okretanja leđa i susjedima i prolaznicima, s ostavljanjem im začelja svoga zamka, o apsurdu građenja kuće u ulici koju ne voliš, pokazivanja guzice ljudima i pješačkoj vrevi koje ne voliš, o neshvatljivosti ograđivanja zidom od svega što obližnje ulice i trgovi nude, dok egocentrični vlasnik to sve – viču uvrijeđeni glasovi – "ne želi vidjeti!"

Oni se, znači, ljute što neće biti nikakvog Svena ili Musila da ih iza kakvog prozorskog stakla krišom kibicira? 

Zamišljajući buduću negledanost, ne smeta ih odsutnost očiju koje bi gledale – jer to je neizvjesno i kad su prozori tu, ne znamo je li taj čas iza njih netko tko bi mogao biti iza njih – ali dok ima prozora i odsutnost očiju je neprava; gledaju sami prozori. Smeta ih, dakle, dokinuće sad još i same potencijalnosti da bi onaj iza mogao biti kraj njih i pri neizvjesnoj aktualiziranosti čina gledanja, odsustvo ne tek mogućih očiju nego i uopće prozora!

Tradicionalni kibicfenster nosi dvojaku funkciju. Prva: mlade frajle za udaju da mjerkaju paune što se šepure na šoru, dok ovi hvataju krajičkom oka kod koje frajle, zarumenjene zbog uhvaćenosti u mjerkanju, imaju neke šanse. Druga: seoske babe da nadgledaju šor, je li s javnim ćudoređem sela sve u redu, živeći u dežurnom komentiranju zbivanja. Pretpostavimo li da javnost naše metropole uvrijeđena izostankom kibicfenstera na nekoj kući nije što bi inzistirala na bapskoj policiji s baš svake fasade, preostaje jedino da se radi o uvrijeđenosti pauna prezrenog od frajle koju nije zanimalo da izađe mjerkati s prozora što on ima za ponuditi. Ne mogu Vlahoviću, kao bogatoj udavači što se ne bi udavala, podoknice pjevati – to ih muči?

Mikrolokacijski gledano, taj je paunov rep više nego upitan. Arhitektonska oholost frajle iščitavana je iz geste pofaljenja interesa za (ponavljam citiranje primjedbi, ne baš utemeljenih na kvalitetnoj mikrolokacijskoj analizi) pješačku vrevu te čari obližnjih trgova i ulica. Bilo je i konkretnih prigovora na propust da se ostvari kontakt i vizualni odnos "prema najljepšem zagrebačkom trgu". Pa sad, fizički se radi o življenju na pljunuti do Cvjetnog trga, što je za pretpostaviti da je i bio razlog odabira lokacije. Ali "na pljunuti" je tu proverbijalna metafora reda veličina gradskih prometnih distanci, dok za vizualni kontakt ne bi vrijedila. S nedogođenog prozora mogao bi biti samo vrlo iskosa i s distance, i to ne s Cvjetnim trgom kao vizurom, nego tendama birtija u bočnom odvojku Preradovićeve. Konkretna parcela ne nalazi se u tom njenom sjevernom dijelu koji je pješačka zona, nego u posve cestovnoj ulici s uskim pločnicima, slabo gostoljubivoj prema "pješačkoj vrevi", ali zato ponešto kanjonastog, generalno uskog uličnog profila s mjestimično visokom gradnjom, gdje bi kibiciranje s prozora još bilo najusmjerenije, musilovski, prema tuđim prozorima s druge strane ulice. Samo što je Musil u svojim opservacijama bio inspiriran fenomenološki, a prigovor frajli iz Preradovićeve bi se jedino smisleno mogao svoditi na manjak bapske inspiracije. 

ŠTO BEZ PROZORA KOJE GLEDAMO?

U svom drugom smjeru, zamjerka na nepredviđanju prozora koji nas gledaju, kroz koje bi nas oni unutra mogli špijunirati, očituje se kao naša vlastita bapska inspiracija: uvrijeđeni smo što nema prozora koje gledamo, kroz koje bismo mogli špijunirati one unutra.

Pred tipičnom obiteljskom vilom arhitekta Adolfa Loosa, Musilovog fin de siècle sugrađanina, dovoljna su dva brza pogleda – jedan izvana i jedan iznutra – za opaziti kako eksterijer i interijer nemaju ništa zajedničko, kao da se radi o dvije različite kuće. Upotrijebimo li musilovsku metaforu, dođu si kao dan i noć (gdje eksterijer odgovara zakopčanosti dana, a interijer raskopčanosti noći). To je taj unutarnji konflikt u svima: između naše javne i privatne osobe, odjevenosti i nagosti. Danju smo dame & gospoda X ili Y, igrajući po društvenim pravilima, a navečer zatvaramo vrata za sobom i raspuštamo kaiš, skidamo šminku i steznik. Tako su i po Loosovom shvaćanju eksterijer i interijer dva svijeta zato što obavljaju dvije potpuno različite funkcije: fasada čini dio javnog mikrokozmosa ulice, a interijer predstavlja okvir za privatni život.  



Loosova projektantska politika bila je da forma "mora izraziti duh onoga što treba sagraditi". Kao što kada danju idemo među ljude u grad ne izlazimo u gaćama ili spavaćici, nego smo pozvani uredno se i primjereno obući, tako je i po Loosu duh eksterijera gradske kuće u tome da bude racionalan, pristojan i – ništa više od toga: samo hladno pristojan. Tj. radikalno neekspresivna i anti-transparentna, minimalistička, suzdržana, čak dosadna bijela kutija, koja gleda svoja posla i ne hrli nam u susret, upravo kao što biva i među neznancima na ulici. Sva toplina, sve idiosinkrazije, emocije, taktilnosti, opuštenosti i raspuštenosti, komocije i raspojasanosti predviđene su zato za unutra, u interijeru, u zaštićenoj intimi vlastita četiri zida: "ono što ja radim u mojim sobama jest za ljude da osjete konkretnu tvar svuda oko sebe, da ta tvar djeluje na njih; za ljude da spoznaju otvoreni prostor, da osjete tekstil, drvo, iznad svega da ga dožive osjetilno, dodirom i vidom; za ljude da se usude sjediti komforno, udobno, da osjete stolicu vanjskim osjetom velike površine svoga tijela, i da kažu: to je ono što ja nazivam sjedenjem!" Tek tu, gdje nas nitko ne gleda, možemo ponovo biti mi, mi nagi, nesputani krutim ovratnikom, vratiti se pravome sebi.  



"Čovjek koji gubi svoju intimnost gubi sve, misli Sabina." Izgubiti intimnost bio je pak lirski san André Bretona, metonimijski dan kroz arhitektonski izričaj: "Nastavit ću živjeti u svojoj staklenoj kući, gdje uvijek možeš vidjeti tko prilazi da pozvoni, gdje sve što visi sa stropa i zidova kao da magijom tamo stoji, gdje spavam noćima u staklenom krevetu, pod staklenim plahtama, gdje će se ono što sam ja prije ili kasnije pojaviti urezano dijamantom."

Kada smo jedino pouzdano dobri, čisti, pravedni? Onda kada smo na oku. Tko se skriva, odmah je sumnjiv. A privacija je oblik skrivanja, netransparentnosti, i stoga potencijalno opasan element, prirodno stanište svake opačine. "Uostalom, čovjek je uvijek pomalo kriv", rezignirao je Camusev Mersault. Bretonov san o tome da se "ono što je on" pojavi pred svima kao ''urezano dijamantom'' izraz je čežnje za vlastitom moralnom apoteozom, za stanjem u kojem ne samo da neće više ništa biti kriv, nego će "ono što je on" još i zasjati posebnom svetošću, što se potvrđuje življenjem u apsolutiziranoj neskrivenosti. 

Razlike u pristupu proizlaze po ključu pridavanja ili ne javnim zahtjevima opravdanosti. Ako je za Bretona svetost funkcija potpunog sljubljivanja s javnim zahtjevima na sebe, to znači da im pridaje apsolutnu opravdanost. I Franz je poput Bretona: ako ga muči što "živi u laži" i nalazi da je dužan "živjeti s istinom", to znači da daje za pravo javnom ćudoređu koje potajnom ljubovanju sa Sabinom sudi kao nečemu lošem, "prevari", "preljubu". Sirovost takvog izvođenja, po kojem iz činjenice da se skrivaš proizlazi da radiš nešto loše, jer zašto bi se inače morao skrivati, u svom je maksimalnom izrazu personificirana u liku Ilije Čvorovića, koji samu činjenicu da se SUP raspituje o podstanaru uzima kao garanciju da je podstanar zlikovac. Jao, Danice, što si ti naivna: "Kad se milicija interesovala za dobrog i poštenog čoveka?" (I u nacističkoj Njemačkoj je bio u najmanju ruku Židov ako ga je policija tražila.) Ne utvara si Ilija da je na njemu, još manje Danici, da preispituje javne norme: "Ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu." On ne pita za istinu, već je vojnik istine, u konstantinovićevskom smislu duha palanke kao "unapred date istine", apriorizma koji "ne postavlja istinu u pitanje već, imajući tu istinu kao apriornu njemu, postavlja pitanje samo o zadovoljenju te istine"; duha, dakle, koji je nužno "moralistički a ne filosofski: njegovo pitanje može biti samo pitanje morala a ne pitanje filosofije" – time što mu problematična nije nikada istina "već je problematično samo njeno izvršavanje, odnosno problematičan sam samo ja".  

Kundera, autor Nepodnošljive lakoće postojanja ('84), dodat će u Umjetnosti romana ('86): "Staklena kuća: stara utopijska ideja, a istodobno i jedan od najstrašnijih vidova modernog života. Aksiom: što su državni poslovi mutniji, poslovi pojedinca moraju biti transparentniji; iako predstavlja javnu stvar, birokracija je anonimna, tajna, nepronična, zagonetna, dok je privatna osoba obvezna otkriti svoje zdravlje, imetak, obiteljsku situaciju i, ukoliko to presude masovni mediji, osoba više neće imati ni jedan jedini privatni trenutak, ni u ljubavi, ni u bolesti, ni u smrti. Poriv da se povrijedi tuđa privatnost prastari je oblik agresivnosti koji je danas institucionaliziran (birokracija s dosjeima, tisak s reporterima), moralno opravdan (pravo na informaciju postalo je prvo čovjekovo pravo) i poetiziran (lijepom riječju: transparentnost)."

Sabina ne vidi nikakav problem u tome da se skriva s Franzom kao njegova ljubavnica, jer laž i nešto loše ne nalazi automatski u tome, nego upravo u nasilju kakvo predstavlja sam simplificirajući, ignorantski zahtjev – koji sve zna prije nego išta zna – da mu ne bude ljubavnica, da ne prakticiraju preljub. Konspirativnost je tu zaštita od silovanosti sirovošću kategoričkog imperativa, kojom skriva svoju privatnu postelju pred očima javnosti što nasrće svojim moralom (a Franz im je tu zaštitu rastro i poderao, strgnuo je kao zavjesu s prozora!). Tema: samoobrambeni direkt indiskretnima koji pritišću uza zid da bi istjerali istinu na čistac. Odbijte! Zaštita privatnosti kulisom koja nije transparentna, ili je čak konfabulirajuća, kao šaka u nos onima koji bi ga gurali iza te kulise, koji si kao zastupnici javnog morala daju za pravo npr. misliti kako je preljub nešto u čemu se ljude hvata – jer problematičnom ne može biti norma, problematični su samo oni koji je krše. 

Loosove kuće ili manhattanski neboderi ista su ta tema – kao antipodi tipologija staklene kuće ili panoptikona. Suprotno od davanja ruke isljednicima, potjerama koje bi istjerivale istinu na čistac, one na fasadi konfabuliraju o onome što se događa iza njih da bi upravo odbile sve isljednike i zaštitile, sačuvale prostor slobode i tajne od indiskrecije, tek time i stvarajući plodno tlo za pravu istinu onoga što udomljuju.  Onako kao što lažni paravan fasadnog plašta omogućuje pozadinski život metropolitanskog nebodera ("mašinu"), tako i konfabulirajuća odjevena kulisa Loosove kuće štiti nagu intimu interijera, raskomoćenu. Jer – Loos je shvatio – najdublja istina namjene privatnog stanovanja u prostoru negledanosti je, onom Musilovom: jer nas se tad više ne vidi. 

A kad bi se do kraja, idealno provelo Loosov postulat stambene namjene? Pa na primjer... potpunim izbacivanjem prozora s ulične fasade.

NJUŠKA ISTINITA LAŽUĆI I LAŽNA ISTINOM

Struka nije potpala pod upliv zanovijetanja i protesta u javnosti. Uredno je objašnjeno, u par priređenih grupnih intervjua, da je kuća skladna i uspješna, kvalitetna, fascinantna, s tektonički izvedenim uličnim pročeljem kao sjajnim doprinosom našoj arhitektonskoj kulturi, te općenito da je arhitektonski dobra, pristojna i logična na mjestu na kojem je projektirana. To od eksplicitne valorizacije, za početak. A od konkretnije elaboracije: da je posve u redu i racionalno što je velika parcela omogućila orijentaciju k ozelenjenoj unutrašnjosti, da su omjeri eksterijera i interijera u gornjim etažama idealni, da fasada uljudno prati vijence susjednih kuća različitih visina, da je artikulacija pročelja pritom pristojna i u lišenosti nadmetanja, no ne i nijemosti, da nije čak ni točno reći kako se kuća zatvorila i okrenula leđa ili dupe gradu, jer je ukupna površina stakla na pročelju možda i veća nego kod susjednih zgrada, samo je svo ostakljenje premješteno u prizemlje, gdje upravo i jest gradu interesantno da ga bude, nudeći u svom ulaznom predvorju malu uličnu galeriju k tome. Otvaranje kakvo je, štoviše, presedan u našoj tradiciji privatnih kuća; nijedna se još nije tako otvorila gradu i izložila pogledima izvana, a ne da idemo dizati moralnu paniku što se tobože zatvorila. 

Ne bih tome imao ništa za oduzeti. A dodati?

Jedino se Feđa Gavrilović u tim intervjuima, koji se kao kunsthistoričar zalomio među arhitektima, svrstao uz moralne paničare, ispovijedajući dojam po kojem mu kuća "izgleda kao osoba koja je zadnja ušla u kazalište i onda svima pokraj kojih prolazi okreće stražnjicu". Ali važnija je socijalna dimenzija koju je oslovio: "Bogati poduzetnik koji ima kuću u centru grada ne želi da svi gledaju kako on živi. Spomenuo bih neke primjere iz povijesti arhitekture. Primjerice, u 15. stoljeću, kada je Michelozzo radio za obitelj Medici, napravio je fasadu koja je ljudima dozvoljavala da vide raskoš koja se nalazi iznutra. Sociolozi kažu da arhitektura pokazuje istinu koju društvo ne želi znati. Iz ove fasade čita se da je društvena stratifikacija kod nas ogromna."

Feđa bi, znači, htio vidjeti staklenu fasadu. Bogati poduzetnik da izvoli živjeti s istinom! Ako je sve čisto i pošteno u toj raskoši koju si može priuštiti, neće imati ništa za kriti. Dok ako misli da ono iza fasade treba ostati tajnom, mora da ima nešto krivo u tome iza nje. 

Jok. Netransparentnost slijepog dijela pročelja iza kojega se krije stambena namjena doista nudi loosovski recept: eksterijer mulja o istini interijera, štiteći ga time i omogućavajući mu da se razmaše. I to je per se za pozdraviti, ono najbolje na kući! Ako se optužba odnosi na raskoš stambenog interijera, glaseći da je, za razliku od kuće Medici, fasada prikriva – to je prilično čudna tvrdnja, ne toliko što mi zapravo ni ne znamo je li interijer nešto specijalno raskošan, jer ga nismo vidjeli, koliko imajući u vidu da je zadnje što bi ova fasada komunicirala nekakva skromnost i suzdržanost u budžetu. Ne krije ona svoje bezobrazno koštanje, je li, nego ga upravo transparentno daje na sva zvona i onda kad fizički nije transparentna i ništa ne odaje o stanovanju iza, čak ni da se uopće radi o stambenom objektu.

Što ako problem nije u onome o čemu ona plemenito konfabulira, biva istinita lažući, nego u dijelu u kojem govori istinu – još i kad ne bi htjela baš cijelu i potpunu? Feđa je uz promašenu primjedbu na skrivanju luksuza udrobio istovremeno i nešto na ovom tragu, o upravo transparentnosti u visokobudžetnom elitizmu, što je međutim pomalo kontradiktorno onome prvom, pa čovjek nije pravo siguran što mu je sve u svemu rečeno.

"Laže se doduše ustima", rekao je Nietzsche, "no gubicom koju se pritom čini ipak se još kazuje istina." Našao sam u novinama da je de Moura, arhitekt Vlahovićeve vile, u jednom tekstu naveo Nietzscheovu misao "Lice koje laže govori istinu". Što je po svoj prilici jedna te ista misao iz S onu stranu dobra i zla, samo uz nešto gubitka u prijevodima. Sviđa mi se razmotriti oba, s tim semantičkim ostatkom po kojem ipak kažu nešto malo različito. Jesu li usta ta koja lažu dok njuška govori istinu ili njuška istovremeno laže i govori istinu?

U našem prijevodu (Kozininom), mogli bismo to aplicirati na način da dok usta doduše kriju bilo što o interijeru s onu stranu fasade, ipak još sama njuška hiperluksuzne, turboskupe fasade o sebi pošteno kaže to što i jest, ne pokušavajući nas zavarati o tome da je ona manifestacija bogatstva i statusa odskakajućeg drugim redom veličina od platežne moći nas sirotinje obične dvonožne (sve vrišti o tome: sama skupocjenost materijala i tehničkog rješenja, ali i provedba privatnog natječaja unatoč nemoranju, angažman najprestižnijih domaćih arhitekata plus jedne od većih svjetskih arhitektonskih zvijezda, dobitnika Pritzkera, puste tisuće eura za kvadrat straćare u najužem centru metropole).

Do te točka, njuška govori o samoj sebi istinu koju ne osjeća potrebu skrivati – jer zar ima što krivo u tome da oni koji su legalno zaradili i pokazuju da imaju, uživajući arhitektonske privilegije kakve mogu kupiti svojim novcem? 

U prijevodu posredovanom portugalskim, mogli bismo misao o njušci koja i dok laže govori istinu aplicirati na način da fasada pritom govori i o još nečemu povrh onoga o čemu je htjela – da postoji i naličje toga što je htjela prezentirati o svom statusu kao sve legitimno (vraćamo se na Feđin dio o posredovanju arhitekturom istine koju društvo ne želi znati) i da se u nusproduktu odaje u tom naličju. De Mourino citiranje Nietzschea citirala je Ana Dana Beroš, koja isto sve priznaje što i ostatak struke o uspjelosti, čak fascinantnosti arhitektonskih značajki, ali i upozorava da De Mourin zagrebački "radikalni modernizam", prividno skladan i čist, ipak "skriva mjesta proizvoljnosti i proturječja u samom oblikovanju te u raskoraku s lokalnom društvenom stvarnošću". Elem: "Lažno lice ‘Vile bez prozora’ govori potresnu istinu, a to je da privatna kuća kao statusni simbol i pokazatelj moći može stasati u najužem centru grada, dok Grad Zagreb svojem građanstvu može ponuditi tek dva posto vlastita stambenog fonda za život, negdje na periferiji".

Ali dopustimo i da bi laž tu još bila neodgovarajuća riječ, jer investitora i arhitekta nije možda zanimalo aktivno o tome konfabulirati – nisu išli namjerno upozoravati na naličje, ali ni prešućivati ga, naprosto ih nije bilo briga. Svejedno će se raditi o njuški koja (govori istinu i dok) laže. Zato što je u igri i daljnja razina prešućenosti.  

Reći "bogati poduzetnik" je eufemizam. Dobro je poznato što mu se stavlja na teret: profiterstvo pretvorbe i privatizacije, prvo TDR-a kao društvenog vlasništva, potom i TDZ-a (uz rasturanje proizvodnje i rastjerivanje radnika) i CO-a, iz povlaštene pozicije posredstvom protekcija države, bankarsko-političkog kumovanja u poslovanju i monopolističkom statusu. Recidivizam u oportunističkom razvlašćivanju i kronističkoj otimačini javnih dobara za privatni džep (i džepove, jer lova se prelijeva dalje, npr. u džep Bandićeve gospođe kojoj je Vlahović spremno iskeširao 3900 eura po kvadratu straćare). Todorić 2. Sve po, zakonu, naravno naravno.     

Što je već nešto što, svojim karakterom prljavog novca, svakako iskače iz tračnica programske poruke: o legitimnosti da oni koji su legalno zaradili i pokazuju da imaju, uživajući arhitektonske privilegije. 

Ne radi se, dakle, o tome da bi nečega krivoga bilo iza fasade. Na planu istine i laži u odnosu na stupanj transparentnosti između eksterijera i interijera, kuća je varijacija na loosovsku temu. Sve duboko problematično na njoj ne izlazi van plohe same njuške – onoga o čemu fasada laže o samoj fasadi istovremeno dok se gradi da upravo o sebi samoj govori istinu sve i dok o interijeru šuti. 

GDJE SE KRIJE PRLJAVO RUBLJE?  

Feđin diskurs stoga pati od jednog načelnog problema: ako već namjeru skrivanja nečega problematičnog iščitava iz nepredviđenosti prozora – što on točno misli da bi od toga vidio navirivanjem kroz prozore gazdine privatne kuće? Ako postoji neko prljavo rublje, možda bi, ne znam, trebalo ići češljati poslovne knjige po firmama (premda je po svoj prilici i u njima sve čisto, priroda otimačine je dublja od toga), ili možda prije razotkrivati interesne sprege (što su novinari i radili svih ovih godina, samo nažalost uludo), ili ne znam što onda, jedino izgleda preostaje revoluciju dizati. Bilo kako bilo, teško da će to prljavo rublje uvrebati s ulice šarajući gore očima ima li gdje u spavaćoj sobi komode za doslovno rublje i je li koja ladica ostala otvorenom.

Tražiti transparentnost na mjestu je od javnih poslova, a prijesno nasilje od privatnih života. Apsurd ideje istjerivanja na čistac istine o Vlahovićevoj socijalno-ekonomskoj prljavštini preko upiranja prstom u podatak da ne želi (kao što valjda malo tko želi) da mu svi gledaju kroz prozore privatne kuće.

Arhitekti za stolom oko Feđe, i uopće nitko od intervjuiranih mimo Ane Dane, ne da se neće složiti s njim oko društvenog aspekta – ne znamo, možda se inače i slažu – nego će pokazati potpuno odsustvo interesa za pitanje. Oni su tu pozvani da kažu sa stručne strane, ne da komentiraju pozadinske socioekonomske teme. Javna rasprava o kući je, tuži se jedan, "personalizirana", vezuje ju se uz osobu. Kući je, prisnažuje drugi, "dan značaj manje zbog arhitekture, a više zbog čovjeka koji ju je gradio", potuživši se također na to što se taj "aspekt u javnosti više procjenjuje i o njemu se više raspravlja nego o samoj zgradi". Nije predmet njihovog interesa tko ju je financirao i tko će živjeti u kući – vi, ja ili šampion privatizacijskog otuđenja javnih dobara – njima je to savršeno svejedno, samo da im bude dopušteno ocjenjivati arhitekturu kao arhitekturu, larpurlartistički. Onako kako i Koolhaas koristi pojam "arhitektura" u Delirios New York, samo s iluzijom te reduktivne semantike ne u svrhu facilitiranja nečega stvarno arhitektonski dobroga što omata, nego reprodukcije vladajućih odnosa putem cinizma neutralno stručne poze.

Kako se arhitektura nikada ne događa mimo socioekonomskog konteksta, sigurno neće čavao u glavu pogađati takav autistički prosede u pozitivnoj kritici: samo hvaliti arhitekturu na apstraktno, ne petljajući se u ništa. Ali i ne samo hvaliti, nego i raditi... "Radit ću posao i za samog vraga, ako mi ponudi" – čuvena je Miesova izjava, u deklariranju se genijem arhitektonskog larpurlartizma i van toga idiotom, u grčkom smislu riječi. Dosta toga što ne valja u cehu potječe od ovakve apolitičnosti u posvećivanju iluzije smislenosti Arhitekture kao autonomne discipline, kombinirano s vječnom gladi za mecenama dubokog džepa.

Negativna kritika slijeva opravdano će inzistirati, tim više i potaknutije blaziranošću struke, na nizu mutnih priča vezanih uz skorostečki i glembajevski profil vlasnika kao faktoru upravo ocjene arhitekture. Kuća u Preradovićevoj, reći će nam, nije samo pitanje estetike već društvenih odnosa, a njezino pročelje te odnose simbolizira, reprezentirajući odnose klasne moći i razvlaštenja – predstavljajući defakto spomenik privatizacijskoj pljački i ponižavanju radnika TDZ-a. I slažem se, bez daljnjega! Premda problema doduše nema, priznat će, u legalitetu takve gradnje (ničime nije povrijedila urbanistički plan ni zakone), problem je u takvoj gradnji kao metafori glembajevštine.

I s time o metaforičkom efektu ću se bez ostatka složiti... Samo, čime sporno pročelje biva metafora toga, kojim svojim svojstvom? I etogana, opet ćemo slušati o nepredviđanju prozora! O bunker-vili i vili-bez-prozora i kako ono što se zbiva na višim katovima ostaje s druge strane zida, dobro skriveno od pogleda, ili kako su i rimski patriciji imali urbane vile bez prozora, poput kakvih tvrđava, jer su htjeli ostati odvojeni od plebsa, uz izvod o očitosti nečiste savjesti, ili kako kuća poručuje da su zidovi tu da zaštite i smjeste u luksuzne tvrđave i da odbijemo od vlasnikovog "zakonski stečenog" posjeda, kako činjenica nekonvencionalnog dizajna bez prozora predstavlja demonstraciju klasne moći i privatnu uzurpaciju javne i egalitarne dimenzije urbanosti, kako takva fasada reflektira takve klasne odnose zbog toga što nemanjem prozora prekida bilo kakvu komunikaciju ulice i javnog prostora s luksuznim prostorom koji se skriva iza zida, itd. 

Ne, jebemu... 

Stjecajem okolnosti, nastanjen sam u strukturno sličnoj situaciji. Živim u centru ovećeg grada, u zgradi starije proizvodnje koja sa sjeverne strane gleda na vrlo prometnu gradsku ulicu, a s južne na polujavno unutarnje dvorište, bez izloženosti ičijim pogledima. Triput pogađajte na koju je stranu stan dominantno orijentiran po učinjenoj rekonstrukciji. Nije teško, jer povoljna strana svijeta poklapa se sa stranom pošteđenom zagađenja bukom, svjetlom i plinovima ili očiju koje bi se navirivale. S južne strane otvaranje je, slijedom toga, široko, maksimalno, a sa sjeverne stan baštini neke rupe u debelom zidu, onakve kakve već bivaju u predmodernom tipu gradnje, solidno je to – ali što se mene tiče, minimalizirao bih i to otvaranje koliko god je moguće. Nije izvedivo zbog tlocrta i cjeline ulične fasade zgrade, no to je i jedini razlog zašto danas ne živim u slijepoj fasadi bez ijednog prozora na ulicu – kad bih si sam ispočetka projektirao nešto u toj urbanističkoj situaciji, baš tako bi to i završilo. 

Ne moraš biti nikakav glembaj, treba ti samo arhitekt imati dvije čiste, za raspoznati strane svijeta ili s koje strane dolaze buka i smrad ili previše javni pogledi koji vrše pritisak na fasadu. Običan zdravi razum i nešto što spada u bazični duh namjene stanovanja.

Srećom da nije to niti pitanje novca, nego samo investitorskog i projektantskog izbora, jer nisam pritom nikakav tajkun ni profiter privatizacije. Nikakav lovator, proleter običan. Nisam čak nikome ništa ni ukrao, pojeo... kao Krležin protagonist iz Na rubu pameti kad se, prethodno dokončanju s urednim sivim životom, opisuje čovjekom bez mrlja, kao "uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom"... E, sad, provjerljivo je za ekonomski dio da sam poštena sirotinja, a jesam li baš iza svih svojih zidova spavao jedino sa svojom zakonitom gospođom ili sam možda najrazvratnija drolja koju možete zamisliti, to se vas u biti ne tiče – i baš to što vas se to ne tiče je cijela poanta zašto valjda jedina stvar koja nije sporna na uličnom pročelju Vlahovićeve vile je izostanak jebenih prozora na njegovim gornjim etažama.  

Ne bih bio dobar big brother kandidat: u privaciji želim biti negledan. Osjećao bih nelagodu kada bi me se javno rasprostiralo dok u svojoj kući, iza svojih zidova, hodam bez gaća ili (da ne bude samo do razgaćenosti pred drugima kao nečega čemu se kulturno nameće sram i krivnju) i u najbezazlenijim radnjama, primjerice da doručkujem, perem zube, gledam film, kopam nos ili dok evo ovo tipkam. Ta nelagoda nije, međutim, što bih se osjećao krivim zbog doručkovanja ili pranja zuba, pa čak ni uhvaćenosti bez gaća ili kopanja nosa. Nisam na taj način sramežljiv i ne radi se o radnjama zbog kojih bi krivnja bila uopće suvisla. Tek neću da me se gleda, jer onda to nisam ja; moj psihološki komfor u opuštanju, sloboda i autentičnost uvjetovane su nesvjesnošću o promatranosti. I nije samo do mene: opet ono Musilovo jer nas se tad više ne vidi kao temeljni uvjet raskomoćenja po stanovima, po kojem nastupa princip noći umjesto dana. Samo – zašto onda iz samog toga što ni Vlahović očito "ne želi da svi gledaju kako on živi" eo ipso izvodimo očitost Vlahovićeve nečiste savjesti?

Što ne znači da mu savjest nije nečista – utvrdili smo već da jest – nego da se to ne izvodi iz odsustva prozora na gornjim etažama ulične fasade. And that makes all the difference. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu