I nakon krize kriza: izazov Matije Babića

"Nađite mi jedan takav citat" – izaziva nas Matija Babić na svome fejsbuk zidu nedavno (8.4.2020.) da mu podastremo dokaz da je itko ikad "sugerirao da su baš svi u javnom sektoru uhljebi". S implikacijom da nitko nikad, da je nemoguće pronaći takav citat – reklo bi se, retorički pita – što znači da "licemjerni debili" polemiziraju "s glasovima u svojim glavama", "odglumljenim branjenjem ljudi koje nitko ne napada izmišljaju tezu koja bez njih i ne postoji". Uz završni izvod: "Kad god vidite frazu 'nisu svi u javnom sektoru uhljebi', budite sigurni da je bez iznimke izgovara idiot, hulja, bijednik i licemjer."

Jedan od onih koje je Babić u svom stilu nezakočenog proljeva uvreda susljedno nazvao idiotom, huljom, bijednikom i licemjernim debilom, profesor je kulturologije Hajrudin Hromadžić, koji je u svom leksikonu tranzicije (18.10.2018.) ovako definirao neologizam uhljeb: "dio šireg agitpropa i ideološkog rata u službi promicanja vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, stigmatizacijska alatka namijenjena prokazivanju i obezvrjeđivanju svega i svih koji su 'prikačeni na državne jasle'. Trebalo je uprijeti prstom na cijelu armadu nedopustivo 'zbrinutih' medicinskih sestara, teta u vrtićima, nastavnika, vatrogasaca... te arhetipske relikvije 'prošlih vremena i ideologija'. A kada se konačno riješimo 'viškova' tih neproduktivnih radnika i radnica u javnom i državnom sektoru i kada nam započne urušavanje službi od temeljne društvene važnosti, e tada će nam ti isti neoliberalni jastrebovi ponuditi jeftinu najamnu radnu snagu angažiranu preko njihovih agencija za privremeno zapošljavanje, sve pod etiketom 'novih poslovnih modela javno-privatnog partnerstva' između države i privatnog sektora."  

Budući da bi, s jedne strane, bilo nemoguće sporiti da javni sektor (naročito u turbo klijentelističkoj i koruptivnoj ekonomiji poput naše) obiluje onima za koje bi bez ostatka odgovaralo reći da su uhljebljeni, politički i nepotistički, kao paraziti, niškoristi na izmišljenim radnim mjestima, a s druge bi bilo jednako nemoguće (naročito u ova krizna vremena) sporiti potrebnost i produktivnost javnih službi evidentno realnog rada (iz domena medicine, prosvjete, odgoja, pa ljudi s lisicama ili šlaufima, i dr.), uz zapravo konsenzus po obje točke, pri čemu bi pokušaji da se negira bilo jedno bilo drugo predstavljali zaticanje u nebranom grožđu i efektivno nebranjivoj poziciji, tenzija se tu neće stvoriti na razini polemike stajališta i valorizacije (svi se slažemo i da sve vrvi od uhljeba i da su medicinske sestre upravo suprotno od uhljeba), nego prosto kao faktografsko pitanje: je li napokon toga bilo ili toga nije bilo?

Ako su Babić i drugi jastrebovi hajku dizali, kao na uhljebe, samo na 500 općina ili tip slučaja kao sa snimke sa suđenja Bandiću (kad se gazda dere na Vidu, pa Vido prenosi dalje kako za nečiju "malu" ima da se izmisli šminkersko radno mjesto), onda su oni heroji pravedne borbe (tko pri zdravoj pameti i čistom obrazu ne bi zdušno bio za tu borbu?), a Hromadžić i drugi kritičari jastrebluka su destruktivni kreteni – i svi ćemo se oko toga složiti. Ako su pak hajku dizali, kao na uhljebe, na čitav javni sektor neizdiferencirano, kreteni su tada oni, a Hromadžić u pravu kada im objašnjava zašto su kreteni sa stigmatizacijom koju štambiljaju – i svi ćemo se oko toga složiti. Pa jesu li? Nema se evo što filozofirati; preostaje jedino da se pronađe ili ne pronađe materijalne dokaze, kako je Babić i pozvao.

MEDIJSKO-PARAMEDIJSKI RING

Lanjski tekst Borisa Postnikova (18.4.2019.) prepoznao je "ulazak radikalne ekonomske desnice, svih tih protržišnih opinionfejkera poput Nenada Bakića ili Matije Babića u medijski mainstream" kao konzekvencu ekonomske krize '08, ali pod ruku uz konzervativnu rekonkvistu – i s liberalnim intelektualcima koji su se onda pred crnim vranama požurili također ukopati isključivo u stare rovove identitetskih politika iz 90-ih, zaboravljajući na friško iskustvo krize te ostavljajući prostor klasnog sukoba nebranjenim pred bakićima i babićima. 

Dan je i pregled, s različitih ideoloških pozicija, predapokaliptičnih najava nove krize, koje su se već tada bile naveliko razmahale, zato što je i kriza bila izvjesna (nije se znalo još kad točno i koliko ćemo dobiti po tamburi, ali znalo se da hoćemo). Ako se vratimo u najsvježije danas: o, da, globalna kapitalistička ekonomija je realno srljala u novu recesiju i posve mimo pandemije; o nadolazećoj krizi se već naveliko pričalo i dok još nitko nije znao za SARS-CoV-2. Zadovoljenje pričom kako je tek virus taj koji je ekonomski model odveo u bankrot, oslobađa obaveze da se kao društvo podrobnije zamislimo nad njegovim teškim strukturnim falingama koje su svijet bacile u recesiju i '08. Što je opasan deficit refleksije.

Neki čak – počevši od drugog Borisa, Johnsona, koji je posredstvom korone otkrio Ameriku da "društvo ipak postoji" – proglašavaju kraj neoliberalizma. Hm, da... ostajmo mi budni ipak. I zadnji put kad je krahirao – nekako se svejedno nastavilo po starom. Da se vratimo lanjskom proroku Postnikovu, koji upozorava da nas iskustvo uči kako nakon apokalipse svijet ne završava, nego počinje borba, pa tko zaboravi na borbenu spremu, bit će osuđen da apokalipsu opet ponavlja: "dobronamjerno upozorenje da u kriznim vremenima desnica često jača neće biti dovoljno: ovoga puta, desnica dočekuje krizna vremena snažnija i organiziranija nego ikada".

Znači – meč! Najbolje što prije. U koliko rundi?

"Ako ništa drugo, sada barem znamo kako ta desnica izgleda i u kojim se smjerovima razvija", reći će još Postnikov. Jedna od stvari koje znamo je da, u ova hiperrealna vremena, "influenserski" zidovi pretendiraju biti paramedijima i našom pravom paralelnom stvarnošću, združujući se recimo u opinionfejkerski konglomerat jastrebova. Jedan od takvih zidova bez daljnjega je i onaj Babićev, s golemim paramedijskim utjecajem, posebno kroz sinergiju interaktivnosti svojstvenu društvenoj mreži, s lajkovima često u tisućama i dijeljenjima u stotinama, paralelno uz onaj koji vrši preko Indexa kao medija.

Kako sam se u više navrata prihvaćao posla analitičkog pretresa konglomerata (eruditi jeftinih brošura je moj termin za tu branšu opinionfejkera neoliberalnog agitpropa), a nisam mu mogao ni na zidu ne završavati – ako ništa drugo, zato što me sam znao razvlačiti tamo skrinšatima s mog zida na kojem me stalkao u usputnim kritikama koje sam ispostavljao na njegov račun (ne da je to bitno za javnost; kažem više iz predostrožnosti da mi se ne bi izašlo s glupom primjedbom, kakve znaju iskrsavati, zašto sam sad pak ja njega stalkao u nepozvanosti mu na zid, o čemu će se raditi u nastavku teksta, pardon, meča) – posjedujem određenu sustavniju memoriju i na faktički dio i na internu logiku onoga što se javno pisalo: na Indexu, ali i baš na Babićevom zidu u vidu njegovih izjava kao fizičke osobe. Što zna baš dobro doći u ovakvim izazovima. Takvi mečevi znaju biti dugi, iscrpljujući, dobro se oboružati kondicijom i poznavanjem protivnikovog arsenala.

1. RUNDA: VISINA POJASA U SIVOM

Ima, recimo, jedan status (7.3.2019.) koji pamtim otuda što sam ga već navodio u javnosti: "HRT, Uljanik, Crkva, HGK, Kolinda, Novosti..." – to je, maše Babić rukavicama uvodno, "sve ista priča i ista strana", jer "nametnici na proračunu i borci za status quo koji reketarenje najbijednije ekonomije EU pravdaju različitim motivima". Iz ovoga saznajemo da, u svjetlu kritičnosti pitanja diže li hajku i na one koji ne spadaju u uhljebe, a mimo segmenata javnog sektora za koje imamo konsenzus da ne spadaju, postoji i jedna siva zona na koju će hajku potvrđeno dizati. Je li to ispod ili iznad crte do koje je u redu udarati?

HRT je također dio javnog sektora – i HRT je istovremeno teško braniti u izdanju u kakvom ga znamo, kardinalnog poltronstva. Preplaćujemo li HRT s obzirom na uslugu koju nam daje? Nesumnjivo. Znači li to da je javna televizija po def. uhljebnička rabota? Nije sporno što će Babić, kao i manje-više svi, nalaziti da nam ovakva HRT ostaje dužna, ali je sporno što će Babić nalaziti nevjerojatnim, kako doznajemo s drugih mjesta (npr. 30.8.2017.), "da većina Hrvata i dalje misli da javna televizija mora postojati" – dakle, javna televizija kao takva, a ne tek ovakva HRT, protivi joj se na razini samog koncepta javne televizije – te da je "treba ugasiti danas, a svih tih par tisuća uhljeba baciti na cestu, dok će onih desetak sposobnih lako naći prave poslove". Slično će vrijedi i za "Kolindu" – u redu, Kolinda je bila abominacija kao predsjednica, pa otuda na neki način i uhljeb, no hoćemo li uhljebničkom proglasiti samu funkciju predsjednika države? A onda zašto ne i premijersku, po istom principu, itd.? Nisam neki obožavatelj naših vođa, no to bi tražilo drastična preuređenja republičkog ustroja trodiobe vlasti kao globalnog političkog standarda, pa bi inzistiranje na ovome Babićevu misao činilo suviše utopijskom u anarholiberalizmu.

Našao sam i nedavniji status (23.3.2020.) u kojem Babić ustvrdi kako "parazitska Hrvatska produktivnoj Hrvatskoj trideset godina kroz poreze krade novac", pa – dosljedno izazovu kako će ga nedugo kasnije postulirati – pokuša povući nekakvu razdjelnicu u okviru javnog sektora između produktivnih (kojima "paraziti kradu jednako koliko i nama") i parazitskih zona: "Ne pričamo, naravno, o najboljim liječnicima ili medicinskim sestrama iza čijih se kuta službenici, dužnosnici, pečatari, penzioneri u četrdesetoj, sindikatlije, komoraši i drugo smeće skriva, niti najboljim policajcima i vatrogascima."  

Službenici? Pečatari? Hm, dobar dio birokracije je također vitalan za funkcioniranje društva, ma kako antiseksi ili antipatična bila. Isto će vrijediti i za neodređen pojam "službenika". Uzmimo: prostorni planer u stručnoj javnoj ustanovi kojem u opis radnog mjesta spada onemogućiti da neki (grado)načelnik protupropisno prenamijeni ortakovo zemljište u građevinsko – i obavlja to savjesno – uhljeb ili ne? I to je službenik. Pa onda – razna javna poduzeća, što ćemo s njima? Bez obzira što znamo da Hrvatske vode, HEP ili HŽ vrve uhljebima, s naglaskom na visoke i šminkerske pozicije, još je jasnije da bez javne infrastrukture ne možemo ni pod razno. Ako će jastrebovi negirati da su liječnika ili vatrogasca proglasili uhljebima (a i to sa simpatičnom ogradom: najbolje među njima), vrijedi li i za električara banderaša? Netko valjda ipak mora prčkati po visokim javnim kablovima pod naponom da bi privatni gazde imali struje za napisati mu na internetu da je uhljeb? I kako će točno sve HEP-ovce postrojiti pa razvrstati koji spada s koje strane crte? I dok imamo načelan konsenzus (jer Babić tvrdi da to nitko ne dovodi u pitanje) kako dio javnog sektora nije uhljebnički, imajući svoju opravdanu svrhu i pošteno zarađujući svoj kruh – sama crta što sve pripada u taj dio, a što ne, već je, vidimo, dobrano u sivome, u smislu da konsenzus nemamo.

A onda i u širem pojmu "nametnika na proračunu", odnosno reketara privatnog sektora. HGK je opravdano na zlu glasu, no za razliku od toga da se uhljeb kaže Bandićevoj "maloj" od nekoga, kompromitiranom HDZ-ovom ravnatelju staračkog doma ili načelniku koji je osobno pojeo proračun općine, pripisati nametničko-reketarski karakter Novostima ili Uljaniku ili sindikatima (jer nemajmo iluzija: sve će to Babić, kao i javnu televiziju, smatrati nametničkim na razini samog koncepta sindikata javnih službi, dotiranog medija ili subvencioniranog brodogradilišta) proizvoljna su i simplicistička lupetanja u vezi kojih će mu netko već moći argumentirano reći da je kreten zbog lova i na te vještice. A da nije povlaštenog teokratskog statusa i vatikanskih konkordata, koji prebendarske guzice čine uhljebima bez premca, čak bi se i u vezi nekog oblika izdvajanja za stanovitu vjersku zajednicu i ostale sekte dalo razgovarati. 

Stajat će ipak da tu još nema izjave koja bi dokazivala da je koji jastreb tvrdio kako su svi u javnom sektoru uhljebi. 

2. RUNDA: FAIR PLAY ILI BORBENA TEHNIKA CIGLE PO GLAVI

Pamtim i par baš baš gadnih rečenica iz sad već ozbiljnije starijeg članka (27.12.2014.) na Indexu, koji potpisuje M.B. Instantno mi je to palo na pamet vidjevši Babićev izazov, zato što sam '17 u Eruditima jeftinih brošura, imenujući neizdiferenciranost lova na vještice kao jednu od bitnih stavki agitpropa, unatoč tome što će jastrebovi ponekad pripaziti pa eksplicirati razliku, upravo tih par rečenica podastro kao jedan od dva argumenta da i tada činjenje razlike biva s figom u džepu, čisto kao lip service. 

Glase ovako: "Banke kao jedan jedini veliki krivac zvuče odlično – za uzet ciglu i bacit im u izlog – ali što ako je pravi krivac vaša majka, sestra, stric ili prijatelj, uhljebljen u javnom sektoru, odakle siše zadnje kapi krvi privatnom sektoru? Na koga ćemo sa ciglom?"

Zbilja opako, pa i opasno, tako nedvosmisleno huškački, u tom nukanju svoje brojne publike ("najposjećeniji hrvatski website", kako se Babić svako malo voli pohvaliti, zadnji puta 7.4.2020., s podacima o 58 milijuna posjeta u ožujku) da baca ljudima cigle u glave. Što će biti kad se između pustih milijuna čitatelja, u koje usađuješ sugestiju da im je za sve nevolje kriv nečiji netko "uhljebljen u javnom sektoru", nađe samo jedan dovoljno psihopatskih karakternih crta i dovoljno kivan da to i učini? Onda neće biti moguće dokazati da je učinio to vođen baš tvojim napucima, jel'da?

Ali na stranu sad i to, iznimno ovom prilikom, za fokusirati se na značenje tih rečenica u smislu Babićevog izazova. Predstavljaju li dokaz da je tvrdio kako su svi u javnom sektoru uhljebi? 

Tako sam ja to '17 i priložio, da. Očigledan je izostanak bilo kakve diferencijacije, k tome u kontekstu koji bi upravo morao izrazito paziti na to da barem bude precizan ako već baca ciglu. Dovoljno da ne očekujem uopće pokušaj kontestiranja značenja opće pripadnosti javnom sektoru kao nužnog i dovoljnog temelja krivnje, ne očekujući da će me se sad baš neku silnu hermeneutiku tražiti za dokazivati značenje. No, hajde baš da za ovu priliku onda uzmemo kao da Babić to i kontestira danas, s obzirom na izazov kojim negira da bi i teoretski moglo biti primjera poput navedenog.

Da se stvarno htjelo diferencirati, postoje načini kako se to moglo reći. Uvodno, npr., podvući da znamo kako su neka (ili ako se hoće i mnoga) među radnim mjestima u javnim sektorima uhljebnička, pa nastaviti s onime da što ako je pravi krivac taj i taj vaš najdraži uhljebljen na nekom od takvih poslova, itd. Niti to ne bi izjavu učinilo prihvatljivom i lišilo je degutantnosti (jer i dalje ne treba zazivati da se ide ciglom na nekoga, pa makar se i o potvrđenom parazitu radilo), ali bi je iz opće teorije o javnom sektoru učinilo specifičnom. Ili, ako se baš htjelo biti 100% (a što se svakako i trebalo pri prijećenju ciglama), moglo se dopunski, u nekim zagradama možda, i eksplicirati baš tako: da to što neki ne znači da svi u javnom sektoru.  (Zanimljivo kako takav tip fair playa svih ovih godina nije jastrebluku bio visoko na listi prioriteta i rijetko ga se viđalo – eksplikacije su zaredale tek zadnjih tjedana otkako su postale in.)

Ovako kako je rečeno upućuje da svojstvo uhljebljenosti proizlazi iz same pripadnosti javnom sektoru; značenje da je netko uhljebljen dano je time da je netko u javnom sektoru; majka, sestra, stric ili prijatelj krivi su zato što u javnom sektoru, na osnovu samog tog podatka, a ne da bi zaposlenost u javnom sektoru bila sporedan, dopunski podatak uz onaj da uhljebljeni, pri kojem bi se moglo biti u javnom sektoru i bez bivanja uhljebljenim; činjenica da su zaposleni u javnom sektoru prezentirana je kao da znači da su uhljebljeni u javnom sektoru; kao sintagma i jezični blok u kojoj pojmovi automatski slijede jedan iz drugog i ne da ih se cijepati; istaknutost tako javnog sektora veže pojam uhljebljenosti uz javni sektor kao njegovo neodvojivo svojstvo. 

Može se to reći na deset načina i svakako će izjava ostajati kao skoro pa definitivan argument da lov na vještice biva neizdiferenciran, da eruditi jeftinih brošura to prikazuju kao da su svi u javnom sektoru uhljebi. 

A onda još ovo: članak M.B.-a je inače o tome kako deložirane obitelji ne mogu vraćati kredite jer ne mogu naći posao, gdje on prethodno tvrdi kako "posao ne mogu naći jer glomazni javni i državni sektor ima previsok standard", pa onda "taj umjetno podignuti standard privatni sektor nije mogao pratiti jer novac mora zaraditi na tržištu" i tvrtke propadaju. Tko je, dakle, kriv za deložacije? Javni i državni sektor! A ne možda, nekom diferencijacijom, da su krivi ovi, ali ne i oni unutar javnog/državnog sektora? Ne, nego baš tako u paketu, satarom, glasno i jasno: kriv je javni i državni sektor! A onda i majka, sestra, stric ili prijatelj – jer zaposleni, dakle uhljebljeni u tom javnom/državnom sektoru previsokog standarda!

A bi li moglo biti i kakve kontra-hermeneutike? Pa ako bi se pristupilo sad baš ono jako fiškalski, s besramnim natezanjem, dalo bi se hermeneutizirati i da tu – sve i pri propustu da se kako treba formulira ako se htjelo izdiferencirati – nije dana konačna i jednoznačna potvrda da se mislilo da se odnosi baš na sve u javnom sektoru, jer se zapravo odnosilo samo na uhljebljene u njemu, a ne na one u javnom sektoru koji pritom u njemu nisu uhljebljeni. No, zašto ja na ovom mjestu meča, umjesto da se iscrpljujem poričući eventualno besramno natezanje, ne bih upravo sam nastupio kao protivnikov trener i fiškal i spremno prihvatio tezu da to još nije dokaz? Imam svoj razlog zašto ću baš tako i napraviti.

3. RUNDA: GARD OSTAVLJEN OTVORENIM

'Ajmo drugi primjer: imao je Babić i status (28.3.2019.) u kojem postavlja pitanje: "ako sve veće hranjenje parazita kreira sve bolju ekonomiju, zašto naprosto ne zaposlimo baš sve u javnom sektoru i damo im plaće od milijun kuna svakom"? Siguran sam da vam nije potrebno posebno objašnjavati zašto unutarnja logika ove rečenice samu pripadnost javnom sektoru veže uz bivanjem parazitom. Joj joj, hoće li Babić priznati da je barem to onda dovoljno kao dokaz da je netko – pa onda još od svih baš on prvi – tvrdio kako su svi u javnom sektoru uhljebi? Ne? Mora da zato što nije upotrijebljena riječ uhljeb, nego parazit, pa bi bolji fiškali već našli neki izlaz.

Ili treći primjer. Kolumnist Vojković se nedavno (30.3.2020.) dao u klasičan lament na Indexu o tome kako su u javnom sektoru zaštićeni kao lički medvjedi. Naslov: "Zašto se većina uhljeba smije kad se govori o rezanju plaća?" Prva rečenica teksta: "Kako vam izgleda ideja smanjivanje plaća u javnom sektoru?" Pa se u tekstu dalje lamentira o tome koliko se samo njih u javnom sektoru smije kad se govori o rezanju plaća. Po matematičkoj jednadžbi da ako je A (uhljebi) = B (oni koji se većinom smiju ideji o tome da će im se rezati plaće) i istovremeno C (javni sektor) = B, onda i A = C, matematičkom i logičkom izvjesnošću dobijamo da nam je tu rečeno kako javni sektor = uhljebi. Da se na Indexu tim pojmovima barata kao da su međusobno zamjenjivi, funkcionalni sinonimi. 

Vojkovićev lament je pritom o tome da smanjiti plaće državnom i javnom sektoru zapravo znači smanjiti ih tek "klasičnim činovnicima, policiji, zdravstvu, znanosti", dok uslijed začkoljica koje ih štite ništa neće "osjetiti na plaći: komunalne firme, lokalne ustanove, razni načelnici, gradonačelnici, župani, profesionalni zamjenici istih, županijski službenici i slični", kao ni državne firme zbog njihovih sindikata, tako da svi oni lokalni šerifi i stranački kolege koje su postavili za direktore po komunalnim firmama ili nećaci po ustanovama i ostali "koji ne znaju što bi kada dođu na posao – i sve te tisuće ljudi se smiju na vijesti o 'skidanju plaća upravi', jer "neće obuhvatiti zamjenika župana, ali hoće liječnika i sveučilišnog profesora". Da se, međutim, to htjelo pošteno prezentirati, onda bi u naslovu valjda i stajalo nešto tipa "Zašto će rezanje plaća pogoditi liječnika i sveučilišnog profesora, ali ne i uhljebe u javnom sektoru?" Umjesto toga, vidimo što se i kako reklo: da se smije većina uhljeba, što znači dio (veći) od svih pripadnika neke skupine, pri čemu je skupina označena kao uhljebi istovremeno dok nam je matematičkom i logičkom dedukcijom dano do znanja kako je uhljebi funkcionalni sinonim za javni sektor.

Rade li oni to zamućivanje semantičke vode namjerno – čak evo i dok nas uvjeravaju da rade razliku unutar raznih branši javnog sektora s obzirom na opravdanost lova na vještice? (U zadnje vrijeme, otkako je zbog korone udarila u oči neporeciva važnost određenih javnih službi, primjetan je i taj naglo pojačan napor među opinionfejkerima da ističu kako nikad nisu mislili na sve u javnom sektoru, pa jedan kolumnist dobija u zadatak da to malo podvuče, pa drugi dobija (Branimir Perković, istog tog 30.3.2020., lamentirajući kako su uhljebi "i u krizi ostali najprivilegiranija kasta", ali "da se razumijemo, naravno da nisu svi u javnom sektoru uhljebi", "kritika uhljeba nije kritika javnog sektora"), pa se pišu statusi u kojima se govori ružne stvari bilo kome tko je ikad i pomislio da se njima to odnosilo na sve, itd.)

Pod statusom u kojem je Babić razglasio svoj izazov, jedan je komentator postupio nesvjesno izdajnički. "Nisu svi uhljebi, ali su upravo ubljebi i vlade zasluzni sto je u javnom sektoru broj kvalitetnih kriticno nizak pa ih generalno sve zovemo uhljebima", prostodušno odajući i sebe i jastrebove otvorenim priznanjem da to ipak čine. Ne možemo Babiću prtiti riječi koje nisu njegove, nego nekog obožavatelja, ali poanta je da je dečko tek konstatirao naglas što vidimo da pod normalno rade: generalno sve zovu uhljebima. Naveo sam po primjer za Babića osobno, za Babićev Index i za M.B.-a na Indexu, ali takvih bi se primjera dalo naći koliko god treba; ovo je gotovo pa random izbor iz sveprisutnog diskursa. 

Pa hajde i da u dobroj vjeri kažemo da se radi o nedorečenosti formulacija, što ne rade namjerno nego samo nisu baš najoštrija pera u pernici, te da se – u povjerovanju i fiškalskoj kontra-hermeneutici – ne radi o pozitivnim dokazima da se mislilo na sve u javnom sektoru, već sama ta nedorečenost dostaje za izbiti Babiću pravo da se snebiva i čudi i zasipa uvredama ako je tko baš tako shvatio kampanju protiv uhljeba. Jer se u najmanju ruku može pozitivno utvrditi da su i Index i M.B. i Babić imenom i prezimenom, među mnogim drugima, hrpu puta ostavljali prostor – namjerno ili ne, ali kako god okreneš ne inzistirajući na fair playu – da je se shvati baš tako.

4. RUNDA: BLISKI KLINČ

A što bi predstavljalo pozitivnu i definitivnu potvrdu? Valjda jedino da se zatekne in flagranti nekoga od njih u aktu izričitog nazivanja uhljebima svih pripadnika javnog sektora, ili barem onih segmenata za koje sad tvrde da nikad nisu na njih mislili i o njima to govorili?

Babić jedan status (6.11.2018.) završava rečenicom: "Svi ste krivi." Svi? U javnom sektoru? Pa kaže: "Naš je cilj isušiti proračun do kraja, skinuti vas sve s kurca"... Sve? Uostalom, nema mjesta za zinuti, nije novost da primitivan ekonomski program čovo zastupa. S tim što ako kažeš da bi htio isušiti proračun do kraja i sve "skinuti s kurca", govoreći u apsolutnim kategorijama, postaje malo teže negirati da su za tebe onda očito svi u javnom sektoru uhljebi, kao apsolutna kategorija. Jedino što eventualno još možeš nije poricati da si nalazio, nego objašnjavati zašto si tako nalazio, pa se nadati da će kod nekoga proći kao opravdan razlog. 

Konkretan status, da se ne kaže da vadim iz konteksta, je o navodnoj poruci koju je dobio, a u kojoj netko zaposlen u Hrvatskim šumama moli da Index objavi što ima za cinkati o dvojici nadređenih mu neradnika, ali tako da se ne zna da je on cinkao, da ne bi sam najebao. Babić se silno uvrijedi (u blokiranoj želji da tuđim kurcem mlati gloginje) na to nehrljenje nekoga drugog da najebe u svojstvu zviždača, što onda koristi za svrhu svoje kampanje protiv "poštenih malih ljudi" koji samo brinu za svoje sinekure, i onda zato i njih uvrštava u dio javnog sektora koji treba skinuti s kurca: "kad ostanete kompletno bez plaćica i sinekurica, potom i bez zdravstva i mirovina, možda netko i progovori". 

Prosta formula: za odstrel i dakle za raditi hajku na njih su ne samo oni koji su uhljebi, nego i oni u javnom sektoru koji inače možda nisu, ali šute o drugima koji jesu. A to je zbirno – koliko njih, koji postotak? Ispada: svi. Objasnivši svoju logiku toga da svi bez razlike zaslužuju da se na njih radi hajka – potvrdio nam je da doista nalazi da svi zaslužuju. Trebamo li to shvatiti kao da je upravo rekao ono što tvrdi da nije nikad rekao? Drugi način da se kaže ono zbog čega ljude označava idiotima, huljama, bijednicima i licemjerima u slučaju da bi tvrdili da je to itko ikad rekao?

Kako izgleda Babićeva teorija podjele Hrvatske na radnike i neradnike, produktivne i parazite, makers & takers, mogli smo čitati u statusu (3.11.2018.) od tri dana ranije, kao jednom od mnogih statusa u kojima se o tome očitovao. Imamo, kaže, "sustav u kojem par milijuna ljudi parazitira na par stotina tisuća ljudi". Odnos brojki dopunjuje i definicijama tko sve spada u što. "U stvarnom privatnom sektoru radi možda par stotina tisuća ljudi", vrlo jasan biva navodeći broj identičan onome koji je dao za dio populacije na kojem parazitiraju neradnici. Nema drugog mogućeg zaključka: jedini koji u Hrvatskoj nisu paraziti su ljudi koji rade u dijelu privatnog sektora, prosijanog purističkim sitom: onom koji je stvaran privatni sektor ("najugroženija hrvatska manjina"). Već ovakva definicija produktivnog dijela nacije implicira da je javni sektor parazitski u cijelosti, samim time što ne spada u parsto tisuća posvećenih iz privatnog. Što Babić potvrdi i definicijom većine koja "parazitira: bilo neradom u javnom sektoru, bilo radom u kvaziprivatnom sektoru nakačenom na javni, bilo sitnim ili krupnim privilegijama kroz poticaje, doplatke, nezaslužene penzije". Dobro, čim govoreći o par milijuna ljudi, jasno je da parazite ne svodi samo na javni sektor (koji broji, ironično, onih parsto tisuća), ali interesantnija će biti potvrda da javni sektor svodi samo na parazite. 

Parmilijunski blok zla sastoji se evo od svih koji uzimaju neko socijalno davanje iz proračuna, zatim od drugog dijela privatnog sektora, nakačenog na javni, te konačno od javnog u cjelini (a za koji se, kako slijedi iz formulacije, automatski veže i pojam nerad; jedino kako se može biti u javnom sektoru je: neradom). Sa zajedničkim nazivnikom sve tri skupine u primanjima iz proračuna, što upućuje na upravo to kao onaj definicijski kriterij koji preusmjerava ljude u parazitsku većinu ili ugroženu manjinu na kojoj se parazitira. Ali ako si samu činjenicu primanja iz proračuna prikazao kao definicijski kriterij pripadanja u parazite, kako, o kako, potom negirati da si sav javni sektor proglasio parazitima? A pogotovo što je to samo jedna od tri implikacije u tri rečenice kojima si to učinio.

Hoćemo li prihvatiti da niti to ne predstavlja dokaz, jer nije eksplicirao, nego samo implicirao? Babićevi fiškali jamačno bi se na takvu neku migoljicu pozvali – uostalom, nemam ništa protiv, otkako sam odlučio biti i sam advocata diaboli oko toga. Neću evo inzistirati, neka bude da niti to još ne predstavlja dokaz (kakvog po Babiću ni teoretski ne može biti). 

Jedna se komentatorica pod tim statusom, međutim – prirodno, čitajući što jasno piše (doista nije logički moguć drugačiji zaključak) – našla prozvanom, jer učiteljica, "dakle, po stavu Babića i Indexa – čisti uhljeb" (što ju je naročito pogodilo, jer, istakla je, glasačica Pametnog). Babićeva replika: "u javnom sektoru ima iznimaka, ali vrlo malo, vjerojatno to znate i bolje od mene". Aha, nisu znači uhljebi svi u javnom sektoru, nego samo skoro svi, uz vrlo malo iznimaka, a taj vrlo mali broj iznimaka je ono na čemu Babić gradi slučaj svog izazova? To je njemu, dakle, tako važno ne toliko zato što bi mu fundamentalno bilo strano reći da su (manje-više) svi u javnom sektoru uhljebi, koliko iz kompulzije inzistiranja na nezaokruživanju brojeva na cijele, opsesivno voli da im ostaju njihove decimale? 

Kad komentatorica odvrati da u javnom sektoru, kao i u privatnom, rade i ovakvi i onakvi, samo je problem u sustavu koji one u javnom ne potiče, a ne u ljudima, Babiću je to smiješno: "Lol. Ne, to nije tocno. U javnom sektoru uglavnom radi sljam zaposlen po partijskom kljucu. Oni koji nisu šutke promatraju parazitiranje i korupciju čuvajući sigurne plaćice, i time su sukrivci." A i druga jedna komentatorica se osvrnula na deplasiranost što "ćemo i dalje pričati o uhljebima podrazumijevajući pod time čitav javni sektor". Babićeva replika: "nije istina da itko tvrdi da su svi zaposleni u javnom sektoru uhljebi. Riječ je o možda 90% javnog sektora, dok preostalih 10% šutke promatra korupciju i nekompetenciju da si ne bi ugrozili sigurne plaćice." 

Aha, evo nam i nekih konkretnijih brojki! Rekapitulirajmo: 90% javnog sektora čine uhljebi, pri čemu preostatak čine tzv. sukrivci, iz čega povezujemo (jer je prethodnoj komentatorici tzv. sukrivce definirao kao preostatak tzv. šljama), da je šljam još jedan sinonim za uhljebe. Ali barem je "vrlo malo" iznimki, što je zvučalo kao da se možda o nekim decimalama radi, velikodušno povećao na cijelih 10%. Ne, doduše, poštenih ljudi, nego sukrivaca. Gradi li onda Babić cijeli slučaj svog izazova ne na tome što bi inzistirao da ima i poštenog svijeta u javnom sektoru – osjetivši se možda klevetanim ako bi mu tko nakačio da je apriori pljunuo na poštenje npr. medicinskih kuta kojima sada svjedočimo u borbi na prvoj liniji fronte (i koje je u statusu od 23.3. izdvojio iz "parazitske Hrvatske", uz najbolje vatrogasce ili policajce, da naravno da se na njih ne odnosi, kao što se prethodno koroni očito odnosilo) – nego na potrebi da se precizira kako to što je svima u javnom sektoru rekao da su ili uhljebi ili sukrivci uhljeba nije doslovno isto kao da je svima rekao da su uhljebi? Jer ta razlika derastična je ono što je presudno u cijeloj stvari?

U nekom hermeneutičkom ringu, bilo što od svega ovoga dokumentiranog, jer teški su to maljevi, ruši Babića na pod, da plazi dolje i puže u bunilu kakvo pokušava i prodati. A dalo bi se reći i u brojanje zadnjih sekundi do kraja meča – da kojim slučajem nisam zapeo da igram rolu advocata diaboli, performativno prihvaćajući da se ne radi o potvrdnim dokazima (ionako u krajnjem slučaju puši na bodove s negdje 100-0 skorom). 

Eto sivonje nazad na nogama... hajde, nek mu bude.

Zašto prihvaćam – možda zato što se nadam naći i citirati neku eksplikaciju u kojoj je baš crno na bijelo rekao (ili bilo tko od jastrebova, jer već i to bi dostajalo da mu ne vrijedi ono da nije nitko nikad) kako su svi u javnom sektoru uhljebi – pa da mu to plasiram kao konačan udarac koji će ga rušiti u tehnički nokaut? Jer i nije da nismo sretali svih ovih godina i baš takvih prdaca mozga, trebalo bi samo malo dati si truda pronjuškati po mjestima očekivanih sumnjivaca... Ali, nije to, ne. Ne da nisam našao nego nisam išao ni tražiti takvo što, nije me zanimalo, a budite sigurni da vam ne bih rekao čak i da jesam našao. Zato što, bio ili ne bio u posjedu takvog nokautirajućeg materijalnog dokaza, ne želim da završni udarac bude udavljenje close readingom nečega iz puke domene retoričkog kazivanja, ma o koliko teškim maljevima se radilo. Onaj ultimativan dokaz treba biti nešto strukturno. 

5. RUNDA: KRIZNI TRENUCI MEČA

Dan nakon drugog i dva dana prije prvog od dva Babićeva statusa gore, iz novembra '18, stisnuo se i jedan (4.11.2018.) u kojem se spominje "otimanje novca radnicima da bi se hranili neradnici" (reče netko ovih dana karantiniran u luksuznom vijetnamskom hotelu u kojem se taman zadesio jer radnikom biva – točno novi alija sirotanović – tako što ne prestaje luksuzno odsjedati po svjetskim destinacijama i izvještavati općinstvo o tome što je sve tamo gurmanski konzumirao) te proriče dan "kad će se hrvatska 'ljevica' i 'desnica' zakačeni na proračun ujediniti u borbi protiv onih koji ih više ne žele hraniti", pa će "ideološki celofan postati nebitan i vikat će se samo: oporezujte ih, dajte nam njihov novac" (uz malo kurčenja za kraj kako će on, Babić, biti njihov "dželat"). U replici na jedan komentar utvrđuje i točne barikade budućeg rata: "da ćemo s jedne strane imati sisače proračuna, s druge one koji više ne dozvoljavaju da ih se reketari".

S pandemijom je akcelerirana i kriza, bankrot ekonomije, pa Babić piše status (16.3.2020.) u kojem dijagnosticira da je neće ubiti korona, jer ju je već ubilo, među nizom sisača, "petljanje države u tržište", kao i "porezna uprava i umobolno visoki porezi i zaduživanja za hranjenje svih navedenih parazita i lopova", tj. "gušenje sposobnih da se hrane podobni, otimanje radnicima za veće koeficijente neradnicima". Ubacivši mučku referencu na prosvjetarski štrajk – toliko o tome da mu je samo parazitski dio javnog sektora trn u oku. S tim što će on valjda onda i reći da su prosvjetari parazitski dio, čim ih insinuira kao neradnike (a i nikada ne navodi među onima za koje će izrijekom reći da nisu uhljebi, od najboljih liječnika do vatrogasaca). Imamo, uglavnom, opet određenu konfuziju oko crte koja dijeli uhljebljeni od neuhljebljenog dijela, točnu visinu pojasa iznad koje se smije udarati, nominalno po ključu (ne)realnosti branše. 

A i gurmanske strasti imamo! Samo dovdje u 2 pasusa 4 puta: hranili, hraniti, hranjenje, hrane.

Već sljedećeg dana pisao je status (17.3.2020.) u kojem, nabrajajući koje sve "neesencijalna troškove" treba Hrvatska (znakovit izbor riječi) iskoristiti sad priliku da odreže, između standardnih stavki, od HRT-a do vatikanskih konkordata, apostrofira i "administrativni dio javnog sektora" kao onaj u kojem pola ljudi treba momentalno dobiti otkaz, a ostaloj polovici prepoloviti plaće, te na proračunu ostaviti "samo neophodan dio javnog sektora". Pri čemu nećemo valjda za npr. prosvjetare reći da ne spadaju pod neophodan – dok mu istovremeno spadaju pod parazitski, neradnike, onako kao što je i za štrajka nahuškao svoje kerove na plaći da neprekidno reže i laju o nastavnicima, koji da se dijele na šljam i sukrivce (jer nisu po mjeri Bakićevih ideja o tome koliko privatizirano i, kvragu, koliko njegovo, bi hrvatsko školstvo trebalo biti). Što točno ta mutna linija podjele administrativni/neophodni onda predstavlja u smislu podjele parazitski/produktivni, koju proklamira da radi (zanemarimo li da je prethodno čitav javni sektor trpao u "parazitsku Hrvatsku")? I ima li Babić i sam pojma što uopće želi reći, kako si je to točno zamislio?

Istog dana malo ranije osvanuo je i status (17.3.2020.) u kojem se kao razlog kraha opet spominje "ekonomija koja je otimala privatnom sektoru i gomilala javni" (elem: razdjelnica parazitskog procesa koji uništava zemlju još jednom povučena kao razdjelnica privatnog i javnog sektora, tako u komadima), ispoljava nadu da su mu okupljeni plačidruzi "dio plaće primali na crno i umjesto hranjenja korupcije i parazita porezima sebi radili rezervu", te još jednom ponavlja strukturnu mantru neoliberalnog agitpropa – onu o hranjenju: "Tko će vas hraniti kad privatni sektor pokrepa, jer je i bez korone funkcionirao na rubu isplativosti?"

U ritmu od 3 dana uslijedio je prvo status (20.3.2020.) o tome kako "stiže najveća lekcija iz ekonomije za Hrvate: parazituum mobile ne funkcionira", tj. "bez privatnog sektora nema ni uhljebarina" (što implicira opet razdjelnicu po međusektorskoj liniji, u cijelim homogenim komadima, po kojoj jedan sektor živi od uhljebarina, a drugi financira te uhljebarine), zatim i onaj od 23.3., u kojem se podjeli na produktivnu Hrvatsku i parazitsku koja joj 30 godina krade novac pridružuje dramatično upozorenje da "preživjeti možemo samo ako iskoristimo ovu priliku da ih skinemo s grbače", a na to što i oni imaju obitelji, Babić dodaje da zna jer ih on – što? – hrani, ali sad je game over i neka ostave njihov novac na miru; da bi podjarivačka ofenziva istog refrena završila statusom (26.3.2020.) u kojem Babić anketno poziva poduzetničko općinstvo na ustanak, sondirajući spremnost da se okupi 10.000 vlasnika firmi koji bi koordiniranom obustavom plaćanja poreza i svih davanja državi poručili sustavu da bez njih ne postoji. (Pazi, štrajk vlasnika, k tome pod vodstvom jastrebova tržišnog fundamentalizma, u plagiranju sindikalne borbe – pa to je next level ćaknuto u kupljenju fore od antagonista! Nešto kao kad Thompson plagira partizanske pjesme.)

Potonji status predstavlja odmah i trag o tome kako je konkretno došlo do Babićevog izazova. Javio se ispod komentator koji ih je upozorio da se onda tijekom prosvjeda trebaju suzdržati "od korištenja bilo kakvog zdravstva, školstva, mup i sl.", jer će dosljedni biti jedino koristeći "privatne bolnice, škole, zaštitu". Babić mu odgovara da mu država ionako duguje (maloumnog li fiskalnog nazora!) za već uplaćenih "cca 10 milijuna kuna samo za prošlu godinu", te poručuje neka se prestane "skrivat iza medicinskih kuta", jer dok komentatora, kaže, ne želi hraniti, nema problem s time da hrani njih (primijetimo: u Babićevoj glavi on hrani medicinske kute još i onda kad nema problem s time). Kad komentator duhovito doskoči nesumnjanjem da ga panjine ne žele hraniti, budući da knjižničar, Babić – valjda u napadu galantnosti koja je osjetila potrebu legitimirati se činjenjem razlike, nebivanjem protiv svekolikog javnog sektora, počevši od akutno herojskog zdravstva – i knjižničarski kusur uvrsti u dio javnog sektora koji nije problem. Za razliku od "3000 zaposlenih na HRT-u, 20000 u gradovima i općinama, 180000 povlastenih umirovljenika, namjestenih javnih nabava, nenagradjivanja najboljih itd." – i s poantom priče u neshvaćanju "zasto se solidarizirate s njima i time dajete alibi korupciji i parazitiranju". 

Rezimirajmo: isticanje kuta i ostatka onih za koje nećemo reći da su uhljebi efektivno biva alibi za sve ove koji jesu. Što će ga i natjerati da tjedan dana kasnije (2.4.2020.) zatraži od javnog sektora "da napokon odijeli žito od kukolja", da "produktivni dio prestane dopuštati lijenom smeću da se skriva iza njihovih kuta", a još oko tjedan potom napiše i status protiv kleveta o izgovaranju imena kuta naših uzalud, u formi retoričkog izazova neka mu se nađe tko je ikad i rekao da su kute uhljebi. 

Ostavio je ipak neobjašnjenim kako točno to što on nema problem s kutama (i time da ih, sic, hrani) dokida jednostavnu korelaciju da bi se tijekom prosvjeda trebao onda i suzdržati od korištenja usluga zdravstva i drugih korisnih javnih službi, budući da je svoj doprinos odlučio uskratiti ne samo uhljebima nego također i njima. Pri čemu će čak i ker mu Vojković priznati tu banalnu činjenicu da zdravstvo i školstvo čine najveći dio javnog sektora, dakle da neporecivo korisne službe, žito, ili kako bi Babić možda još rekao, neophodan dio javnog sektora, nisu manjina već teška većina u odnosu na, odaberite termin, parazitski ili administrativni dio, kukolj. I hoćemo li onda ovdje istom mjerom reći da skrivanje iza korupcije i parazitiranja služi kao alibi da se ukine pipu baš svima, kute i ostalo žito uključujući – po onom receptu kakav je i najavio: da mu je cilj isušiti proračun do kraja i sve "skinuti s kurca", imajući na umu da se javni sektor ionako sastoji od 90% šljama i 10% sukrivaca?

Pojavio se tu i meta-komentator, koji je onog prvog, knjižničara, stao podučavati kako se vidi da radi u javnom sektoru po tome što ne zna da "ništa od navedenog nije besplatno", da oni itekako plaćaju sve te usluge koje je naveo. Što bi ostalo na banalnom nekapiranju da se u najavi koordiniranog ustanka nije radilo o tome je li netko dosad plaćao nego o neplaćanju odsad, da lumen nije dodao i proglas kako "sve namete plaća privatni sektor". Znam da ukazujem na grešku mišljenja već poznatu iz diskursa erudita jeftinih brošura, ali nema konteksta u kojem bi je bilo ključnije podcrtavati od ovog – pa ako treba i ponovno – vidjet ćemo do kraja meča i zašto.

6. RUNDA: KNOCKDOWN

Treba se načas vratiti dan unazad, do statusa (25.3.2020.) u kojem Babić – ne prestajući okupljenima puniti uši goebbelsovskom naracijom o činjenoj im nepravdi, o parazitiranju proklete većine na njima, o zgriješenosti im kukavičlukom i "nepružanjem podrške onima koje je parazitska Hrvatska gazila" – zaziva "hrabri i bolni rez: potpuni građanski neposluh privatnog sektora", kao "obustavu hranjenja parazita", u ime toga što "parazitska većina naprosto bira ljude koji im osiguravaju parazitski status quo", čisto po tom rezonu zaokruživanja političara (opcija koje nude što narod želi, kako još reče u jednoj replici: "poticaje, doplatke, beneficije, posao u državnim službama, besplatne udžbenike, spašavanja brodogradilišta"), te je čak i pred slom iluzorno očekivati "trenutak u kojem će paraziti reći ok dosta smo parazitirali, evo nećemo vam više otimati novac, naći ćemo prave poslove i početi pošteno živjeti od svog rada".

Naivnost, ali istovremeno i malicioznost ove slike o parazitskoj većini koja se zubima i noktima bori za zadržavanje tako predočenog statusa quo – u ideji je da bi par milijuna takers stvarno moglo živjeti od svega parsto tisuća makers. Drugačije rečeno: da uopće sav društveni proizvod stvore probrani iz privatnog sektora (purifikacijski ključ koji ističe da ne priča "o najgoroj vrsti uhljeba: uhljebiznismenima koji posluju s državom" – pri čemu ne treba sumnjati da se cirka svi kojima se obraća furaju da su košer sorta privatnika). Što implicira da ukupno nula toga stvori javni sektor, uključujući i kategorije koje je Babić – u svjetlu novog trenda, ili prinude na retoričko činjenje razlika – nazvao žitom.

Možda im promiče, a možda se samo prave da im promiče: da ne može oboje odjednom. Ili čine razliku i priznaju doprinos dijela javnog sektora, ali onda nisu oni ti koji stvaraju sav društveni proizvod, ili ga stvaraju svog, ali onda ne čine razliku i efektivno govore ono što Babić tvrdi da nitko nikad nije govorio. Morali bi se odlučiti.

Spomenuo sam da sam '17 citat s ciglom po glavi uhljebljenog u javnom sektoru priložio kao jedan od dva argumenta zašto povremeno diferenciranje unutar javnog sektora biva isključivo s figom u džepu. Koji je bio drugi? Citat iz članka (13.7.2014.) na Indexu, potpisuje ga M.R. (Repecki, vjerojatno) u kojem se konfabuliralo (reagirao je i DZS s demantijem) kako vječito raste, i dok sve drugo pada, "broj ovisnika o proračunu i njihove plaće". U naslovu se kaže: "Stranački paraziti uništit će državu: Za vrijeme krize zaposleno još 22.000 uhljeba!" Pri čemu u tekstu ti paraziti, tj. uhljebi, bivaju definirani – kako? Kao ovisnici o proračunu. Kakvi točno? Moglo bi se odnositi, po babićevski, i na svakog onoga tko prima dječji doplatak ili po novome recimo Cvetojevića koji prodaje tariguz državi. Međutim, ne – dano je ne može jasnije na koga se odnosi: na zaposlene "u državnim službama", neizdiferencirano, sve u paketu samim svojstvom "ovisnosti o proračunu". Što sam iskombinirao s citatom Cvetojevića: "odlaze oni koji rade i plaćaju porez, ostaju oni koji kopaju nos i troše sredstva skupljena kroz porez" (a ima i ovakav klasik: "poreznih platitelja je sve manje a poreznih trošitelja je sve više"). Da: to je baš takav dokaz! 

Na Indexu je ove sezone nekako simultano s klimaksom Babićevog potpaljivanja štrajka privatnika, prethodno iznuđenju paketa mjera koji im bolje odgovara, objavljen članak (25.3.2020.) izvjesnog Hrvoja Zgombića, iz firme Zgombić, naslovljen "Porezni stručnjak o mjerama: Zašto konobar vrijedi manje od državnog službenika?" Tu stručnjak, kao i brojni drugi na Indexu tih i ovih dana, lamentira nad pofaljenjem "otpuštanja u državnoj upravi i u nekim drugim dijelovima javnog sektora", jer da "zbog izuzetno jake solidarnosti unutar birokratskih krugova, nije zamislivo da bi i jedna jedina osoba iz državnog sektora mogla biti otpuštena", dočim "upravo plaće tih osoba plaćaju se iz poreza ubranih od konobara, zubara ili cvjećara".

Stručnjaku, vidimo, nije strano koješta izvaliti. Navodim njegov primjer, no tek je jedan od bezbrojnih. Treba li navoditi još koji za dokazivati da se ne radi o anomaliji – ovdje Zgombić, ondje Cvetojević – nego pravilu u diskursu erudita jeftinih brošura? Ne treba? I mislio sam. Svi to znaju već.

Erudite jeftinih brošura sam onomad koncipirao kao demontažu niza podvala ugrađenih u podtekst Vojkovićeve izjave o tome kako "javni sektor ne shvaća odakle dolaze plaće", naime da svaka "dolazi iz realnog sektora", te "ako netko u realnom sektoru ne ostvari neki posao: napiše i proda program, izveze namještaj, ispeče pizze ili proda košulje, država neće imati od čega naplatiti porez", pa neće biti "ni za državne službe, javne službe, agencije i sve ostale". Na stranu sad notorna manipulativnost zamjene pojma privatnog sektora onim realnog (antinomije su realni-financijski, te javni-privatni, tako da suprotstaviti javni-realni nije ništa, a ako nešto jest, onda je samo magla i jezik kao ideologija); ovaj temeljni mit diskursa je prije svega nepismen time što privatni sektor sinonimizira s punjenjem proračuna, a javni s trošenjem proračunskih sredstava. Prvo na što "zaboravljaju": proračun također pune i radnici javnog sektora, kao i svi koji od bruto cijene svog rada dio izdvajaju za doprinose, prirez i porez (da i ne ulazimo u to da porez na dohodak nije jedini kojim se proračun puni). 

Mit koji se naslanja je onaj da razliku od neto do bruto plaće gazda uplaćuje državi. Ne, pobogu, uplaćuje je radnik, on je to zaradio, taj bruto je cijena njegovog rada, od koje onda izdvaja. Gazda je puki administrator izdvajanja. Neće, međutim, biti slučajno što će si netko utvarati da je realna cijena rada ona koju radnik dobije neto, pa dalje i da država gazdi plijeni razliku. U daljnjem izvodu: ako je poslodavac država, to bi značilo da država pretače iz šupljeg u prazno, što služi kao osnova diskvalifikacije činjenice da i radnici javnog sektora pune proračun svojim radom. Ne, nije država zaplijenila državi tu razliku povrh njihove neto plaće, već ju je zaplijenila onima koji su je privrijedili. Nego... privrijedili, kažem? Ideja o tome da isključivo privatni sektor puni proračun (dok Babić hrani doktore, druga stvar što okej s tim) za preduvjet ima premisu po kojoj plaće zarađene u javnom sektoru ni nisu stvarno zarađene – budući da se radi, je li, o uhljebima, koji kad plaćaju porez na dohodak tek vraćaju državi ono što su u prvom redu od države i dobili; pri čemu dobili znači da nisu odradili nego im je poklonjeno (gazda Babić dao). Prvo ti se treba reći da si s cijelom plaćom isključivo trošak na proračunu da bi ti se potom moglo reći da i ono što kroz porez vraćaš u njega biva tek prelijevanje nazad nepotrošenog dijela troška.

Mit operira na ispuštanju iz vida upravo onoga na čemu Babić danas retorički inzistira: da javni sektor nije svodiv na uhljebe. Što će reći da proizvodi realnu ekonomsku vrijednost (kao ništa manje realan sektor) – koja se ne uklapa u onu naivnu jednadžbu o par milijuna parazita na parsto tisuća jedinih produktivnih iz (stvarnog) privatnog sektora. Kad jednom iznegiraš da javni sektor i sam pridonosi, upumpavajući u sustav razmjene dodanu vrijednost, lako ti je prodavati zero-sum formulacije po kojima "da bi se javnom sektoru više moglo dati, privatnom sektoru treba više uzeti" (opet Babića citiram). 

Presadi liječnicu, vatrogasca ili čistačicu na tržište, pa da vidiš cijena koje će naplaćivati za svoj rad – i najednom će se taj isti rad uračunavati u punjenje proračuna onako kao što je tobože bio tek trošak dok na proračunskoj plaći. Samo što u autsorsanoj varijanti još ide i dio za gazdu trgovačkog društva koje se uguralo posrednički, kao provizija za to što ima firmu u koju te autsorsao, to se još kaže višak vrijednosti i obračunava kao dobit (što je, dakako, i jedan od krucijalnih razloga kuke i motike po javnom sektoru uz dizanje buke da se što više toga privatizira). Samo što je radnik jedini tu i stvorio dodanu vrijednost, istu onu kakvu je stvorio i dok u javnom sektoru, dok mu se vrištalo na uho da je uhljeb zbog toga, a gazda, kojem se tepa da puni proračun i da na njemu, jer privatniku, uhljebi parazitiraju, krv mu piju, dodao je jedino malo svog profita, stvorivši si neku extra kintu pri istoj količini dodane vrijednosti, koju sa svoje strane dodao nije (da i ne počinjemo o inflacijskom obolu financijskog sektora). 

Stoji da ekonomsko pridonošenje neće vrijediti kao opće pravilo u javnom sektoru (duh), nego će mnogi doista biti tek trošak i ništa više – ali nije ni nužda da vrijedi kao opće pravilo. Zato što za pobiti Babićevu tvrdnju dostaje tek da kao opće pravilo ne vrijedi ono suprotno. Ne postoji način da se kaže kako privatni sektor hrani onaj javni, odnosno da se plaće javnog isplaćuju iz poreza ubranog od privatnog, a da se samim time ne kaže i ono što Babić tvrdi da nitko nikad nije rekao. 

Zajeb je što se pritom radi o samoj jezgri narativa. Poslovni interes neoliberalnog biznisa u minimaliziranju je poreza i obaveza prema državi generalno, uz maksimaliziranje liberalizacije poslovanja i privatizacije svega te makroekonomiji štednje i fiskalnog konzervativizma. Trn u oku bit će im javna potrošnja kao takva, sa što više rezanja ("nužnih reformi"), tim bolje. A ne tek odstraniti one koji stvarno i jesu uhljebi, što biva samo brvnom za širu agendu. 

Ako ćemo inzistirati na izdvajanju barikade svih barikada socioekonomskih antagonizama (koje sigurno da su po def. pojednostavljenja), onda bi to bio arhetipski antagonizam između gospode i kmetova, što bi danas izgledalo kao političke i kapitalističke elite s jedne strane, a radni narod s druge. Otkrit ću toplu vodu ako kažem da će gospoda neoliberalizma imati interes u tome da klasnu tenziju između vlastite pozicije vlastele i kmetova koji crnče za njih (sukob rada i kapitala) preusmjere kao zero-sum sukob interesa privatnog i javnog sektora, kao lažnu verziju priče o sukobu produktivnih i parazita, radnika i neradnika, o tome tko su stvarno  takers, a tko makers. U okviru čega babići i bakići svoj partikularni interes velikih gazda mogu prodavati pod zajednički interes čitavog privatnog sektora, a da im to popuši kritična masa malih poduzetnika, samozaposlenih i obrtnika (od kojih mnogi također realno spadaju u radnike, u makers, ali isto tako i u ciljne skupine ovog inženjeringa ljudskih duša), kao i obične radničke klase zaposlene kod privatnika. Uvaljuje im se lažno zajedništvo pred nemezom koju dijele: nešto je loše za nas, velike vlasnike, gazde, badže, milorde, vlastelu (upravo same mahom parazite, takers par excellence) – ej, kmetovi, slušajte, to je loše za sve nas kao sektor, a krivi su vam eno svi oni, "parazitska Hrvatska", trošak čijih plaća i drugih primanja se financira na vaš račun, iz poreza koji realno plaćamo samo mi kao "najugroženija manjina", parsto tisuća nas iz stvarnog-realnog sektora. 

Pa ćemo na Indexu i kod Babića na zidu (31.3.2020.) gledati grafove koji pokazuju na kugu zvanu premalo otpuštenih u javnom sektoru, uz popratnu riječ da je važniji od rata protiv korone onaj protiv kuge, a random zidnu komentatoricu slušati kako u napadu nahuškanog pravedništva, očekivano poput automata kojem su pritisnuti gumbi, prijavljuje da joj je sinuo posve tipičan cunning plan: "Za jednog radnika iz realnog sektora ide jedan iz javnog na burzu!? Za svaku ugasenu firmu gasi se jedna drzavna firma?!" Aha, a ipak nećemo, znači, praviti razlike unutar javnog sektora, sve i dok na sva usta vičemo kako pravimo i da kleveće i laže tko kaže da ne pravimo? Nego dum-tras, ovo sve je good sektor, to su naši, ono sve je bad sektor, neprijateljske snage!

Ne radi se uopće o tome da jastrebovi možda stvarno i misle da medicinske kute nisu uhljebi. Samo lud čovjek ne bi mislio. Svejedno od jezgre svog narativa neće moći odustati – ma koliko bila u koliziji s najednom snažnom potrebom da puko na riječima naglašavaju kako nisu svi u javnom sektoru uhljebi – jer bi u tom slučaju mogli komotno čitav agitprop okačiti mačku o rep. Ako najednom postane nemoguće verbalizirati naglas konzekvence, stvarat će im se vanjska situacija kognitivne disonance u pritisnutosti s jedne strane nemogućnošću da pljuju neizdiferencirano po javnom sektoru, a s druge pritiskom da pljuju baš tako, neizdiferencirano, za potrebe motora propagande kojega je to neizostavan, jer strukturan, zupčanik. Pa će paralelno sipati i jedno i drugo – bez obzira što nespojivo jedno s drugim – kao da smo svi skupa blesavi i ne proziremo to. I otuda verbalna koprcanja i kontradikcije, s ovim ili onim stupnjem refleksije o prirodi disonance u koju zapadaju; čega su posljedicom i sve one nedosljednosti u kojima se Babića lako hvata, sa statusima koji međusobno jedan drugoga lupaju u trbuh.  

KNOCKOUT

Zašto nisam želio da završni udarac bude vrebanje pa hvatanje u nečijoj eksplikaciji kako su svi u javnom sektoru uhljebi, baš tim riječima? Zato što je, uslijed tuče samih sebe, bilo što što opinionfejkeri još puko govore o tome – bestežinsko, olak verbalizam. A pravo je mjesto na koje direkt i aperkat trebaju sjesti svako ono u kojem netko arlauče kako privatni sektor hrani javni. Ako si TO rekao – nema druge, eo ipso si rekao i da su svi u javnom sektoru uhljebi.

Već je to u više navrata navedeno, i dakle, pozitivno dokazano, no jedno mi je mjesto posebno drago i ostavio sam ga za kraj. Pod samim statusom s izazovom, obratila se Babiću komentatorica Jasenka Mesić, bez ijedne dlake na jeziku: "Tvoja bolesna opčinjenost zaposlenima u javnom sektoru može se mjeriti još jedino opsjednutošću Željke Markić sa gay osobama". Replicirao je ne manjom drskošću i znatno većom karakterističnom bahatošću: "ima jedna ogromna razlika. Ja vas hranim. Dok je tako kuš i k nozi jasenka." Od bahatosti forme je, međutim, važnija kompromitantnost sadržaja. On je hrani? Najviše što bi o njoj mogao znati je pretpostavka da mu kaže tako kako kaže jer zaposlena u javnom sektoru. I njemu je to dovoljno za znati i da je hrani!

A i nama je onda dovoljno za znati da je rekao što tvrdi da (nitko) nikad nije. Odnosno, da je kreten doista on, pod ruku s ostalim jastrebovima, a ne npr. Hromadžić dok im objašnjava da su kreteni.

Samo jedan u nizu, doduše, ali osobito kurcoloman potvrdan dokaz. Što je komentatorica efektno završila scenu, samo je bonus: "Da bi ti ikog hranio najprije bi morao platiti porez. Mali prepotentni jazavčaru." Alal vera, Jasenka, tko god bila, bez obzira na nedužne jazavčare! To je taj nokaut.

Q.E.D.

Budući da je stvar materijalno dokazana, tehničkim nokautom u 6. rundi, može se mirne duše reći: kad god vidite frazu kako je idiot, hulja, bijednik i licemjer bez iznimke svatko tko izgovara frazu 'nisu svi u javnom sektoru uhljebi' – budite sigurni da je bez iznimke izgovara idiot, hulja, bijednik i licemjer.