Betoniranje strahovlade

Dok je atmosfera opsadnog stanja u Hrvatskoj pulsirala najžešćim intenzitetom, prije otprilike mjesec dana, odvijala se i jedna uzbudljiva autoritarna drama u okviru tzv. akademske zajednice, a njezina medijska ekstenzija – zahvaljujući činjenici da je nezavisni portal forum.tm došao u posjed interne prepiske među akterima – tek je ovih dana izašla na vidjelo. Historija hrvatskoga novinarstva pamti nebrojene primjere profesionalnog i moralnog srozavanja, no slučaj o kojemu je riječ bez dvojbe spada među najsramnije epizode te bogate tradicije.

Iznesimo odmah meritum skandala: šef programa javne televizije pismenim se putem ispričao nositelju akademske vlasti što je ta medijska kuća objavila intervju s nepoćudnim profesorom i obećao mu da će, ponovi li se takvo što, novinari biti oštro kažnjeni! Dakle: glavni urednik Hrvatske radiotelevizije dao je riječ rektoru Sveučilišta u Zagrebu – ovjerivši je pečatom i potpisom – da će profesor koji rektora kritizira biti persona non grata na javnom servisu!

Profesor Neven Jovanović dobio je koncem veljače gotovo plebiscitarnu podršku Vijeća zagrebačkog Filozofskog fakulteta kao kandidat za dekana te ustanove (za njega je glasalo 76 od 85 prisutnih članova). Nije, međutim, bio po volji rektoru Damiru Borasu, koji već godinama autokratski vlada Sveučilištem u Zagrebu, uz pomoć partijsko-klijentelističke mreže što ju je strpljivo gradio. Stoga je od Senata, krovnog tijela Sveučilišta, tražio da sruši dekanski program profesora Jovanovića i odbije njegovu kandidaturu. To je i učinjeno, 28. travnja, na ‘elektroničkoj sjednici Senata‘, kada je epidemija koronavirusa iskorištena za stvaranje okolnosti u kojima će se kandidatu uskratiti pravo da prezentira svoj program, a i onemogućiti bilo kakva rasprava o bilo čemu.

Damir Boras, HDZ-ov akademski šerif, imao je mnoge razloge za to, jer Neven Jovanović nije pripadao krugu njegovih poslušnika, naprotiv, angažirano se protivio rektorovoj svevlasti i političkom discipliniranju Sveučilišta. I sam član Senata, bio je, primjerice, jedan od samo petero onih koji su glasali protiv sramotne dodjele počasnog doktorata predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću. Đurđica Čilić i on jedini su glasali protiv dodjeljivanja statusa profesora emeritusa Mariju Plenkoviću, ocu aktualnoga hrvatskog premijera, kojemu se rektor tim činom odlučio dodvoriti. Sam Filozofski fakultet potvrdio se kao neugodni punkt otpora kada je prije par godina odbio Borasov plan o integraciji s Katoličko-bogoslovnim fakultetom. Od tada, rektor je u permanentnom sukobu i s Vesnom Vlahović-Štetić, dekanicom kojoj istječe mandat i koju je Jovanović trebao zamijeniti.

Dan prije egzekutivne sjednice Senata, Fakultetsko vijeće upozorilo je da se ‘problem Filozofskog‘ kani riješiti – okupacijom. ‘Rektor želi izazvati novu krizu na Filozofskom kako bi njime upravljao iz Rektorata preko oktroiranog namjesnika.‘ Nakon što je dekanski program profesora Jovanovića na Senatu srušen, oko hiljadu zaposlenika i studenata Filozofskog fakulteta otvorenim pismom su, između ostaloga, zatražili od članova akademske zajednica da ‘zbog institucionalnog nasilja pozovu na odgovornost rektora i Senat‘ i da ne dozvole da na Sveučilištu u Zagrebu ‘demokratske procedure i demokratska načela budu zatrti, a da ih zamijene nasilje i šutnja, strah i oportunizam‘. Peticiju u kojoj se traži neopoziva ostavka rektora Damira Borasa u nekoliko je dana potpisalo više od sedam tisuća ljudi.

Prema dokumentaciji do koje je došao forum.tm, Damir Boras uputio je pismo članovima uprave Hrvatske radiotelevizije 8. maja, protestirajući što je 28. travnja u 12 sati, baš u vrijeme kada je održavana famozna ‘elektronička sjednica Senata‘, na 4. programu HTV-a emitirana repriza intervjua s Nevenom Jovanovićem, čime su, veli, ‘narušene temeljne dužnosti HRT-a‘. Takav je postupak rektora ‘neugodno iznenadio‘, štoviše, nazvao ga je ‘skandaloznom okolnošću‘, jer ‘bilo je članova Senata koji su glasovanje obavljali uz upaljeni televizor, što znači da je taj oblik besplatne promidžbe mogao imati izravan utjecaj na njihovo glasovanje‘.

Boras u internoj prepisci televizijske šefove podsjeća da je Sveučilište u Zagrebu (sada preporučujemo dublje udahnuti) ‘već 350 godina čuvar hrvatskog identiteta, te zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa‘, da Sveučilište prenosi svjetskoj javnosti ‘poruku o ulozi i važnosti jednog malog ali nezaobilaznog europskog naroda bogate povijesti, kulture, znanosti i umjetnosti‘, pa suradnja između Hrvatske radiotelevizije i Sveučilišta ima biti ‘od presudne važnosti za očuvanje vitalnih interesa hrvatske države, hrvatskog naroda i svih njenih građana‘ (lagano izdahnite).

Rektor je u pismu priložio i anonimnu reakciju jednog od članova Senata – za kojeg se ispostavilo da je Pavo Barišić, dekan Hrvatskih studija i bivši ministar obrazovanja – koji je također konsterniran objavljivanjem intervjua s Nevenom Jovanovićem, a dodatno se uznemirio shvativši da je riječ o reprizi, te se pita ‘znači li to da je medij javne televizije zloupotrijebljen za vršenje pritiska na rad najvišeg tijela našeg najvećeg i najstarijeg Sveučilišta‘, naime – piše Barišić – ‘ne znam zašto bi se u 12 sati reprizirali jutrošnji prilozi‘. Zbog tih ‘skandaloznih okolnosti‘ rektor od nadležnih na HRT-u traži ‘zadovoljavajuće objašnjenje‘, e da se ubuduće ‘ne bi ponavljale slične situacije‘.

Ravnatelj programa Hrvatske radiotelevizije Renato Kunić uzvratio je internim pismom 19. svibnja, obavijestivši Borasa da je ‘ispitao sve okolnosti‘ i utvrdio ‘profesionalni propust kolega urednika, koji nisu imali namjeru utjecati na odluke Senata, no vrijeme objavljivanja intervjua, odnosno jednostran pristup obrade tematike, definitivno je bio neprimjeren i u suprotnosti sa standardima novinarske/uredničke struke‘. Navodi zatim da je kolege ‘usmeno upozorio na profesionalni propust‘, koji će se – obećava rektoru – u slučaju ponavljanja ‘i oštrije sankcionirati‘.

Kunić pritom Borasa informira kako se jutarnja emisija Studio 4, u kojoj je objavljen intervju s profesorom Jovanovićem, redovno reprizira ‘između 12:15 i cca 14:00‘, kako je to uobičajena praksa, ‘te u ovom slučaju nije bilo presedana‘. Pa ipak – iako je dakle sama ta činjenica dovoljna da se optužbe pokažu besmislenima, tim više što je Senat već poslušno proveo rektorov nalog da se spriječi Jovanovićev izbor za funkciju dekana – programski se ravnatelj HRT-a ‘u svoje osobno ime i u ime Hrvatske televizije‘ ispričao rektoru ‘zbog propusta‘ i obećao mu da se ništa slično ubuduće neće dogoditi!

U internoj korespondenciji između čelnika vodeće znanstveno-obrazovne institucije i čelnika vodećega javnog medija – između hadezeovca i hadezeovca – lako je učitati rukopis mafije. ‘Naša stvar‘ ni po koju cijenu ne smije biti dovedena u pitanje. Spremnost da se o tom udruživanju akademske i medijske moći radi zatiranja slobodarskih principa i gušenja kritike vladajućeg aparata ostavi i pisani trag, svjedoči o lišavanju zadnjih inhibicija, o svijesti glavnih aktera da više nema potrebe niti iz kozmetičkih razloga respektirati uobičajene demokratske trice i kučine.

Ne može biti nikakvog ‘profesionalnog propusta‘ u televizijskome razgovoru s profesorom Jovanovićem; bio je to normalan intervju u kojem je ovaj govorio što misli, a sam je Kunić potvrdio da je njegova repriza uobičajena svakoga dana u isto vrijeme. Ako je to ipak ocijenjeno ‘neprofesionalnim‘, nečim što se ‘neće ponoviti‘, i to po cijenu ‘oštrijih sankcija‘, radi se isključivo o pisanom izdavanju jamstva da će nepoželjnom subjektu – u ovome slučaju onom koji kritički progovara o apsolutističkoj vladavini rektora Borasa – biti onemogućen pristup kamerama javne televizije.

Rektor i ravnatelj, vlast i vlast, hadezeovac i hadezeovac, puni iskrenog poštovanja jedan prema drugome, utvrđuju protokol betoniranja strahovlade – i pritom bez zadrške cipelare novinarsku profesiju i njene osnovne uzuse – a ljepota prizora leži u tome što oboje ordiniraju u ustanovama u čijim je svetim spisima zlatnim slovima upisana riječ ‘autonomija‘.

‘Autonomija‘ akademske institucije tako se manifestira kroz ambiciju da se začepe usta kritičaru vlasti, dok ‘autonomija‘ medijske institucije dolazi do izražaja kroz angažman cenzorskih kapaciteta radi servisiranja te autokratske prakse. Rektor tiranizira profesore i studente na Sveučilištu, a glavni se urednik brine da u tome ne bude ometan iz javne sfere, tiranizirajući usput novinare i niže uredničko osoblje.

Akademsko-medijski pakt verificiran je internom razmjenom pisama dobre namjere – po istome modelu kakvim mafijaški kumovi i njihovi klanovi razmjenjuju potvrde međusobne lojalnosti, kako bi zbog podudarnih interesa zajednički vodili računa o budućnosti ‘naše stvari‘ – a udružena sila se potom baca na poslove egzekutive, na odstranjivanje neposlušnih, na ušutkavanje glasnih, pretvarajući svoju vladavinu u stroj za mljevenja zadnjih preostalih demokratskih i slobodarskih tlapnji. Sve je, naravno, okićeno bogatim nanosima patetične domoljubne retorike, pa se točno zna tko je ‘čuvar hrvatskog identiteta‘, tko ‘zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa‘, tko bdije nad dobrobiti ‘hrvatske države‘, ‘hrvatskog naroda‘ i sličnih uzvišenih entiteta.

Teško je sjetiti se primjera otvorenog vrijeđanja novinarstva koji bi bio drastičniji od slučaja programskog ravnatelja HRT-a koji se ispričava nositelju akademske vlasti jer je javni servis objavio intervju s profesorom što se drznuo iznijeti kritičke primjedbe na njegov rad, koji regularan televizijski razgovor s kompetentnom osobom – pritom omiljenom među studentima i kolegama – proglašava ‘profesionalnim propustom‘, iznevjeravanjem ‘temeljne dužnosti HRT-a‘, i koji obećava da se to više neće ponoviti.

Međutim – informacija o sadržaju interne prepiske što ju je objavio forum.tm, zbog koje bi novinari trebali čoporativno skočiti na noge, nije našla mjesto ni u jednom od vodećih medija! Ni retka u novinama, ni sekunde u televizijskim i radijskim programima! Topla korespondencija dvaju moćnih mužjaka zadržana je u strogo odvojenom rezervatu medijske margine, kao autentično svjedočanstvo o tihom i postojanom putovanju jedne struke u dobrovoljno ropstvo.

U širem smislu, na taj se način etablira princip mafije i definira vrijednost praznih entiteta u koje se ova zaklinje. Postavi li, naime, netko pitanje koji je to uistinu ‘mali ali nezaobilazni europski narod bogate povijesti, kulture, znanosti i umjetnosti‘, odgovor može dobiti samo izvan redovnog programa HRT-a: to je onaj kojeg najveći obožavatelji naroda na najvišim položajima do iznemoglosti jebu u glavu.

Preneseno s portala Peščanik