Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Emir Imamović Pirke, Vojislav Marković, Tomislav Bašić i Davorka Blažević
Najbolje bi bilo zaboraviti ga, rečenica je s kojom je novinarka Davorka Blažević završila okrugli stol „Kako je meni počeo rat“ na kojem je sudjelovala zajedno s Tomislavom Bašićem i Vojislavom Markovićem, uz moderiranje Emira Imamovića Pirketa, drugog dana devetog Festivala alternative i ljevice koji se od srijede do subote održava u Šibeniku.
„Po prirodi posla trebala sam prije shvatiti da će doći do rata. Međutim, nitko nije pretpostavljao da će trajati četiri godine. Znali smo da se nešto gadno sprema, krajem 80-ih krenuli su nacionalistički ispadi i problematična okupljanja, a kad su se pojavili balvani bilo je jasno što se sprema. Ljudi su uglavnom mislili da će sve skupa brzo proći. 'Bilo je uvijek incidenata', govorili su. A i problem je što mi mislimo kako će netko drugo sve riješiti. Iz Splita su nam znali reći da šaljemo panične tekstove, jer nisu imali pojma kalo zapravo rat izgleda. Danas, međutim, svi misle da znaju kako je bilo i svi imaju pravo na apsolutnu istinu, pa mi je sve skupa pomalo dosadilo. Neki koji nisu rata ni vidjeli danas nam iz osobne koristi tumače kako se što dogodilo“, kazala je Davorka Blažević.
Ispričala je dvije epizode iz ratnog dijela svoje bogate novinarske karijere. Prva je kad je uspjela ući u hrvatsku delegaciju koja je išla na razmjenu zarobljenih u Žitnić kad im je Ratko Mladić osobno otvorio vrata automobila i druga kada su pobunjeni Srbi priveli grupu hrvatskih novinara u Smrdelju u isto vrijeme kad je Hrvatska vojska privela skupinu beogradskih novinara kraj Rupa. Kasnije su ih razmijenili, ali traume od prijetnji su ostale.
„Život bi mi sasvim sigurno bio znatno drukčiji da rata nije bilo. Dugo vremena sam gledala nekako normalno na to razdoblje, kao na nešto što mi ide u rok službe. Sve dok sina nisam sklonila kod sestre u Split 1992. godine. To mi je najveća trauma. Njegova slika kako odlazi. Želim zaboraviti rat. Naježim se kad ga netko spomene kao alibi. Najbolje bi bilo zaboraviti ga“, kazala je Davorka Blažević.
Tomislav Bašić ispričao je kako je imao 18 godina kad je počeo rat i da je prva scena koje se sjeća televizijske snimke hladnjače pune ubijenih ljudi.
„Osobno, naravno, pamtim prvi dan rujanskog rata, prve uzbune, prve granate, avionske bombe, skloništa. Kad se zgrada počela tresti shvatio sam da više nema zajebancije. Zadnja važna prijeratna slika je maturalna večer u Solarisu. Mjesec dana prije rata umro mi je otac, pa je i njegova smrt označila kraj dotadašnjeg života. Ja sam bio u podrumu i išao davati krv. Kad god smo mogli bježali smo na 16. kat kod prijatelja jesti čokolino. Jednom je roknula granata, pa druga još bliže, krenuli smo bježati, ali smo se pogledali i vratili jesti čokolino. Pa je pala granata ispred zgrade, sva su stakla u stanu popucala. Onda smo konačno počeli bježati“, ispričao je Bašić svoja iskustva.
Publici na punoj Maloj loži u Šibeniku ispričao je i kako se, zajedno s ostatkom šibenskog društva, prijavio u HV, ali su ih potjerali i rekli da dođu kad rat završi. U 10. mjesecu 1991. vidjeli su članak o HOS-u. Bašić je prešutio majci svoje namjere i otišao u Zagreb. Za nekoliko dana našao se u Gospiću.
„Odgojeni smo na ratnim filmovima i volio povijest pa mi je bilo nepojmljivo da propustim rat. Nisam želio propustiti stvaranje svijeta. U malom srpskom selu Orlice, nas 30-ak bilo je kao 19. satnija HOS-a u poluokruženju. Prosjek godina bio 19, najmlađi je imao17. Dali su nam uniforme i puške. Prva tri dana u vojarni u Gospiću mislio sam da sam na ekskurziji. Zezamo se, švercamo rakiju, pijemo, pušimo travu, kao u Lloret de Maru, samo što smo u razvaljenom Gospiću. Stekao sam nove prijatelje, sve je prva liga, ali prva iduća scena – gledam čovjeka bez noge, jer je stao na minu. Mi ga nosimo, on šuti, a ja se pitam zašto nije kao u holivudskom film. Ne viče, nema krvi. Kad smo ga odnijeli, jedan je rekao: 'Jebi ga, znali smo da će se ovo događati'. Izlet je završio.
Svoju priču iznio je i Vojislav Marković.
„Bio sam potpuno nesvjestan što se događa. Dogurao sam do 16.9., imali smo najbolje ljeto, svirao u dva autorska sastava, maštao o karijeri i odbijao priznati da se to događa. To jutro bilo je grubo buđenje. Prva uzbuna, roditelji koji me zovu da se sklonim. Odmah nakon što sam se spustio kat ispod, 20 centimetara iznad mog jastuka prošla je 30 milimetarska granata i zaustavila se kod susjeda na balkonu. Znatiželja me vukla da je odem vidjeti, kao svaki 17-godišnjak. Glupo je reći da nije bilo straha. Tada sam prvi put osjetio bijes a mogu reći i mržnju“, objašnjava Marković koji je, također, čim je postao vojno sposoban otišao u HV i to tako da je namjerno minirao prijemni ispit, posebno zato što je cijelo moje društvo dobilo vojni poziv, a samo ja nisam“, kaže Marković, istaknuvši da se nikad nije pokajao zbog odlaska u rat, posebno zato što se radilo o impulsivnom postupku.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu